Ovo je šest logičkih pogrešaka koje vam totalno uništavaju argumente
4. Argument iz autoriteta
‘Tako piše u Bibliji’, ‘Stephen Hawking je rekao da’ i ‘kako tvrdi dobitnik Nobelove nagrade’…Sve to tipovi su argumenta iz autoriteta. I premda se ponekad moramo osloniti na autoritet – primjerice, kada prihvatimo savjet liječnika ili kada vjerujemo fizičarima da crne rupe doista postoje – to ne treba uvijek biti slučaj. Ponekad se pogrešno pozivati na autoritet, a to se posebno odnosi na situacije u kojim autoritet na kojeg se pozivamo nije toliko relevantan za predmetu tematiku. Recimo, činjenica da je Stephen Hawking bio baš dobar fizičar ne bi trebala davati nikakvog kredibiliteta njegovoj tvrdnji o propasti čovječanstva. Ili činjenica da u Bibliji, religijskoj knjizi, (implicitno) piše da je homoseksualnost protuprirodna ne bi trebala davati nikakvog kredibiliteta tvrdnji da je homoseksualnost bolest. Međutim, često se događa sasvim suprotno.
5. Argument iz neznanja
‘Još nisu otkriveni vanzemaljci, dakle, očito ne postoje’. ‘Da je korona stvaran virus, poznavao bih nekoga tko je zaražen’. ‘Popio sam antibiotik i nije mi pomoglo, dakle, nemam bakterijsku upalu’. ‘Nisam pio antibiotike, a svejedno sam ozdravio, dakle, očito je bila neka viroza u pitanju’. Sve ove tvrdnje neki su tipovi argumenta iz neznanja. To je pogrešan način argumentiranja jer činjenica da je nešto dokazano ili nedokazano, premda nam svakome možda nešto sugerira, definitivno ne govori ništa više od toga.
6. Apel na emocije
Ovu retoričku figuru jako često koriste političari kada žele pobjeći od odgovornosti. Pa da umjesto, recimo, riješe probleme na nekom fakultetu, pozivaju se na ‘djecu koja tamo studiraju’. Kada pokušavaju pokazati da je pobačaj moralno pogrešan, fetuse nazivaju nerođenom djecom. A kada pokušavaju delegitimirati prosvjednike, patetično se referiraju na sve one koji će se možda zaraziti i umrijeti. Da se razumijemo, apel na emocije nije uvijek pogrešan. Ako želite pokazati da je stanje u domovima za nezbrinute loše, skroz je relevantno pozivati se na empatiju prema djeci, a ako, pak, argumentirate da je rat u suštini moralno loš, očekivano je i opravdano emocionalno apelirati na nevine žrtve ratova. No, apel na emocije (gotovo) nikad nije dobar, zaseban argument, već može biti samo podrška unutar već etabliranog argumentativnog aparata.
Koja je razlika između uvrede i ad hominema saznajte ovdje.
