Skoro pola stoljeća hrvatske ljubavne priče bez premca

Na današnji dan 1971. godine dogodio se prvi susret dvoje ljudi, čija ljubavna priča djeluje poput onih iz bajke. Naime prije točno 44 godine upoznali su se Josipa Lisac te Karlo Metikoš, također glazbenik koji je još onomad snimio nekoliko nosača zvuka na engleskom jeziku. Preminuo je 1991. godine, ali je zauvijek ostao je jedina Josipina ljubav pa mu je i danas posvetila dirljiv status na Facebooku, koji otkriva romantične detalje prvog susreta, upoznavanja i zajedničkih trenutaka.

Foto: Facebook

Povodom prvog susreta sa svojom jedinom ljubavi, od kojeg je prošlo točno 44 godine, Josipa Lisac je na službenom Facebook profilu objavila status posvećen Karlu Metikošu i njihovoj bajkovitoj ljubavnoj priči.

Prenosimo ga u cijelosti:

Danas, 6. veljače, svoj su dan ljubavi slavili Josipa i Karlo.

Ovako je Karlo govorio o njihovom prvom susretu koji se dogodio prije točno 44 godine, zaljubljivanju, druženju, pa i stvaranju Dnevnika jedne ljubavi:

‘Kad sam se vratio u Zagreb, shvatio sam da se muzička scena promijenila. Došli su drugi ljudi, grupa je bilo k’o gljiva posle kiše, uopće nisam znao ko, šta… Ali, nekako sam se utopio u tu kolotečinu, imao gaže, i jednom otišao u Petrinju, sreo Josipu Lisac, naši pogledi su se sreli – k’o u priči – i od onda se više nismo rastajali. Od 1971. godine.

(…) Bio sam oduševljen i njenim pjevanjem, i načinom kak’ se ponašala… Onda sam se do ušiju zaljubio i tak’… Iz Petrinje smo autobusom krenuli za Zagreb, sjeo sam pored nje, ispuštao svoje pozitivne vibracije, i tu smo se malo upoznavali. Josipa mi je docnije priznala da je, kao klinka, išla da vidi gdje stanujem, jer su joj pogrešno rekli da živim u ulici Moše Pijade.

Vozila se tramvajem i gledala u nečiji prozor, misleći da je moj! Prva ploča koju je Josipa u životu kupila bila je – ploča Matt Collinsa! Sudbina… Kad sam osjetio da postoji neko izvanserijski, ko zaslužuje moju pažnju, kad sam shvatio da sam već malo star i umoran od rokenrola, i da atmosfera na estradi više ničeg dobrog nije obećavala – odlučio sam da se više ne guram.

A budući da sam cijelo vrijeme tog mog puta, od 1957. do 1970, stalno prčkao po klaviru, nešto komponirao, kad me je Josipa čula – predložila mi je da nešto iskomponiram za nju… Onda smo otišli u Rusiju, i tamo sam, pune dve godine radio na našem prvom albumu koji je stvarno pravljen s velikom ljubavlju, entuzijazmom. Zapravo, tu ploču smo radili za nas.’
(iz knjige ‘Bolja prošlost’ Petra Lukovića)

‘Bili smo jedno’ – prisjeća se Josipa. ‘Nitko ga nije trebao pitati zašto je prestao pjevati; Karlo je pjevao kroz mene. On me stvorio takvom kakva jesam.’