‘Sorry, hoćeš p*mpeka?’: Ovo je jedini razlog zašto naši učenici ne bi trebali na maturalce
Moje putovanje vlakom po Europi se nastavlja. Nakon Pariza red je na turu po Španjolskoj. Prvo odlazim u Barcelonu, grad u kojem sam shvatio da mi je Gaudi definitivno najdraži arhitekt. On je inspiraciju pronalazio u prirodi pa ne čudi što su mu djela prepuna boja. No, baš u Gaudijevom parku počeo sam se pitati bi li hrvatskim učenicima trebalo zabraniti maturalce ili im bar dati neke upute kada putuju po svijetu. Tamo sam upoznao i djevojku iz Irana koja se doselila u Barcelonu kako bi započela novi, sretniji život.
Ovih dana otvorene su prijave za DiscoverEU, program u kojem osamnaestogodišnjaci mogu dobiti besplatne karte za vlak po cijeloj Europi. Početkom godine i ja sam osvojio karte i krenuo na svoj put. Prvo od Zagreba do Pariza gdje su jedino Hrvatske željeznice napravile pomutnju, a sada se moje putovanje nastavlja po Španjolskoj.
U vlaku se uči njemački, na doručku se priča o magnetizmu
Prva destinacija – Barcelona. Mislim da više ni nema smisla trošiti riječi na to kako su francuski i španjolski vlakovi točni i brzi. Jure i preko 300 km/h, a vožnja u njima zaista je ugodna. Od Pariza do Barcelona vlakom mi je trebalo sedam sati, što je sasvim u redu za udaljenost od 1.000 kilometara. U vlaku pored mene bilo je pet mladih Britanki koje su bile vrlo glasne pa me ne čudi da je Francuskinja koja je sjedila ispred mene cijelo vrijeme okretala očima.
Užasno me živciralo što su te Britanke cijelo vrijeme ispitivale kada ćemo već jednom doći na ‘airport’. Čak i nisu puno fulale jer željeznički kolodvori u Španjolskoj zbilja jesu kao zračne luke jer ti prije ukrcaja skeniraju torbe. A i vlak je, ponavljam, udoban pa su se možda osjećale kao u avionu. Jedan je stariji gospodin, na primjer, u vlaku učio glagole na njemačkom. Podsjetio me na školske dane i bubanje svih onih nepravilnih glagola. Da će me nastavni dani pratiti i dalje pokazalo je i sljedeće jutro jer sam na doručku sjedio pokraj nekih mladih fizičara. Govorili su o simetriji, magnetizmu, istraživačkim radovima, a ja sam radije otišao u obilazak grada.
Prvi dojmovi Barcelone bili su mi da je grad jako živ i da puno ljudi trči ili se rola. Ima i biciklista. Iako je sezona već bila pomalo na izmaku, po Barceloni bilo je puno radova na cesti i na zgradama. To me podsjetilo na Zagreb pa sad bolje razumijem onu kad netko kaže da nam je Barcelona uzor. Ono što mi je posebice bilo cringe je da ispred Sagrade Familia možeš ‘unajmiti’ fotografa koji ti onda napravi profesionalne fotke. I to super zvuči, no to uglavnom uzimaju ljubavni parovi. Pa se tako fotografirao jedan par. Oni doslovno nisu znali kako bi se primili za ruku, kako bi se zagrlili, kako bi se poljubili, pa ih je fotograf namještao i namještao. Sa strane je to bilo malo smiješno za gledati.
Posebno mi se sviđa i što vani uvijek pitaju želiš li kopiju računa. Jer zašto bi se trošio papir. U Španjolskoj sam otišao i u nekoliko knjižara i u knjižnicu, a apsolutni hit na policama bila je Colleen Hoover. Jedne večeri dok sam sjedio pokraj plaže jedna mi je djevojka prišla i pitala imam li upaljač. Nisam imao, ali smo počeli razgovor. Riječ je o djevojci koja se sada doselila iz Irana ovdje u Barcelonu i upisala studij arhitekture.
‘Ja sam već prije htjela otići iz Irana, ali mi roditelji nisu dopustili’
Iz Irana otišla je iz niza razloga. Homoseksualna je osoba, a tamo je to kažnjivo čak i smrću, zemlja je vrlo religiozna, a plaće su male. Ona je u Iranu već završila studij nakon čega je godinu dana radila kao pripravnica u jednoj kompaniji, i to volonterski. Kada je nakon godinu dana šefa pitala može li sada dobiti plaću, rekao joj je da može dobivati 20 eura mjesečno. To joj je bio još veći poticaj da ode.
– U Iranu imamo na primjer Instagram, ali on je cenzuriran i filtriran. Mediji pokazuju samo loše stvari iz svijeta kako bi ispalo da je Iran super zemlja za živjeti. A to sigurno nije. Ja sam već prije htjela otići iz Irana, ali mi moji roditelji nisu dopustili. No, nakon rata prošle godine i oni su rekli da mogu otići. I da se vratim po mlađeg brata kad naraste, objasnila mi je.
Da je svijet globalno selo shvatio sam sljedećeg jutra kada sam u hostelu sreo Slovenca kojeg sam upoznao u vlaku od Zagreba do Stuttgarta. Bio je s prijateljicom također na DiscoverEU putovanju, a imali su i malu nezgodu. Od Nürnberga u Njemačkoj do Barcelone više nije bilo mjesta u vlaku pa su morali autobusom. Platili su 100 eura za jednu osobu, što im je više-manje bio neočekivani trošak. Od mojih neočekivanih troškova izdvaja se krema za sunčanje koju sam zaboravio kod kuće. Prvo sam u Barceloni zabunom kupio ulje za sunčanje za 15 eura, a onda tek kremu za 13 eura. Kreme za sunčanje tamo su dosta skupe, ali čini mi se da su njihove cijene u Hrvatskoj isto skočile u zadnje vrijeme.
Čuo sam da me komentiraju i dogovaraju se tko će mi prići i pitati me – nešto
Na mom cijelom DiscoverEU putovanju od 19 dana ni jednom nitko nije komentirao moje ponašanje ili kako izgledam. Ljude je u inozemstvu baš briga tko si i što si, pogotovo ako si turist. No, ipak je bila jedna situacija i to u poznatom Parku Güell. Kada sam razgledavao taj park u jednom sam trenutku iz daljine čuo hrvatski. Od Hrvata ne možeš pobjeći kamo god išao. Skužio sam da sjede na jednoj klupici u blizini i čuo da komentiraju kako izgledam i čudili se što ja sad tu imam razgledavati. Jer da, što bi čovjek imao za vidjeti u parku koji je svjetski poznata atrakcija.
Odlučio sam da neću nigdje u blizini njih pa sam krenuo nekim drugim putem i samo sam pogledao o kome je riječ krajičkom oka. Bilo je riječ o šest mladića i jednoj djevojci, a kako sam kasnije čuo još mladih Hrvata jasno je da su to bili hrvatski srednjoškolci na maturalcu. Baš sam i na Facebooku tih dana vidio da su brojne škole tada išle na maturalce. I ne bi ovo sad bila priča da nakon nekih 15-ak minuta ja ne šetam i iz daljine vidim da ću se mimoići s tom skupinom srednjoškolaca. Mislim da sam na glavi imao sunčane i htio sam samo proći i nemati nikakav kontakt jer mi baš i nije do svađe na putovanju.
No, kako su se približavali opet sam čuo da me komentiraju i da se dogovaraju tko će mi od njih prići i pitati me. Nešto. I oni su mi zaista prišli i izgurali jednog dečka koji mi je rekao ‘sorry’. Ja sam samo na to rekao da ih ja cijelo vrijeme razumijem i da znam da su me komentirali. Njihova reakcija bila je legendarna – ‘uuuu’ i ‘kako te skurio’ prema onom liku kojeg su izgurali da me nešto pita.
Zašto bi hrvatski srednjoškolci prišli nekome s tako glupim pitanjem?
Ta djevojka i pet mladića otišli su dalje, bez komentara, a taj koji me nešto pitao isto je odlazio, ali sporijim korakom. Gledao me cijelo vrijeme, a ja njega. Onda mi vrag nije dao mira pa sam pitao ‘i, nećeš me sada ništa pitati?’. On je nastavio dalje, ali se ipak okrenuo.
– Sorry, hoćeš p*mpeka, pitao me, okrenuo se i otišao.
Ja sam i dalje ostao promatrati te srednjoškolce koji su odlazili i smijao se. No, kasnije sam sjeo i počeo razmišljati. Zašto bi neki srednjoškolci htjeli prići nekome nepoznatome s nekakvim glupim pitanjem koje bi vjerojatno zvučalo ‘do you wanna di*k’ ili ‘are you gay’. Pitam se je li itko od roditelja ili nastavnika tim učenicima rekao da odlaze u drugu zemlju, da će upoznati druge kulture, različite ljude. Je li im netko objasnio kako se trebaju ponašati. Slična stvar se dogodila i mojoj kolegici na maturalcu kada su njezine kolegice iz razreda zgrabile neke ljude na cesti i pitale ‘do you have drugs, give me drugs’.
Zašto naši učenici imaju takvu potrebu kada dođu u inozemstvo? Možda im trebaju kakve upute? Ono što mogu reći je da je Španjolska puna LGBT+ osoba jer se tamo nitko ne čudi kada se dvoje muškaraca ili dvije žene drže za ruke u javnosti ili se poljube. Tamo se na hrpi zgrada vijore LGBT+ zastave. Pa ako nekome to ne odgovara ili neka ne ide u Španjolsku ili neka se prilagodi. Treće opcije ne smije biti.
*Osvrt je stav autora i ne odražava nužno stav redakcije portala srednja.hr