Što se dogodilo s pisanjem rukom: Zašto se uloviti olovke za vrijeme praznika
Nakon tri mjeseca online nastave, većina se priviknula na pisanje isključivo na tipkovnici. Tipkovnica laptopa ili tipkovnica mobitela, uvijek je ista. Hrvatski je standard qwertz tipkovnica i sve se znamo vrlo dobro koristiti njom. Većina može i uspješno tipkati bez gledanja u tipkovnicu, no jesmo li toliko spretni i s pisanjem rukom?
foto: pixabay
Pisanje zna biti pravi izazov. Nemaju svi prirodno lijep rukopis, što stvari nekad otežava. Sigurno vam se barem jednom dogodilo da ste uzeli bilješke od nekoga i razumjeli ste svaku treću riječ. Nitko se ne trudi oko toga u kakvom je stanju njihov rukopis, već je naglasak na brzini.
Bitno je pohvatati sve što je rečeno, a to je puno lakše s kompjuterima. Tipkanje na kompjuteru nam omogućava brzinu gotovo jednaku onoj kojom netko govori, pa je tako manja šansa da ćete nešto propustiti. Vjerojatno je to i jedan od razloga zašto se svi sve više i više okreću učenju na kompjuteru.
Osim što nema trošenja papira i ‘fizičkog’ napora samog čina pisanja, imati sve na jednom mjestu je puno spretnije nego imati 73 različite bilježnice – jednu za predmet, jednu koju smo posudili, jednu u kojoj se nalaze naše privatne bilješke, te jedna koju koristimo za pripremu za ispite.
Ipak, pisanje rukom je i dalje vrlo bitno. Postoji milijun razloga zašto je bitno koristiti se i dalje rukopisom, a jedan od njih jest i očuvanje pismenosti. Danas to djeluje nezamislivo, ali u prošlosti, samo su oni privilegirani imali pravo naučiti čitati i pisati. Sa sve slabijim pisanjem rukom, otvara se mogućnost ponovnom porastu nepismenosti.
Što je s pisanim slovima?
Možda znate pročitati sve što je pisano tiskanim slovima, no što je s pisanim slovima? Stari dokumenti su svi pisani rukom, samim time i pisanim slovima, a svi znamo koliko je bitno razumjeti prošlost kako bismo mogli preživjeti sadašnjost. Dok mi još uvijek učimo u školi pisana slova, radi se o sve slabijoj i slabijoj praksi.
Nadajmo se da neće doći do toga, no radi se o realnoj mogućnosti – postotak ljudi koji neće znati pročitati pisana slova će polako rasti, a možda će i prijeći postotak onih koji mogu čitati. Kako su tiskana slova zaista tek nedavno u uporabi, većina starih dokumenata će tako prestati imati bilo kakvo značenje, s obzirom na to da će biti nerazumljivi novijim generacijama.
No to je ipak jedan ekstreman scenarij (možda i ne toliko?), ali ono što je sigurno jest činjenica da se pisanjem bolje uči nego tipkanjem. Mnoga istraživanja su pokazala da drugačije usvajamo znanje pišući na kompjuter, nego pišući rukom.
Prije svega, pisanje rukom je dosta zahtjevna aktivnost i zahtijeva gotovo pa punu pažnju onoga koji piše. Sigurno više razmišljate o slovima i riječima koji ispisujete kada imate olovku/kemijsku u ruci i s njom pravite pokrete koji ostavljaju trag na papiru.
Ljubavne poruke
Uostalom, kada zamišljate ljubavne poruke, sigurno ih zamišljate ispisane krasopisom na čistom papiru, ne istipkane na ekranu, zar ne? Mada su sve ljubavne poruke jednako vrijedne i bitne, ipak su one pisane rukom intimnije. Na kraju svega, koliko rukopisa vi poznajete? Koliko biste pisama mogli pročitati i odmah, po tome kako tko piše ‘a’ ili ‘c’, reći tko je autor pisma?
Poruke u razredu su se nekad slale na papirićima – ili putem drugih ljudi, ili ste se gađali s njima. I onda su se ti papirići čuvali i čuvali, kako bi vas zauvijek podsjećali na te bezbrižne trenutke. Bilježnice i knjige su bile išarane raznim rukopisima, koji su uvijek dodavali nešto novo. Danas je sve online, čisto i jednostavno.
Postoji puno razloga zašto je sve prešlo u online stvarnost (pogotovo s koronavirusom), ali jedan od uzroka jest i izum kemijske olovke. To je sigurno zadnja stvar koje biste se sjetili, no ipak je tako. Profesor Josh Giesbrecht je tako u jednom svom tekstu (koji možete pronaći ovdje) izložio svoju teoriju koja kreće od toga da su kemijske olovke jednostavno teške za pisanje.
Nalivpero
Prije kemijskih olovki, pisalo se nalivperom. Naravno, i prije toga postoji nešto drugo, no ovo je ono što s čime se pisalo prije kemijskih olovki. Ističe nekoliko razloga zašto je to slučaj, a između ostalog i činjenicu da smo naučeni krivo držati kemijsku (učeni smo držati ju kao nalivpero), ali i to što tinta iz nalivpera samo curi, dok kemijski ipak treba pritisak.
Pisana slova traže povezivanje i spajanje, dok su tiskana sva međusobno odvojena. Pisanje s kemijskom olovkom (ili običnom olovkom) traži pritisak pri pisanju i uvijek nam dobro dođe taj kratki odmor od pisanja, dok nalivpero, samo po sebi, traži da se stvari povezuju i spajaju. Naravno, detaljnije možete sve pročitati u tekstu profesora, koji smo već linkali.
U svakom slučaju, na kraju dana (ili na kraju teksta), jedino što možemo zaključiti jest da treba nastaviti njegovati i svoj rukopis. Dok su ovi praznici, sigurno možete na tjednoj razini naći par minuta svog vremena koje ćete posvetiti upravo pisanju. S rukom. Po papiru. I neće vam biti žao, vjerujte nam!
