Iako službeno još nismo ušli u novo desetljeće, to nam ne mijenja činjenicu da su dvadesete stigle, i to na velika vrata. Internetom kruže razne šale i pošalice na račun ‘roaring twenties’ (divlje dvadesete? razuzdane dvadesete? ne znam) te kako bismo trebali vratiti sve te kul stvari koje su obilježile dvadesete godine prošlog stoljeća, nekako mislim da se to neće dogoditi.
Svako doba nosi svoje, pa tako i naše dvadesete će zasigurno biti stvar za sebe. Dok živimo trenutak možda nismo toliko svjesni koliko je poseban, no gledajući unazad s nekim razmakom, kao na primjer u tisućite, jasno nam je da se radilo o zaista zanimljivom razdoblju. Sigurna sam da ćemo kroz koju godinu tako komentirati i prošlo desetljeće, a nekada u budućnosti i ovo koje nam tek slijedi.
Ovo koje smo upravo zatvorili (ali nismo) nam je donijelo puno lijepih stvari, ali i onih manje lijepih. Svi smo se ovih dana (a i još uvijek) prisjećali kako smo izgledali prije deset godina, gdje smo bili, što smo radili, što smo htjeli postići, koliko smo toga postigli… Bilo je to vrijeme ozbiljne retrospektive.
Ono što je mene osobno zastrašilo jest činjenica da će ovih novih deset godina proći još brže nego prošlih deset. Nećemo se ni okrenuti, a već ćemo biti deset godina stariji, mudriji i iskusniji, ili se tako barem nadamo. To je toliko dugačak period vremena da je gotovo pa nemoguće ni približno isplanirati vlastiti život. Realno, većinu vremena se borimo s time da si organiziramo jedan dan, kamoli nešto više.
Ipak, kroz ovih deset godina, puno će se toga promijeniti. Da ste sada tek prvi razred osnovne škole, kroz deset godina ćete biti drugi srednje. Da ste sada osmi razred osnovne, kroz deset godina biste već mogli imati diplomu. Ne radi se o nekim beznačajnim promjenama, već o toliko dugačkom razdoblju da ćete na kraju desetljeća vjerojatno biti skroz druga osoba.
I što onda?
I što to znači za nas? Što nama znači činjenica da ćemo uskoro biti drugačiji nego što smo danas? Možda to da bismo se trebali u potpunosti prepustiti vremenu i sudbini i jednostavno živjeti od dana do dana, uz nadu da će se stvari uvijek nekako riješiti i da će sve na kraju biti dobro?
Možda je samo do mene, ali mislim da to nije dobar stav. Naravno, treba uzeti u obzir da se svašta može dogoditi i da na većinu stvari ne možemo utjecati, ali zašto se ne bismo potrudili oko stvari koje ovise samo o nama?
Zašto ne bismo napisali onu zadaću koju izbjegavamo već danima? Zašto ne bismo napokon stisnuli zube i položili onaj ispit koji vučemo već par semestra? Zašto ne bismo počeli vježbati barem dva puta tjednom? Zašto jednostavno ne bismo živjeli život bez isprika i zabušavanja, već tako da smo smireni, u trenutku, i na kraju krajeva, zadovoljni s time gdje se nalazimo?
Sve se može!
Garantiram da ljudi koji ‘uzmu stvar u svoje ruke’ će kroz deset godina biti spremni za nove izazove i nove promjene, dok oni koji se prepuštaju sudbini će vjerojatno i dalje vući stare želje, u nadi da će se nekada i ostvariti.
Možda su dvadesete godine kada napokon odlučimo napraviti ono što želimo i kada to želimo. Ne zato što se sve može dogoditi, već zato što mi možemo ostvariti sve što si zacrtamo, uz samo malo dobre volje. Čak nije ni potrebno puno truda, ako se radi o stalnom radu – kakav god zadatak bio.
Trenutno su praznici i svi smo pomalo u neradnom stanju uma, ali uskoro će završiti i onda bismo se trebali prebaciti u neko radno raspoloženje, iako nam se vjerojatno ni tada neće ništa dati. I nemam što pametno za reći kao motivaciju, osim da kad vam se nešto ne da, razmislite o tome hoće li vam ja iz budućnosti biti zahvalan/na ili ne?
