[Studentska patrola] Oduševljenje ili razočaranje? Posjetili smo menzu studentskog doma Lašćina
Studentski dom poznat po odličnoj lokaciji, stalnim kvarovima i raspadnutom stanju, znan je zagrebačkim studentima kao dom u kojem menza ne radi svaki dan, već je vikendom otvorena samo subotom za ručak. Naravno, radi se o jednoj i jedinoj Lašćini, koju smo posjetili ovaj put!
Studentski dom Lašćina je jedan od onih domova koje ili obožavate ili mrzite. Osobno nisam nikada bila tamo pa ne mogu ništa reći, ali sam nekoliko puta posjetila dom i moram priznati da zaista ne izgleda bajno, ali za 200 kn mjesečno, koliko se plaća dvokrevetna soba, puno se ni ne može očekivati.
Uz stalne probleme s internetom i nedostatkom tople vode, jedan od glavnih problema na Lašćini jest taj što menza ne radi vikendom. Kako se ne radi o fakultetu, gdje ljudi nema vikendom, već baš suprotno, to je dosta nezgodno za studente koji tamo žive. Vremenom se čovjek navikne na svašta, pa tako i na to, no da se radi o super stvari, zaista nije.
Ipak, menza na Lašćini je na glasu kao dobra menza – velike porcije, solidan izbor, fina hrana i mali redovi: sve što nam je potrebno kako bismo uživali u iskustvu jedne menze. Nekoliko puta sam tamo jela i moram priznati da imam svoje favorite. Njihovi njoki su daleko najbolji njoki u gradu, apsolutno obožavam njihov bečki odrezak, a super mi je i što odnedavno imaju sladoled na kuglicu, pa se i u tome može uživati.
Došli smo u menzu ubrzo nakon otvaranja za večeru, koja se radnim danom počinje služiti u 17.30 h. Nisam imala puno želja, samo sam htjela doživjeti njoke i pojesti neko meso, a svakako sam se nadala nekom obliku pohanoga. Njoka je bilo, no nažalost pohano je zamijenio juneći odrezak, dok se moja prijateljica također odlučila za njoke, ali u kombinaciji s pilećim hrenovkama, majonezom te salatom od mrkve. Znam, zaista zanimljiva kombinacija…
Teška vremena
U svakom slučaju, bili smo zadovoljni. Na trenutak smo imali trenutak panike zato što smo shvatili da nismo sigurni što će točno biti juneći odrezak, no kako je alternativa bio naravni odrezak, koji u širokom luku izbjegavam nakon što sam ga jednom naručila baš na Lašćini, zaboravljajući da subvencija za njega tek 50%, dolazeći do situacije da su mi falile 2 kn sitno za podmiriti račun… Zaista teška vremena, a nije bio niti toliko fin ručak.
No, natrag na sadašnjost. Ubrzo smo uspjeli i preuzeti hranu, no iznenadilo me je koliko su porcije bile siromašne. Lašćina je uvijek bila poznata kao mjesto gdje se je lako najesti, a ja sam gotovo pa gladna išla iz menze. Maleni komad mesa te tek nekoliko njoka, učinili su da ova menza drastično padne u mojim očima.
Sjeli smo za prazan stol (kojih uvijek ima, zato što Lašćina), te krenuli jesti. Njoki su bili fantazija kao i inače – ulja je bilo dosta, kao što i očekujemo u menzi, ali njoki nisu bili raskuhani. Mislim da je to općenito tajna njihovih njoka, jednostavno ih NE prekuhaju.
Tko ne riskira, ne profitira
Juneći odrezak je također bio prefin, iako se radilo o zaista malom odresku. Nije bilo prežilavo niti pretvrdo, bilo je dovoljno zasoljen, a čak je i umak bio fin. Inače nisam fan umaka općenito, pa sam zato i zamolila samo meso bez umaka, no ovaj me je pozitivno iznenadio.
Hrenovke su vjerojatno najjednostavnije jelo koje postoji, čak ih ne trebate niti posoliti! Stoga ne čudi da su hrenovke bile dobre, a što se tiče salate, bila je također dobra – nije bilo nikakvih neželjenih proteina, a to je postao jedan od bitnijih kriterija kod salata u menzama.
Iako smo bili raspoloženi za nešto slatko, i pod nešto slatko mislim samo na sladoled na kuglicu, ‘slastičarna’ (samo sladoled) radi samo do 16 h, pa nismo mogli uživati u bogatim čokoladnim okusima kojima smo se veselili čitav dan. No, čak i bez sladoleda, ne mogu reći da smo bili pretjerano razočarani.
Pomalo…
Ono što mene, kao osobu koja je živjela na Savi, uvijek iznova iznenadi jest koliko je Lašćina mala. Osim što ima tek nekolicinu manjih paviljona, zaista mislim da nisu svi niti popunjeni. Ne znam jesam li ikada bila u menzi a da je bilo više od 50 ljudi unutra, koje god doba dana ili noći bilo.
Upravo je to možda i najveća prednost ove menze – nema one napetosti i stresa koji se osjete u većim menzama. Sve ide opušteno i polako, svatko ima dovoljno prostora da uživa u svojem obroku u potpunoj samoći, ali i ako želi, da organizira proslavu rođendana. Sigurna sam da bi sve tebe bile oduševljene s tom idejom!
Uz sladoled, falila mi je i ljetna terasa, koja je zaista predivna. Ispred samog ulaza, postave par plastičnih sjedalica i stolova, pa je onda i tu moguće ručati, pod toplim Suncem, ili večerati, pod svijetlim zvijezdama. U svakom slučaju, falilo je za potpuni ugođaj!
A sad… Jesmo li mi bili oduševljeni s ovom menzom ili ne? Otprilike nam je svima jasno, no sada ćemo u konačnom sudu staviti sve u brojeve, koji su često (ali ne uvijek) točniji od ‘praznih’ riječi!
Konačan sud
- Čekanje: 5/5
- raznolikost izbora: 4/5 (i minus i bonus bodovi zbog sladoleda…
- porcije: 2/5 (i dalje sam šokirana koliko su bile male porcije)
- ljubaznost teta: 4/5 (falio je taj osmijeh!)
- instagramičnost jela: 3/5
- okus: 4.5/5
- čistoća menze: 3.5/5 (Lašćina kao Lašćina…)
Nećemo stati dok ne prođemo sve menze u Zagrebu (a možda i šire), a do sljedeće patrole, bacite oko na video u kojem smo pričali s vama, studentima, i otkrili ste nam što sve jedete u menzi, svojevoljno ili ne….
