Studentsko iskustvo vožnje tramvajem: Treba vam živaca i ravnoteže, no najgore je kad vam se otkotrlja kofer
Kada dođete na faks u Zagreb upoznajete se s još jednim prijevoznim sredstvom koji u Hrvatskoj baš i nije toliko čest, a to je tramvaj. Svako prijevozno sredstvo nosi svoje priče, a iskustvo vožnje u tramvajima apsolutno je nenadmašivo. Nakon tri mjeseca provedenih u Zagrebu mogu reći da tramvaji pričaju zanimljive priče, od toga da se naslušaš obiteljskih svađa, do jutarnjih naguravanja u kojima jedva možeš disati. A tek uloviti točnu liniju i krenuti u pravi smjer – nedostižno.
ZET | foto: Hrvoje Debeljak, srednja.hr
Svako jutro kada krećeš na faks ista stvar – ustajanje, kupaonica, doručak, malo hodanja i – tramvaj. Vožnja zagrebačkim tramvajima posebno je iskustvo. Sama vožnja većinom je ugodna, osim kada dođe onaj stari tramvaj u kojem su neugodni mirisi tipična stvar. Ipak, apsolutno najviše živaca trošiš kada se ujutro jedva probudiš, naguraš se u taj tramvaj i jedva dišeš, a jedna bakica bi baš voljela popričati s tobom ili ti pak očitati bukvicu.
‘Nismo mi skupa krave pasli’
Sjećam se jednog jutra, maglovitog vremena i klasičnog odlaska na faks. Na Savi u osam ujutro ući u 17-icu gotovo je nemoguće. Jednostavno, gužva je takva da jedva svi stanemo, no problem nije u tome da ima previše ljudi, nego pogrešan raspored u tramvaju. Naime, većina ljudi sklona je gurati se i stajati na vratima, pa prolaz između sjedala zjapi prazan. Stoga to jutro kada je zbilja bila velika gužva oko vrata, a prolaz prazan, predlažem jednoj gospođi koja se ionako vozi barem deset stanica i neće iz tramvaja izaći tako brzo, da se jednostavno pomakne u sredinu tramvaju, između sjedala. Ne mora baš stajati tamo oko aparata za cvikanje karata. Tamo se također može primiti za rukohvate, a i kada se oslobodi mjesto lakše se može do njega provući (kad stariji ljudi u tramvaju vide prazno mjesto nastane ludnica i trčanje, no o tom nešto kasnije). Jest da je ponekad teško loviti ravnotežu u tramvaju ako se ne možete primiti za rukohvat ili neku šipku, no u ovom slučaju to ipak nije bilo tako.
– Pomaknite se, evo pomaknite se, pogledajte koliko puno ima mjesta. Ovaj mladić kaže da ima mjesta, evo izvolite, odlučila je spomenuta gospođa protestirati na moj prijedlog, a ja, dakako, uz sve mirise i jedva disanje, i dalje govorim kako mjesta ima ako se napravi imalo bolji raspored.
Pokušavam joj objasniti da se nikome ne da gurati ovdje, da nitko nije baš ujutro dobre volje, a budući da me žena počela vrijeđati u stilu ‘nismo mi skupa krave pasli’, u moju obranu u tramvaju staje još par ljudi. Nakon kratke rasprave, budući da rezultata nema, linijom manjeg otpora samo gospođi kažem ‘oprostite, ja se ispričavam’ te vadim mobitel, dok mi ona govori ‘i ja tako mislim’. Zanimljivo je da kasnije u tramvaj ulazi jedna djevojka koja daje isti prijedlog jer se jasno vidi da mjesta u tramvaju ima, ali se do prolaza ne može doći jer se par ljudi naguralo na vratima, pa ta gospođa i dalje krene po svom. Ja se ovog puta isključujem iz razgovora.
Stariji ljudi u tramvaju često vide priliku da pokažu svu pamet svijeta i kažu kako su mladi nepristojni te neodgovorni. Čast iznimkama. No, uvijek mi je posebno zanimljivo, pa čak i simpatično, kada se oslobodi neko sjedeće mjesto. Tada nikog više ne boli noga, nije potrebna ni štaka, već se doslovno trčeći grabi mjesto da slučajno netko drugi ne bi uzeo. Da se razumijemo, u tramvaju se vodim mišlju bolje spriječiti nego liječiti, pa već kad je netko stariji na ulazu u tramvaj radije se ustanem prije nego mi netko počinje očitavati bukvicu. O tome bi li mladi trebali ustajati i bez molbe starijima te im baš tako ustupiti mjesta, koja možda oni ni ne trebaju ili ne žele, apsolutno je za neku drugu priču.
Noćna vožnja i muška presvlačenja
Posebno je zanimljivo kada u tramvaju sretneš nekog od svojih prijatelja. To su slučajne situacije, ali događaju se. No, puno mi je zanimljivije kada iz svog tramvaju u drugom tramvaju vidim nekog prijatelja, ili ih pak vidim kako čekaju na stanici ili izlaze iz dućana. No, to su većinom uobičajene situacije, osim jedne. Tamo negdje na Vjesniku ujutro je uvijek velika gužva i na semaforu stoje tramvaji, a pored i automobili. Bio je jednom klasični jutarnji naguranac i ja sam bio naguran skroz na vratima pa sam mogao i vidjeti što se vani događa. U autu koji je stajao u koloni taman pored tramvaja skužim svog prijatelja, a i on mene, pa si mahnemo i smijemo se koja je vjerojatnost da se nešto takvo dogodi. Izgleda, veća nego što smo mislili. Nakon kratkog kontakta on nastavlja svojim putem, a i moj tramvaj polagano kreće.
U vožnji tramvajem zanimljivo je slušati što drugi ljudi pričaju. Iako je to zadiranje u privatnost, svi bismo mogli priznati da smo bar jednom malo prisluškivali što se događa u životima drugih ljudi. Posebna je zanimljiva situacija bila nedavno u tramvaju, kada je jedan stariji bračni par došao iz Slovenije, vjerojatno na advent. Muž je izgubio jednu rukavicu pa je za to ‘okrivio’ svoju ženu, pa je nastala jedna mala slatka rasprava. Završila je tako što se jedna Zagrepčanka ubacila i rekla kako ih je lijepo gledati jer se svađaju ‘poput male djece’. Ljubav je, dakle, prisutna i u tramvaju.
Nakon nekakvih utakmica na Maksimiru, bolje je ne biti u blizini tramvaja. Skupine navijača na utakmice očito dolaze tramvajima, pa zbog svoje sigurnosti u takvim situacijama radije biram pješačenje. U noćnim satima vožnja tramvajima može biti super kada si sam u njemu, a ako i netko naiđe vjerojatno ćeš se moći samo dobro nasmijati. Tako se nakon mog zadnjeg izlaska u tramvaju jedan dečko i presvlačio. Odnosno, svukao je majicu, kako bi mogao obući potkošulju i onda opet majicu, pa hudicu, pa jaknu. Bilo je doista hladno.
Ono što sam apsolutno naučio prijevozom u zagrebačkom tramvaju jest da treba paziti u kojem se smjeru ide. Nije dovoljno vidjeti broj, nego treba paziti i smjer. Pa mogu reći da sam u krivi smjer u svoja prva tri mjeseca u Zagrebu otišao bar pet puta. Nekada sam to skužio brže, a nekad mi je trebalo i par stanica da se zapitam, ajme, pa kamo ja zapravo idem. Slično mi se dogodilo i kada sam ušao u krivi tramvaj, a da to nisam ni skužio. Tek nakon desetak minuta pogledam na onu ploču u tramvaju i kada vidim da mi stanica nije baš poznata samo kažem ‘hiiiiiii’.
Pobjegao kofer i udario djevojku
– Al ste fulali, pitala me starica koja je bila iza mene.
Bome jesam. Izlazim na sljedećoj stanici i jedino što mi se isplati napraviti, a da stignem na faks, jest da zovem taksi. Nisam ni puno platio tako da se to na kraju i isplatilo jer sam na predavanje stigao na vrijeme. Kontrola u tramvaju isto je zanimljiva priča, no ako imaš mjesečni pokaz poput mene, nema nekog straha. Kontrola dođe i ode, ti si siguran. Ako nemaš, onda nastaju problemi. Jednom je kontrolorka počela vikati na ljude koji nisu imali kartu, a izgovor im je bio da se u tramvaju nisu vozili barem 15 godina.
– Samo smo vodili psa u šetnju, objasnili su.
Kontrolorka im je samo rekla da je sramota da ne mogu izdvojiti par kuna za kartu, a ja sam se pravio da ništa ne čujem i lijepo pokazao svoj mjesečni pokaz. Ne isplati se švercati. Smiješnih situacija u tramvaju zaista je mnogo. Meni je ipak teško iskustvo kada se vraćam doma pa s više torbi i koferom moram tramvajem doći do glavnog kolodvora. Tako mi se jednom dogodilo da sam morao stajati u tramvaju s tim svim stvarima, jer ono, u nedjelju navečer je gužva jer se svi studenti vraćaju u domove, pa mi je jednostavno kofer – pobjegao. Samo sam vidio kako se na kotačićima udaljava od mene te udara u nogu jedne djevojke. Ona sva u šoku gleda što se događa, a ja joj samo kažem ‘oprostite, oprostite’.
– Ma ništa, i svi se smijemo jer je vjerojatno i ona, kao i ja, u tramvaju doživjela i gore stvari.
