Suci iz školskih klupa: Perspektivni blizanci iz Lucijanke dijele pravdu terenima diljem Zagreba
Nogometaši u školskim klupama danas više nisu ništa neobično, no kad netko u gimnaziji uzme zviždaljku i posveti se suđenju mnogi dignu obrve. A kad to učine dva brata blizanca kao što su to napravili braća Grgur i Juraj Jović onda je to priča koju vrijedi ispričati.
Kup utakmica između Dinama i Ponikvi prošlog tjedna cijele je Gajnice digla na noge. Puno promuklih glasova i žal što niželigaš nije glave došao favoriziranog prvaka lajtmotiv su prohladnog popodneva u blizini popularne Lucijanke. Promukli, ali ne i žalosni na kavu i razgovor su stigli blizanci Grgur i Juraj Jović, jer ne samo da su oba suparnika u ovom dvoboju bili ‘njihovi klubovi’ nego je čak i sudac bio njihov – točnije, brat Fran Jović.
Bratovim stopama do zviždaljke
Upravo je Fran Jović jedan od najzaslužniji što danas u klupama Gimnazije Lucijana Vranjanina odrasta bratski sudački dvojac. Naime, Juraj i Grgur su se sa samo 16 godina upustili u sudačke vode i odlučili da, kad već ne mogu postati vrhunski nogometaši, mogu uspjeti kao djelitelji pravde.
– Mi smo iz obitelji gdje su svi vezani za sport. Sa svega šest godina smo počeli igrati nogomet u Ponikvama i cijelo smo desetljeće proveli u istom klubu. Strašno volimo nogomet i htjeli smo ostati na neki način u sportu, a sa 17 godina već vidiš da nećeš biti netko tko će biti vrhunski igrač. Do tad bi već nešto napravio. Kako nam je stariji brat Fran (dugo vremena najmlađi prvoligaški sudac u Hrvatskoj) sudac odlučili smo da se i mi time počnemo baviti. On je na neki način ‘kriv’. Položili smo zimus tečaj i polako se uhodali. Sada uglavnom sudimo pionirima i to, osim što je zgodan hobi, može biti i solidan način da skupite džeparac, pričaju blizanci Jović naizmjence odgovarajući na moja pitanja.
'Suditi je psihički iscrpljujuće'
Dodali su kako im mentorstvo starijeg brata jako puno znači. On s vremena na vrijeme dođe, pogleda ih i pripremi sugestije i savjete. Sami tvrde kako im je kao mladim djeliteljima pravde savjetovanje od jednog takvog suca od neprocjenjive koristi.
– Kad si mlad puno to znači. On je sad tek napunio trideset, a već je godinama prvoligaški sudac. Bit ćemo sretni ako budemo napredovali upola brzo u odnosu na njega, ustvrdio je Grgur ne krijući kako im je stariji brat uzor.
Nadaju se da Horvate neće morat napustit zbog suđenja
Blizanci Jović zadnje vrijeme uglavnom sude pionirima i prilično im dobro ide. Zvižde diljem zagrebačkih terena i ako sve bude po planu već sljedeće sezone bi mogli suditi i seniorima. Ipak takav scenarij ih pomalo plaši jer bi u tom slučaju sudili 2. i 3. zagrebačku ligu te ne bi smjeli nastupati za svoj sadašnji klub NK Horvati 1975 gdje pokrivaju pozicije lijevog i desnog beka.
– Malo nas to plaši. Došli smo ove sezone u Horvate i sjajno smo se snašli. Ekipa je odlična, baš smo klapa i stariji članovi momčadi su nas vrhunski prihvatili, a i rezultati su dobri. Osjećamo se kao da smo godinama tu, a od nekih smo i po deset godina mlađi. Bilo bi nam zaista žao da zbog suđenja moramo napustiti klub, kaže Juraj i kroz smjeh dodaje da vjeruje kako će Horvati ove godine osigurati plasman u 1. zagrebačku ligu pa će im odluka biti prolongirana za još jednu sezonu.
Fakultet sigurno, ali koji – još ne znaju
S obzirom da su Grgur i Juraj gimnazijalci nismo mogli izbjeći pitanje kombiniranja i usklađivanja svih školskih obveza s hobijima. Iako su tek treći razred ambiciozna braća, već sad polako razmišljaju o budućnosti. Natrpan vikend prisiljava ih da svoje vrijeme rasporede malo drugačije no njihovi vršnjaci.
'Djeca nisu problem, ali roditelji i treneri vrše pritisak'
– Uspijevamo sve to nekako uskladiti. Kad smo mami rekli da ćemo suditi i paralelno igrati u Horvatima nogomet nije baš bila sigurna da će to ići, ali je pristala. Preko tjedna stisnemo sve. Samo škola, nema izlazaka u petak, nema kava poslije škole, ali je zato vikend isključivo za nogomet, pričaju nam blizanci.
Otkrili su i kako su sasvim solindni učenici. Nisu ocjene spektakularne, pričaju, ali uglavnom su vrlodobre što je za Lucijanku prilično dobro. Naravno, planiraju se posvetiti suđenju što je više moguće, no rezoniraju kako ne bi smjeli sve staviti na tu kartu već paralelno planiraju akademski razvoj te razmatraju nekoliko opcija za studiranje.
– Što se akademske budućnosti tiče baš sad razmišljamo koji faks bismo upisali. Neodlučni smo, ali u svakom slučaju idemo dalje. Ne smijemo ostati samo na gimnaziji . Možda agronomija ili neki tehnički fakultet. U svakom slučaju težimo više tehničkim znanostima, no vidjet ćemo još. Imamo vremena, zaključili su simpatična braća suci.
