Tko preživi, pričat će: Krenulo je kritično životno razdoblje svakog studenta zvano ispitni rokovi
Ljudi, krenulo je. Krenulo je ovo kritično životno razdoblje svakog studenta, zvano ispitni rokovi. Tko preživi, pričat će… Šala mala, svi ćemo preživjeti. Neki u boljoj formi, neki u goroj. Mi koji smo postali već veterani znamo kako se nositi sa svime što slijedi, no ni nama nije lako.
William Iven, Unsplash
Postoje ljudi koji kažu da je najtraumatičniji događaj u našim životima onaj kojeg se ne sjećamo, a to je ono kada se rađamo. Na primjer, znam jednu djevojku kojoj se pupčana vrpca bila omotala oko vrata i skoro ju zagušila, i ona dan danas ne nosi šalove ni dolčevite ni bilo što usko oko vrata.
Možda to je istina ili nije, zaista ne znam, ali znam jednu stvar – ispitni rokovi su jednako ili više traumatični od toga. Voljela bih da je samo do mene i do toga da samo ja imam glavobolju od nespavanja, a u isto vrijeme patim od nesanice. Voljela bih da sam jedina kojoj oko počne titrati kako se ispiti približavaju i voljela bih da sam jedina koja ima osjećaj da će puknuti svaki tren.
Možda je do toga što sam ‘štreber’, ali mislim da smo na faksu skoro pa svi štreberi. Svima je stalo do toga da dobro prolaze na faksu, ilitiga da prolaze uopće. Svi znamo da su neki ispiti manje stresni, a neki više, no što god studirali, imat ćete barem jedan kolegij koji vam tjera strah u kosti.
Čak i ako su ostali kolegiji lagani, opet morate nešto raditi za njih. Kad vam se to sve skupi, jednostavno postaje nemoguće preživjeti cijelu situaciju bez barem jednog živčanog sloma i odluke za prestankom studiranja.
Nesigurnost
No ono što je najgore kod ispitnih rokova jest što je sve toliko nesigurno. Počevši od same činjenice da je moguće zaboraviti prijaviti ispit, pa mu onda ni ne možete pristupiti, pa do toga da se nekada rezultati čekaju tjednima. Vrijeme prolazi, a vi i dalje ne znate jeste li položili kolegij ili ne, a kamoli koju ste ocjenu dobili.
Nekad se dogodi ni da ne znate kada su uopće rokovi sve do par dana prije samog početka istih, a dogovaranja za usmeno odgovaranje su nešto sasvim pedeseto. Jedva čekam doživjeti dan kada će svi profesori shvatiti da koliko je god njima stresno ocjenjivati sve ispite i slušati po pedeset osoba kako govore istu stvar, toliko je nama teže zato što nas nitko ne plaća da to radimo… štoviše, obrnuto.
Obrazovanje je jako bitno i svi to znamo, inače ne bismo bili ovdje, ali rokovi zaista mogu poljuljati vjeru i onih najvećih štrebera. Nitko nije na miru dok ocjena nije upisana na Studomatu, ili još bolje u indeksu. Ono što je još gore jest što sada sve više i više fakulteta odustaje od papirnatih indeksa i oslanjaju se na ISVU, a svi znamo da se većina profesora ne snalazi dobro s tehnologijom…
Pitanje je vremena kada će se dogoditi neka kritična situacija, kao što bi na primjer bilo da položite kolegij, no jednostavno vam ga zaborave unijeti u ISVU, ili unesu krivu ocjenu. Pa onda dokazivanje da to nije tako, nego je onako… Komplikacije.
Komplikacije su uvijek tu
A komplikacije postoje na svakom koraku, pa se mogu dogoditi već i puno ranije, pa se na primjer baš vaš ispit može zagubiti. I ne, nije da pretjerujem, sve ove stvari koje sam spomenula, znam za ljude kojima su se zaista dogodile. I vjerujte mi, stresnije je nego što možete zamisliti.
Ipak, moj favorit, kad je riječ o nesigurnostima ispitnih rokova, jest raspoloženje profesora. Većina kolegija uz pismeni dio ispita traži i usmeni, na kojem se ocjena može potvrditi, dignuti ili spustiti. Što će se od toga troje dogoditi donekle ovisi o nama (ustvari dobrim dijelom) i o tome koliko smo se pripremili, ali i ovisi o tome kako je profesor/ica raspoložen/a.
U idealnom svijetu bi ovisilo samo o nama i našem znanju, no znamo da su i oni samo ljudi, pa moramo i to uzeti u obzir. Super je kada nam ide u prilog dobro raspoloženje, no kada ni dužni ni krivi ispaštamo, onda nam se to zaista ne sviđa… A ne možemo ništa poduzeti po tom pitanju.
I tako, kada se sve zbroji i oduzme, slijede nam teški dani, mračno doba. Jedino što ostaje jest veseliti se onih par dana mira i spavanja. A onda sve iznova. I tako u krug…
