Davne 1942. djevojčica imena Anne počela je pisati svoj Dnevnik: Danas je to jedna od najprevođenijih knjiga
Anne Frank, Njemica židovskog podrijetla jedna je od najpoznatijih žrtvi Drugoga svjetskog rata. Misleći da će živjeti mirno i daleko od antisemitizma, s četiri godine s obitelji iz Njemačke seli u Amsterdam. No, nakon što su strahote rata kasnije i ondje stigle, dvije se godine skrivaju u Tajnom skloništu. Otamo Anne od svog trinaestog rođendana prenosi na papir iskrene i nevjerojatno snažne misli. Sve dok joj kao petnaestogodišnjakinji njemačke snage ne ispišu tragičnu sudbinu.
Da obitelji Frank, kao i milijunima drugih Židova nacistički režim u Drugom svjetskom ratu nije tragično osudio, možda bi Anne bila živa i danas. Možda bi postala novinarka, a onda čuvena spisateljica, kako je u Dnevniku zaželjela. Iako poslije rata knjigu pod naslovom Het Achterhuis nije stigla objaviti, svijetu je sa svojih petnaest godina u dnevniku ostavila neopisivo vrijedno svjedočanstvo o odrastanju u izolaciji i strahotama rata.
U razdoblju kad svaku djevojku prate snažne psihofizičke promjene, Anne je iz Tajnog skloništa, u okovima rata, pisala o roditeljima, prijateljima, ljubavi, svojoj svijesti i razmišljanjima. Sagledavajući strašna ratna zbivanja očima bistre, pozitivne i tople djevojke, svojim je djelom promijenila pogled na Holokaust i svjetski rat.
Sele u Amsterdam u nadi za sigurnijim životom
Rođena je 12. lipnja 1929. Osim Anne, majka Edith i otac Otto imali su tri godine stariju kći Margo. Do 1933. žive u Frankfurtu mirnim životom, no tada na vlast dolaze nacisti predvođeni Adolfom Hitlerom.
Zbog jačanja antisemitizma, rastuće mržnje i diskriminacije Židova u svim segmentima, Annina obitelj seli u Nizozemsku gdje Otto dobiva priliku osnovati tvrtku. Nadajući se da će se u Amsterdamu zaštititi od nacističke želje za uništavanjem Židova i izglednog rata, ondje se udomaćuju. Anne uči nizozemski, pohađa školu i druži se s nizozemskom i njemačkom djecom.
No, nakon što nacističke snage sve više jačaju, uz Belgiju i Francusku Nijemci 1940. napadaju i Nizozemsku. Isprva se njemačkom okupacijom Židovima nije ništa promijenilo, ali s vremenom se njihova sloboda sve više ograničava. Primjerice, kako bi ih se prepoznalo moraju nositi žutu zvijezdu te pohađati posebne židovske škole.
Za boravka u Tajnom skloništu se kroz dnevnik povjeravala Kitty
Za 13. rođendan Anne dobiva dnevnik. Sretna je što napokon može pisati o svemu onome što joj leži na srcu, a započinje ga pisati sljedeći dan s riječima: Nadam se da ću ti se moći potpuno povjeriti, kao nikome do sada, i nadam se da ćeš mi biti velika podrška i utjeha.
Brojne od svojih pisama u dnevniku posvećuje Kitty. Moguće je da se Anne u njemu obraćala svojoj stvarnoj prijateljici Kitty ili da je pak to ime posudila iz serije knjiga Joop ter Heul.
Istovremeno dolaze sve gore okolnosti pa se obitelj primorana sakriti pred nacistima. Sklonište su pronašli u zgradi očeve tvrtke, točnije u njezinom stražnjem dijelu. Iako je bilo kažnjivo pomagati Židovima, očevi su kolege to činili. Ubrzo im se u skloništu pridružuje još jedna obitelj – Pelsovi, a potom i Fritz Pffefer, što je vodilo do stalnih problema i nesuglasica.
Kako se ovih osmero stanovnika ne bi otkrilo, ulaz je u sklonište bio zaštićen policom s knjigama. Za boravka u skloništu pa do kraja života, Anne nije imala slobode niti je vidjela sunce.
Razmišlja zrelo s vjerom u ljude
Usredotočila se tako na čitanje i proučavanje brojnih knjiga te pisanje. Sve to u okolnostima u kojima drhti od straha da će svakog trena biti ubijena i odvedena u logor, o čemu, između ostalog, vrlo zrelo progovara.
Ipak, ni u takvim trenutcima Anne nije izgubila optimizam i vjeru u dobro. Ne napušta pritom ni svoje ideale koji se u ratnom razdoblju čine apsurdnim i beznačajnim. No, oslobođenje kojemu se Anne nadala nažalost nije stiglo.
Njen Dnevnik lekcija je za cjelokupnu ljudsku povijest
Naposljetku je sa sestrom Margot završila u Bergen-Belsenu gdje umire u ožujku 1945., neposredno prije oslobođenja u travnju 1945.
Zadnju je stranicu svog dnevnika napisala 1. kolovoza 1944. jer je tri dana nakon Zelena policija provalila u Tajno sklonište. Svi su stanari skloništa bili odvedeni u koncentracijske logore, a Tajno je sklonište Gestapo opljačkao. Nakon što je bila poslana u Westrbork, tranzitni longor u Nizozemskoj, preživjela je strahote Auschwitz-Birkenau u kojemu je ubijeno najmanje 1.1 milijun ljudi.
Strahote je rata preživio jedino Annin otac Otto.
Miep Gies, žena koja se brinula o njima za boravka u skloništu, gotovo je u cijelosti sačuvala Annin dnevnik. 1945. daje ga Ottu, koji čita sve njegove dijelove te ispunjava Anninu želju da to postane knjiga.
Svojim je svjedočanstvom Anne ispričala iskrenu priču o ratu i odrastanju u takvim vremenima, važnu za cjelokupno čovječanstvo. Želja joj se ipak ispunila – nije živjela uzalud, a književnošću je nastavila živjeti i nakon smrti.
Tako se Dnevnik prvi put objavljuje 1947. S vremenom postaje fenomen te biva prevođen na više od 60 svjetskih jezika, a dobiva i filmske adaptacije. Također, Tajno je sklonište pretvoreno u amsterdamski muzej Kuća Anne Frank koji svake godine posjeti oko 1.2 milijuna posjetitelja.
Za kraj se prisjetite nekih od najdomljivijih misli iz njena Dnevnika.
“Samo je jedno pravilo koje trebaš zapamtiti: smij se svemu i zaboravi sve ostale! Zvuči egoistično, ali to je zapravo jedini lijek protiv samosažalijevanja.”
“Zbilja je čudo da nisam odustala od svih svojih ideala jer se čine tako apsurdnima i nemogućima za ostvariti. Ipak, ne odustajem od njih jer, unatoč svemu, i dalje vjerujem da su ljudi dobri.”
“Veličina čovjeka ne leži u bogatstvu i moći, nego u karakteru i dobroti. Ljudi su samo ljudi, i svi ljudi imaju mane i nedostatke, ali svi se mi rodimo dobri.”
“Roditelji mogu dati dobar savjet ili usmjeriti dijete na pravi put, ali konačno formiranje nečijeg karaktera leži u njegovim vlastitim rukama.”
“Ne želim živjeti uzalud, kao većina ljudi. Želim biti korisna i donositi zadovoljstvo svim ljudima, čak i onima koje nikada nisam upoznala. Želim nastaviti živjeti i nakon smrti!”
“Ljudi vam mogu reći da ušutite, ali to vas ne spriječava da imate vlastito mišljenje. Čak i ako su ljudi jako mladi, nitko ih ne bi trebao sprječavati od toga da govore ono što misle.”
