[Top sportaš] Branimir Budetić: Ono što mi nedostaje je paraolimpijsko zlato
Kopljaš Branimir Budetić vlasnik je olimpijskog srebra i bronce, a nedavno je na IPC Svjetskom prvenstvu u atletici u Dohi osvojio svjetsko zlato i postavio novi svjetski rekord koji sada iznosi 65,72 metara. Uz velike sportske uspjehe, Branimir redovno završava Kineziološki fakultet, gdje želi nastaviti školovanje i nakon diplome. Unatoč velikim uspjesima, Branimir kaže kako je najvažnije zadržati hladnu glavu i usmjeriti se prema novom cilju.
Kopljaš Branimir Budetić niže uspjeh za uspjehom, pa je prestižnim paraolimpijskim odličjima, srebru i bronci, krajem listopada dodao i svjetsko zlato, koje je osvojio na a IPC Svjetskom prvenstvu u atletici u Dohi i postavio novi svjetski rekord koji sada iznosi 65,72 metara.
Od rukometa do atletike
Bavljenje rukometom Branimirova je ljubav iz djetinjstva, no s treniranjem nije mogao nastaviti zbog bolesti, pa je započeo sa svojom atletskom karijerom, koja sada traje više od deset godina. Prva disciplina kojom se bavio bila je višeboj, ali se s vremenom specijalizirao za bacanje koplja, a ta je disciplina bila najsličnija rukometu, pa mu se i najviše svidjela.
Vrlo predan sportskom uspjehu, Branimir je stupio u kontakt s Rudolfom Černijem, koji je radio i s olimpijskom pobjednicom i svjetskom rekorderkom Barborom Športakovom. Osam mjeseci je trenirao u Pragu kako bi se pripremio za paraolimpijske igre. Trud mu se isplatio, a u tih je osam mjeseci uvidio i brojne prednosti češke posvećenosti atletici.
– Treniram na Maksimiru, a bacam na Sveticama i sve se podređuje nogometašima, dok u Češkoj imaju sportske kampuse i sve je na jednom mjestu, komentira Branimir, koji je sam snosio troškove boravka i treniranja u Pragu, koji su se pokrili tek nakon osvojene brončane medalje u Londonu.
Iako je student Kineziološkog fakulteta, zbog tih je intenzivnih priprema morao zamrznuti godinu. Branimir ističe kako je KIF je najteži faks za sportaše, jer je teško je uskladiti fakultetske obaveze i treninge kod bavljenja vrhunskim sportom, no studentima Kineziološkog fakulteta taj je zadatak još i teži, kaže Branimir, jer uz svoje obaveze moraju zadovoljiti i sve elemente i uvjete na svakom predmetu, iz svih sportova, što podrazumijeva dvostruke treninge, za sport kojim se bavi i za sport koji treba odgovarati.
‘Veću tremu imam prije seminara nego prije natjecanja’
U početcima je Branimir imao tremu prije natjecanja, koja je s godinama nestala, jer sportaš treba biti hladne glave i ne nadati se velikom uspjehu jer na taj način riskira ozljedu, ne treba gledati druge i stvarati si pritisak, smatra Branimir, koji kaže da veću tremu osjeća prije prezentacija seminara na fakultetu.
Branimir je prvi redovni student s invaliditetom na Kineziološkom fakultetu u Zagrebu. Bez obzira na tremu i naporan dnevni raspored, Branimir na fakultetu postiže sjajne uspjehe, a nakon diplome bi volio i raditi na KIF-u, kao znanstveni novak ili upisati specijalistički studij. Velik trud Branimir ulaže u informiranje o paraolimpijskom sportu i životu osoba s invaliditetom, a često počinje od kolega. Ljudi, ističe, rijetko kada znaju dovoljno informacija da bi mogli donositi objektivna mišljenja, no i to se polagano mijenja, a osobito se vidi napredak u paraolimpijskom sportu.
– Od 60-ih godina do sada su rezultati u paraolimpijskom sportu eksponencijalno rasli, pogotovo jer su profesionalni treneri vidjeli potencijal za napredak. Tehnologija treninga se može jako prilagoditi, ovisno o stupnju invaliditeta, ističe Branimir. Treneri su vrlo važan dio života svakog sportaša, komentira Branimir, a za svog trenera Antu Pavkovića kaže kako mu je i prijatelj i obitelj, u kojeg ima najviše povjerenja.
– Ante i ja odlično funkcioniramo zajedno, dijalog je ključ svega, a moram reći da je u Dohi Ante imao veću tremu nego ja, komentira Branimir. Kao najdraži uspjeh izdvaja srebrnu medalju s Paraolimpijskih igara u Pekingu 2008. godine, za koji kaže da mu je najljepši trenutak i prva velika medalja koju je osvojio, ali ističe kako ne može živjeti na starim uspjesima, jer je uspjehe uvijek teže obraniti nego osvojiti.
