U školi ga maltretirali jer je bio stranac: ‘S 11 godina držali su mi nož pod vratom i tjerali da pjevam’
Peđa Kazazović je 38-godišnji dizajner i producent iz Sarajeva koji je tijekom rata s majkom i sestrom pobjegao u London. Ondje je s 15 godina nastavio svoje srednjoškolsko obrazovanje u srednjoj umjetničkoj školi, a nakon srednje vratio se u Sarajevo gdje je završio Likovnu akademiju. No, kako je nedavno podijelio na svojim društvenim mrežama, tijekom cijelog svog školovanja u osnovnoj, srednjoj pa čak i na fakultetu, bio je žrtva zlostavljanja od strane svojih vršnjaka, posebice u Velikoj Britaniji gdje je bio stranac.
Bullying u školama nije ništa novo. Postojao je i prije, a postoji i danas, samo mu oblici variraju ovisno o generacijama koje dolaze. Nesumnjivo je da nas maltretiranje i nasilje koje doživljavamo tijekom školovanja oblikuju kao osobe i više nego što to mislimo.
‘Stara me natjerala da sutradan isprebijan hodam istim putem da im pokažem da se ne bojim’
Svoju mučnu priču o bullyingu na društvenim je mrežama podijelio dizajner i producent iz Sarajeva, Peđa Kazazović i objasnio kako je to utjecalo na njega kao odraslu osobu.
– U životu su me četiri puta baš teško pretukli. Jednom sam bio toliko polomljen, stara me natjerala da sutradan isprebijan hodam istim putem, da ‘im pokažem da se ne bojim’. Inače sam bio baš žestoko bullied u osnovnoj, srednjoj pa i na faksu. Prvi dan izbjeglištva, idem prema školi, četvrti razred trebam da krenem. Priđe neki uličar, pokuša da mi uzme kapu (koju sam ponio u vreći odjeće bježeći od rata), ja se borim s njim, guram, on je otme, podere i nogom mi izbije zrak, započeo je u objavi Peđa.
S 11 godina su mu držali nož pod vratom i tjerali ga da pjeva na engleskom
Rođen je u Sarajevu, a u bijegu od rata završio je u Londonu s majkom i starijom sestrom.
– Ja, 10 godina, pred prvi dan nove škole, pred prvi dan novog razreda, ležim na ulici, pokušavam se podići i nastaviti prema školi. Jednom su mi, s 11, držali nož pod vratom i tjerali da pjevam na engleskom, jer im je eto bilo zanimljivo, naveo je Peđa.
‘Naučio sam da trpim i da šutim. Naučio sam da se ne žalim’
I dok su ovo samo neki događaji koje je doživio tijekom svog djetinjstva, tvrdi kako je takvo ponašanje trpio desetljećima.
– Postalo mi je čak prirodno. Kad nastavnica kaže ‘stanite u red’, nekako mi je normalno da ja stojim sam u redu, jer nikad nisam imao para. Ili recimo, normalno mi je bilo da su neki ljudi dobri sa mnom i pričaju – a onda kada drugi naiđu, prave se da me ne znaju jer ne žele da i njih uzmu na zub. Naučio sam vremenom da budem sam, da idem u školu sam, vraćam se. Da na odmorima sjedim na nekim svojim mjestima gdje nema ljudi. I što je najbitnije – naučio sam da trpim i da šutim, kaže Kazazović.
Majku nije nikada opterećivao svojim problemima i kroz što je sve proživljavao kao dijete jer je, kaže, ona imala i previše vlastitih problema.
– Sestra (koliko god da je volite i cijenite), u to doba je bila drugačija osoba i ganjala je momke. Nisam nikada osjećao bliskost da mogu to podijeliti s njom. Kažem, sve to me dosta oblikovalo. Naučio sam da se ne žalim. Čak i ovo kada pišem, nemam želju da me itko žali. Možda su me zato i voljeli udarati, jer su vidjeli da me to ne obara. Da nakon svakog udarca, ja ustanem. Žilaviji. Mirniji. Ne bijesan. Ne povrijeđen. Ne u suzama. Samo još hladniji, navodi Peđa.
‘Često su mi znali reci kako su imali silnu želju da me ispucaju šakom iz čista mira’
Zbog takvog djetinjstva Peđa je postao odrasla osoba za koju je smatrao da je arogantna i mrska, zato što su mu drugi uvijek govorili da tako izgleda.
– Uvijek su imali isti zaključak – kako sam arogantan i mrzak. Antipatičan. Pun sebe. Neki su me zvali i ‘glumac’, jer ‘glumim’ kad hodam, kad pričam. Često su mi znali reci kako su imali silnu želju da me ‘ispucaju šakom’ iz čista mira, dok me nisu bolje upoznali. A sve to je samo uvijek bila fasada, obrambeni sistem. Naučio sam da volim da držim sve na distanci. I prijatelje, i neprijatelje, stoji u Peđinoj objavi.
Upravo zato je počeo izbjegavati ljude i posvetio se onome što najviše voli – fotografiji i dizajniranju.
– Zato što sam znao da će me ljudi prije htjeti opaliti šakom, nego pružiti ruku – radio sam i učio mnogo više od drugih. Učio sam kako se fotografira, kako se dizajnira bolje. Dizajnirao sam sve živo što se može dizajnirati, radio enterijere, producirao dokumentarce. Naučio sam animirati crtane filmove, raditi naraciju, dizajnirati aplikacije… Znao sam da me samo moj rad može održati, priča Peđa.
Nikad nije znao reći cijenu za svoje honorare jer izunutra još nije pobjegao od ideje da je drugima samo ‘vreća za istresanje’
Svoju priču je podijelio zato što je odlučio odustati od svog posla, odnosno od snimanja dokumentaraca.
– Dvadeset godina sam pokušavao napraviti nešto i evo zaključio da ipak to ne mogu. Ne znam s ljudima, ali na kraju krajeva, nisam kroz život imao priliku da naučim. Nikad nisam znao reći cijenu za svoje honorare. Prečesto sam znao govoriti ‘pa eto koliko imate u budžetu’. Jer kako netko može reci pravu cijenu, a unutra još nije pobjegao od ideje da je drugima samo vreća za istresanje?, upitao se dizajner.
Osim toga, odlučio je i nakon 20 godina napustiti Sarajevo i vratiti se u svoj rodni grad.
– Kako sam donio tu odluku, pustio sam je mjesecima da stoji i pratio moju reakciju na to. I tijelo, i duša i srce mi kažu da je ispravna. Jer osjećam olakšanje. Ne moram više pokušavati ljudima dokazati da vrijedim, da znam, da sam sposoban. Ne moram više imati kontakta s ljudima ako ne želim. Vaš mrski, premrski, glumac Peđa, poručio je na kraju oproštajne objave.
