Učenik Nikola čuvar je slavonske tradicije: Prabake su ga naučile heklati, plesti, vesti i šivati
Poljoprivredno-prehrambena škola Požega pokrenula je na svojem Facebook profilu novu rubriku ‘Gdje je put ka sreći’. U toj će rubrici, kako su najavili, objavljivati inspirativne priče njihovih učenika i djelatnika. Prvu priču napisala je učenica 1.a razreda Lucija Galko, a radi se o priči 17-godišnjeg učenika Nikole Omerovića koji voli tradiciju svog kraja i održava kulturnu baštinu Slavonije živom.
Autorica: Lucija Galko, 1.a razred, Poljoprivredno-prehrambena škola Požega
Foto: Poljoprivredno-prehrambena škola Požega
U malom selu Siče, smještenom u srcu plodne slavonske ravnice, živi mladić Nikola Omerović, koji svojom ljubavlju i predanošću prema kulturnoj baštini održava živom slavonsku tradiciju. Iako ima samo 17 godina, dobro je poznat u svojoj zajednici kao jedan od najgorljivijih čuvara narodnih običaja i kulture. Učenik je trećeg razreda zanimanja Agroturistički tehničar u Poljoprivredno-prehrambenoj školi u Požegi.
Rano buđenje interesa za tradiciju
Nikoli se strast i ljubav prema tradiciji razvila već u 11. ili 12. godini, zahvaljujući njegovim prabakama koje su nosile šokačku nošnju. Uz njih je zavolio način življenja i odijevanja ljudi svoga sela iz nekih prošlih vremena, a podučile su ga i mnogim tradicijskim vještinama.
– Na tome sam im neizmjerno zahvalan, naglašava Nikola.
Nikola je i aktivan plesač i pjevač u kulturno – umjetničkom društvu ‘Radinje’ Siče.
– Uživam u narodnim plesovima i pjesmama, a posebno me veseli sudjelovati u nastupima i događanjima koja slave našu kulturu i tradiciju, kaže Nikola.
Osim plesanjem i pjevanjem, Nikola se bavi i raznim zanatima. Posebno voli ručni rad kojega su ga naučile prabake.
– Naučile su me heklati, plesti, vesti i šivati. Sâm sam naučio tkati na okviru kojega sam napravio od daske i eksera, objašnjava Nikola.
Povremeno se bavi i rezbarenjem drva, koristeći ono koje pronađe u šumi.
Promicanje tradicije među vršnjacima
U slobodno vrijeme Nikola se druži s prijateljima, hekla, plete, šije, sluša glazbu i gleda nastupe KUD-ova. Posebno uživa u nošenju narodne nošnje, koja je za njega postala prava strast. Trudi se poticati vršnjake da prihvate i čuvaju tradiciju. Često im govori koliko je tradicija Slavonije lijepa i važna za očuvanje identiteta ljudi ovoga kraja. Rado obučen u nošnju pridonosi i različitim događanjima vezanima za Školu.
Tako ga se može vidjeti na sajmovima i manifestacijama u Požegi ili izvan nje na kojima njegova Škola prezentira svoje proizvode i aktivnosti. Nikola je ove godine sudjelovao i u Erasmus + projektu ‘Ready 2 go green’ u Sevilli koji je provela Poljoprivredno-prehrambena škola. Tamo je nadograđivao znanja iz struke na farmi konja te se upoznao s kulturom i običajima Španjolske.
Sičanski govor i njegove specifičnosti
Jedan od aspekata kulture kojega Nikola osobito cijeni je lokalni sičanski govor, dijalekt specifičan za njegovo selo. Sičanski govor zaštićeno je nematerijalno dobro Republike Hrvatske. Karakteriziraju ga mnoge arhaične riječi i izrazi koji su se kroz stoljeća sačuvali u svakodnevnom govoru Sičana. Na primjer, riječ njekad koristi se za riječ nekad, šajtofi je novčanik, dublek – bundeva, jabučica – rajčica, apateka – ljekarna, paličak – štap, vanjkuš – jastuk…
Nikola često koristi ove riječi u svojim nastupima i razgovorima kako bi ih sačuvao od zaborava. U Poljoprivredno-prehrambenoj školi posebno je ostala zapamćena njegova izvedba za poklade, kada se maskirao u snašu iz Siča. Obilazio je razrede i sičanskim naglaskom i riječima govorio o problemima mladih te im dijelio savjete. U potpunosti se uživio u ulogu te je snimak njegove izvedbe na Facebook stranicama škole dobio veliki broj pohvala i oznaka ‘sviđa mi se’.
Kroz ove aktivnosti ne samo da čuva jezične specifičnosti svog kraja, već i doprinosi očuvanju bogatstva hrvatske kulturne baštine. Njegov rad je primjer kako mladi mogu igrati ključnu ulogu u očuvanju i promicanju lokalnih tradicija i jezika.
Budućnost očuvanja tradicije
Nikola nastoji održavati ravnotežu između tradicije i modernog načina življenja, iako naglašava kako mu tradicija zauzima primarno mjesto. Profesori u školi i obitelj podržavaju njegovo zalaganje za očuvanje tradicije.
– Sebe bih opisao kao osobu koja je možda ostala u prošlom vremenu koje polako nestaje, kao nekoga tko živi i umire za tradiciju i običaje svog sela i kraja, kaže Nikola.
Vjeruje da se tradicija najviše može očuvati u kulturno-umjetničkim društvima gdje se mladi mogu upoznati s bogatstvom naše baštine. Nikola svojim primjerom pokazuje kako ljubav prema vlastitom naslijeđu može postati snaga koja povezuje ljude i održava živom kulturnu baštinu. Njegova posvećenost i strast služe kao inspiracija, ne samo njegovim vršnjacima, već i cijeloj zajednici.
