Povodom 48. rođendana najvećeg hrvatskog košarkaša u povijesti, pokojnog Dražena Petrovića, donosimo vam emotivo viđenje njegova genija očima generacije koja mu se tek trebala početi diviti. Velikih se sjećamo dugo, a najveći pak nikad ne umiru.
Govorio je da kada sjedi propada, da mora radit uvijek. On je uvijek želio više, toliko se trudio, to je bilo nešto
nečuveno, ne može se to opisati, izjavila je u filmu Once Brothers Biserka Petrović za svog sina Dražena Petrovića. Nisam
stavila pokojni ispred njegova imena jer uvredljivo je i pomisliti da bi takva veličina ikad mogla umrijeti. Veliki je
izazov pisati o čovjeku o kojem su već ispisani brojni hvalospjevi, uz čije ime su se uvijek vezale najljepše kostruirane
rečenice i čiji se pokreti i dalje vrte u glavama ljudi koji cijene i vole košarku, poput kakva rijetka dijamanta,
nestvarno sjajna, koji se grčevito drži i ne želi napustiti prostore našeg uma, i – što je još bitnije – prostore našeg
srca. O takvima nikad ne valja prestati pisati.
Šibenka za vječnost
Nedavno sam na Hreliću pronašla SN reviju, broj iz rujna 1982.godine, jedan od rijetkih koji mi je nedostajao. Na
naslovnici je fotografija Dražena Petrovića, a u dnu je veliki naslov “Što nam nosi košarka”. Već tada, sa svojih osamnaest
godina Dražen je bio košarkaško čudo, najbolji mladi igrač u zemlji. Već tada je posjedovao odlučnost i upornost kakvu
rijetko viđamo kod sportaša, kod ljudi uopće.
Košarka je tada, 1982.godine, donosila mnogo, ali rijetko tko je mogao
naslutiti što će donijeti u budućnosti, prvenstveno u liku i djelu Dražena Petrovića, ali i njegovih suigrača s područja
tadašnje Jugoslavije. Naslov članka glasi Zvijezda (sezone) je rođena! U članku govori o novoj sezoni Šibenke, treninzima,
komentira druge košarkaše s tvrdnjom kako u Jugoslaviji postoji samo jedan bek bolji od njega – Aco Petrović.
Danas, kad pogleda unatrag na karijeru svoga brata i njegove uspjehe, Aco izjavljuje; Radnik, fanatik… ovisnik o
košarci..da, bio je. I znate zašto? Ne zbog toga što je provodio sedam, osam sati na dan u dvorani, nego zato što nije
propustio niti jedan dan bez treninga.
Svi oni koji su imali čast gledati Dražena Petrovića s loptom u ruci u dresu Šibenke, reći će vam kako se takvi trenutci ne
zaboravljaju, to su oni trenutci u kojima svjedočite stvaranju povijesti, zlatne povijesti, i ako tada možda niste sasvim
svjesni toga, količina emocija daje vam naslutiti kako prisustvujete nečemu veličanstvenom.
Ja nisam imala tu čast i moje
oči promatraju neka druga košarkaška vremena, a o ovom Draženovom vremenu slušala sam od oca, istinskog ljubitelja košarke,
koji o Draženu uvijek priča pomalo zastajkujući, sa onim sjajem u očima od kojeg pomalo odmičete pogled, jer je zrak
pretežak i imate osjećaj kako bi ste se mogli rasplakati svakog trenutka. Mi, mlađe generacije, možemo promatrati Dražena
na starim snimkama, svjesni čitave priče, ali promatrati Dražena i njegove prve majstorije s loptom, gledati kako kovrčavi
dječak iz Šibenika postaje zvijezda Real Madrida, kreće na put preko oceana, odrastati s Draženom – to, to mora da je bilo
neprocjenjivo. Za one koji su imali tu čast, u pitanju nije samo Dražen Petrović i košarka, radi se o čitavom duhu vremena,
djetinjstvu i mladosti, druženjima i snovima, životu i onime što nadilazi život sam.
Šibenka je ostala zapisana u vječnosti
i kroz Draženove riječi; Ako je istina da se prva ljubav nikada ne zaboravlja, onda je Šibenik ostao u meni od prvih dana.
Tamo je sve počelo – premda sam emocije često gurao u stranu, nikada zapravo nisam imao dovoljno vremena, teško je,
nemoguće zaboraviti te prve dane. Acine treninge, dan kad sam prvi put ušao u dvoranu, sve one sati koje sam proveo sam na
parketu. Lopta, koš i ja. Šibenik je odredio moju karijeru i pokazao put. I to je priča koja nema kraja. Nadam se, međutim,
da će razumjeti, za ono što želim od košarke moram ići dalje. Moram zatvoriti jedan, da bih otvorio drugi krug.
Mozart i puno više
Dražen je u Ciboni proveo četiri godine, godine u kojima je pokazao Europi kako i koliko dobro može igrati. On i Aco igrali
su rame uz rame, što je Aco opisao kao najlakše i najbolje godine svoje karijere. Cibona je tada osvojila sve što jedna
europska ekipa može osvojiti u četiri godine. Dvostruki europski prvaci, europski kup prvaci, nacionalni prvaci, nacionalni
kup prvaci, prvaci kupa Koraća, te nekoliko finala koja se neočekivano iskliznula.
Bilo je to veličnstveno doba, koje
danas, kad se klub bori za ikakvo postojanje na košarkaškoj sceni, u trenutcima prljavih političkih igara, možemo
promatrati s velikom nostalgijom, s jednim žaljenjem što tako velike stvari mogu umrijeti tako brzo i pod toliko čudnim,
perverznim okolnostima nedoličnima njihovoj veličini. Dražen je brzo zavolio Zagreb, i stvrio poseban odnos sa navijačima;
Ovo je posao u kojem nemaš pravo na slab dan.
Više od svega, osjećao sam obavezu prema navijačima. Moraš vratiti njihovu
ljubav. I zato nikada nisam uzeo slobodan dan kad sam bio na parketu. Igrao sam za njih, istodobno za klub i za sebe.
No i Cibona je uskoro postala premalena za njega i trebao je nove izazove. Najtrofejniji klub u europskoj košarkaškoj
povijesti, Real Madrid, predstavljao je novu stepenicu za Dražena. Postao je najbolji igrač Europe u najsjajnijem europskom
klubu. Spektal i dva pehara, nezaboravne utakmice… Sve se to dogodilo s Draženom u dresu španjolskog kluba. Aleksandar
Petrović uvijek naglašava utakmicu između Cibone i Reala, kao primjer borbenosti svoga brata, čovjeka koji nije priznavao
poraze, koji je znao da je bitno je sudjelovati tek izlika slabijih. Aco Petrović prepričao je završnicu tog dvoboja;
Svakako najzanimljiviji detalj dvoboja Real Madrida i Cibone, zbio se na prvoj, zagrebačkoj utakmici.
Uz ovacije kojima je
dočekan i ispraćen, još je jedna priča o Draženu Petroviću kakav je uvijek bio, i kakav ga Zagreb pamti. Kraj utakmice,
Dražen je imao jedan za jedan. Pobjeda Real Madrida s poenom, ili poraz. Kao igrač Cibone i njegov brat, molio sam ga da
promaši ta slobodna bacanja: Dražene, molim te promaši, Dražene vame je svejedno, u Madridu će ionako biti kako treba.
Dražene, imamo premije, premije za pobjedu….molim te!
Samo se nasmijao i ubacio oba koša. Nije znao, jednostavno nije znao gubiti.
Dražen doista nije znao gubiti i uvijek je išao naprijed, dalje, još dalje. Sa dvadeset i pet godina napustio je Madrid i
krenuo preko oceana.
Priča s Portlandom nije bila naliko onima koje potvrđuju ideju o američkom snu. Trener Rick Adelman
nije vjerovao Draženu i njegovim košarkaškim mogućnostima. To je za Dražena bilo nešto sasvim novo, potpuni šok. Vrlo brzo
je spakirao kovčege i s loptom krenuo ka terenima na kojima će moći pokazati što sve zna i umije. Kada je stigao u New
Jersey Netse, izjavio je- Sada je sve gotovo, dobio sam ovdje što sam htio. Nitko me sada neće zaustaviti.. To se i
dogodilo. Postao je jedan od najopasnijh napadača u NBA.
Sa prosjekom od 20.6 koševa po utakmici, te sa postotkom šuta od
51 posto, Draženu je dodjeljena titula najboljeg šutera u NBA. Te iste godine, 1992., u Braceloni hrvatska je
reprezentacija prvi put učestvovala na Olimpijskim igrama. Američki Dream team – Magic Johnson, Larry Bird, Charles
Barkley, Patrick Ewing, Scottie Pippen, David Robinson, igrali su tada protiv Petrovića, Kukoča, Rađe…
Najboljoj ekipi
svih vremena trebalo je podosta vremena i muke do pobjede nad Hrvatskom. Biti će zapamćeno da je Hrvatska jedina momčad
koja je nakon 10 minuta igre vodila protiv Dream Teama. Dražen je završio utakmicu kao najbolji strijelac sa 24 koša, a
Jordan je predvodio Amerikance sa 22 koša. U doba kad je u Hrvatskoj bjesnio rat, rušili se domovi i prijateljstva poput
kakve prašine koju jednim potezom stresemo s prljava rukava, u Barceloni je košarkaška lopta predstavljala i značila mnogo
više. Stvarno je čudo kako se nije raspuknula od silnih čežnji, dilema, strasti, ponosa i gnjeva koji su joj natovareni na
leđa.
On je uvijek tražio vas
Dražen Petrović poginuo je iznenada, u prometnoj nesreći koja je šokirala čitav košarkaški svijet, naročito Draženove
najvjernije navijače – one iz Europe, iz Hrvatske, iz Šibenika. Teško je vama zamisliti ovdje u Americi, jer imate toliko
igrača, ali mi smo zemlja od 4 milijuna ljudi. Bez njega, košarka će pasti za tri koraka unazad, izjavio je tada Aco
Petrović za New York Daily News. Zaista, košarka nije samo pala tri koraka unazad, košarka je potonula, nestala, ona se
skriva u mračnim kutevima u kojima je ne može pronaći ni sjena onoga što je nekada bila.
Košarka teško udiše svoje možda
posljednje udisaje zraka, hropće beživotno, kao kakva starica koja iščekuje posljednju pomast od seoskog svećenika. Tomu
svakako nije razlog smrt Dražena Petrovića, ali dio razloga zacijelo leži u nedostatku onoga što je Dražen Petrović
predstavljao. Bezuvjetna predanost igri, borbenost koje je prelazila sve granice prostim okom mogućega, suživot s
navijačima i ljubav – iskrena i neokaljana. Bila je to poezija, poezija izvan riječi, kako je to pisao Tenžera. Čak i iznad
riječi. Iznad svega zemaljskog i prolaznog.
Ponekad mi je bilo neugodno koliko su mi pljeskali. A to znači da su me voljeli. I vjerovali., rekao je jednom prilikom
Dražen za svoje navijače. Zbilja je nevjerovatno umijeće Dražena Petrovića da vas opčini, kako svojom igrom, tako i svojim
duhom iz kojeg izvire igra sama. Makar ga nikad ne poznavali i makar možda niste odrasli gledajući njegove utakmice s
cijelim selom pred jednim malenim ekranom, on vam se uspjeva približiti na način da ga zovete Draženom, kako kakva bliska
prijatelja s kojim dijelite i tugu i radost. Aco Petrović opisao je to rekavši; Htio bih vas zamoliti, sve vas koji ste
voljeli Dražena, jednu stvar.
Volio bih da vam Dražen ostane u sjećanju kao čovjek koji je uvijek pružao ruke prema vama
nakon svakog koša… jer je uvijek tražio vas. Volio bih da se sjećate Dražena po zadovoljstvu koje vam je pružio, po
njegovom osmjehu… čuvajte te uspomene o Draženu, zauvijek. Sudbina ga je uzela, vjerovatno na vrhu njegove karijere, da
postane legenda, da nam pokaže put…
Okrenemo li se i pogledamo obrise stvarnosti koje crtaju nevješti slikari, uvidjet ćemo kako put kojim smo krenuli nije
onaj kojim bi nas Dražen hito povesti. Dapače, on bi se sramio onoga u što smo se pretvorili, u što se pretvorila jedna
veličanstvena igra koje je brisala razlike i ujedinjavala u ljepoti i emociji. Danas je, više nego ikada, potrebno
prisjećati se Dražena Petrovića.
Potrebno je znati da je brod koji tone nekad bio brod koji je plovio najljepšim, čistim
plavim morima. Štakori su ga nastanili i odveli u mračno podmorje u kojem su brodovi osuđeni na smrt u tmini, gdje ni
oproštajne riječi ne dopiru kroz crnilo. Osim ako se ne nađe kapetan, dovoljno hrabar da skine štakorsko odijelo i
zakormilari ka svjetlu, na pučinu. U ime Dražena Petrovića.
Izvor: drugacije.hr
