‘Više nikad neću obuti visoke pete’: Moje prvo iskustvo vožnje noćnim tramvajem
Sigurno ste se barem jednom u životu vraćali iz izlaska bez ‘prebijene pare’ jer ste sve potrošili. Logičan izbor tada je pješačiti do doma, ali ako ste na drugom kraju grada i vani je minus pet, jedino što vam preostaje je sjesti na jedan od noćnih tramvaja. Noćni tramvaji mogu biti sasvim u redu, ali preporuka je da dobro isplanirate putovanje, a ako ste u visokim petama, možda je ipak bolje da pozovete taksi.
Foto: Unsplash, adrian susec
Noćni tramvaji u teoriji zvuče super. Ima li išta bolje od toplog sjedala i spokojne tutnjave tramvaja dok se polupijani vraćate doma? No, noćni tramvaji imaju nekoliko mana. Za početak, voze samo jednom u sat vremena. A njima se često voze poprilično sumnjivi tipovi pored kojih ne želite provesti niti jednu minutu, a kamoli više od 45 minuta koliko treba noćnom tramvaju da stigne s jednog kraja grada na drugi.
Kad se predobro zabavljaš
Moje prvo iskustvo vožnje noćnim tramvajem bilo je u srednjoj školi. S najboljom prijateljicom sam počela otkrivati čari izlazaka u grad, koji su uvijek završavali tako što bi nas njezin otac vozio doma. Tada mi se to nije činilo osobito velikom gestom, ali danas mislim da je sjedenje u autu u četiri ujutro ispred kluba dok radiš od osam, ali svoju kćer i njezinu prijateljicu želiš sigurno dovesti doma jedna od najvećih roditeljskih žrtava. Skidam kapu svakome tko je to morao raditi barem jednom.
Prije izlaska prijateljica me obavijestila kako je njezin otac pokupio gadnu prehladu i kako nas neće moći pokupiti nakon izlaska. To nije trebao biti nikakav problem, jer smo od njega dobile dovoljno novca da na povratku naručimo taksi. Bezbrižno smo otišle van i dobro se zabavile. Predobro, kako se ispostavilo, jer u tri ujutro kada smo izašle iz kluba smo shvatile da nemamo dovoljno novca za taksi.
Vrijeme prije neograničenog interneta
Moja prijateljica je odmah počela paničariti, ali ja sam se ponosila svojim poznavanjem grada i javnog prijevoza. U blizini kluba nalazilo se okretište tramvaja s kojeg je kretao upravo noćni tramvaj koji je nama trebao. Uputile smo se onamo. Bilo je to vrijeme prije neograničenog mobilnog interneta, pa sam sa svojih skromnih 100 megabajta morala pronaći vozni red noćnog tramvaja koji je nama trebao.
– Polazi tek za 40 minuta?!, uzdahnula sam u nevjerici dok sam gledala raspored na razbijenom ekranu svog Sony Ericssona.
– Zar nema neki drugi koji ide s tog okretišta? Mislila sam da tamo stoji više tramvaja, pitala je moja prijateljica kojoj je javni prijevoz bio neistraženo područje. Otac ju nije vozio samo noću iz izlazaka, nego i danju gdje god je trebalo.
– Voze, ali po danu. Noću vozi samo jedan i vozi jednom u sat vremena, objašnjavala sam.
– Ma to je nemoguće, kako se onda ljudi vraćaju kad izađu van?, pitala se ona.
– Tako što ne potroše sav novac za taksi na piće, odbrusila sam.
Pješačenje u čizmama
Nije nam preostalo ništa osim čekanja. I tapkanja na mjestu jer je bila veljača i dah nam se smrzavao u zraku. I izbjegavanja napasnih starijih tipova koji su nam prilazili svakih nekoliko minuta. Većinom kako bi tražili upaljač ili pitaju koliko je sati. Nijedna od nas nije pušila, a jedan od onih satova kakvi se uvijek viđaju na trgovima je bio nekoliko metara udaljen od nas.
Vožnja noćnim tramvajem trajala je vječno. Barem se tako nama činilo jer je tramvaj prelazio preko cijelog grada, a mi smo bile stisnute između hrpe glasnih, pijanih tipova. U jednom je trenutku netko povratio u stražnjem dijelu tramvaja i dobar dio putnika je odlučio kako će im dobro doći šetnja od par stanica. Ja i prijateljica provele smo ostatak vožnje suznih očiju sa šalovima preko nosa. Nijedna od nas nije mogla dugo pješačiti u čizmama na visoku petu.
Već je počelo svitati
Kad je tramvaj stigao na odredište, obje smo odahnule. Nije nas nitko napao niti povratio po nama. No našoj avanturi još nije došao kraj. Nakon noćnog tramvaja čekao nas je noćni autobus koji je vozio prema našem kvartu na rubu grada. Sve loše stvari koje znate o noćnim tramvajima možete pojačati sto puta i dobiti dojam kako izgleda noćni autobus. Srećom, polazio je nekoliko minuta nakon dolaska tramvaja. A i čekala nas je vožnja od samo nekoliko stanica.
Barem smo tako mislile. Pripremile smo se za izlazak na četvrtoj stanici i zatim s užasom shvatile kako autobus ne skreće prema stanici. Naučile smo još jednu manu noćnih autobusa: ne stoje na svakoj stanici. Uspjele smo sići dvije stanice dalje i polako krenuti svojim kućama. Rado bismo se požurile, ali noge su nas ubijale u čizmama na petu.
– Mogle smo samo pričekati da počnu voziti dnevni tramvaji, zacviljela sam kad sam shvatila da je u daljini počelo svitati.
-Više nikad neću obuti visoke pete, uzdisala je moja prijateljica.
Već je bilo gotovo pola šest ujutro i znale smo da nas kod kuće čeka jezikova juha jer smo odavno trebale biti doma. Lekcija je naučena: sačuvaj dovoljno novca za taksi, a noćni tramvaj prepusti sumnjivim starijim tipovima. Ili barem obuj tenisice kad ideš van.
