Više od igre: Kako je sovjetska propaganda od jedne utakmice napravila legendu i inspirirala Hollywood
Nogomet već više od stoljeća piše nevjerojatne priče, a jedna od najfascinantnijih ikad ispričanih ona je iz ratnog Kijeva daleke 1942. godine. Možda je nikada niste čuli, ali zasigurno će vam se učiniti poznata.
wikipedia
Svjetsko nogometno prvenstvo u Brazilu u punom je jeku i milijuni ljudi diljem svijeta strepe uz male ekrane. Noćima se bdije, grizu se nokti, čupa se kosa, a nepredvidiva igra vrti i igrače i navijače kao na kolu sreće.
Nogomet je jednostavno rečeno najbitnija sporedna stvar na svijetu.
Loptanje na zelenim terenima nerijetko je bilo više od igre. Zbog njega su pojedinci i narodi žrtvovali mnogo, ponekad i previše. Stadioni su bili poprište izražavanja političkih stavova, ali i pozornice za predstave autoritarnih sustava, a znalo se dogoditi da se i ratovi počinju upravo na travnjacima.
No što se dogodi kada nogomet postane pitanje života i smrti? Upravo se to dogodilo 9. kolovoza 1942. godine u okupiranom ukrajinskom gradu Kijevu. Utakmica koja je tog sudbonosnog dana odigrana između domaćih nogometaša okupljenih u klubu Start i Druge njemačke protuzračne divizije u arhivima ratnog Kijeva zabilježena je kao Death Match, a u narednih sedamdesetak godina je poslužila kao inspiracija za najmanje četiri filma, ali i kao alat sovjetske poslijeratne propagande.
Utakmica života
Što se zapravo zbivalo u razrušenoj ukrajinskoj prijestolnici u danima kada je njemački vojni stroj jurišao ka sjeveru i kako je jedanaest nogometaša vratilo vjeru u pobjedu potlačenom narodu?
Službena poslijeratna sovjetska verzija kaže kako je SS organizirao utakmicu lokalnog kluba Start protiv ekipe njemačke vojske koja se zatekla u gradu. Ukrajinska momčad je bila sastavljena od bivših igrača moćnih prijeratnih kijevskih klubova Dynama i Lokomotiva te je rezultatom 5:3 porazila Nijemce. Navodno su susret osiguravali naoružani vojnici s psima, a SS je na kijevske nogometašima izvršio pritisak zaprijetivši im streljanjem ukoliko pobjede. Čak je i sudac bio Nijemac koji je svojim sunarodnjacima tolerirao brutalne startove.
Usprkos činjenici da je samo prvo poluvrijeme ovog susreta dokumentirano (završilo 3:1 za domaćina), Sovjeti su nakon rata izvještavali o herojskoj borbi Ukrajinaca koji su usprkos prijetnjama srce ostavili na terenu i naposljetku pobjedili. Pobjeda ih je koštala života. SS ih je streljao zbog poniženja koje su nanijeli njemačkoj vojsci.
Ponešto drugačija istina
Ipak ovako tragična i herojska verzija utakmice iz 1942. uglavnom je produkt propagandnog aparata Sovjetskog Saveza koji je ovaj događaj iskoristio kako bi ojačao zajedništvo u ratom razrušenoj zemlji.
Nakon pada SSSR-a polako je prava istina o ovom događaju počela izlaziti na vidjelo.
Naime, spomenuta utakmica nije bila jedina koju su odigrali i pobjedili ukrajinski nogometaši protiv pripadnika njemačke vojske. Sudeći po podacima do kojih je došao povjesničar Volodymyr Hynda, njemačke snage su vrlo često takve utakmice gubile pa su od ukupno 111 evidentiranih, domaći nogometaši pobjedili u čak 60, a okupatori u svega 36.
No zašto je onda Death Match ušao u povijest? Odgovor na to pitanje postaje još teži, ako znamo da su te dvije ekipe svega nekoliko dana ranije odigrale još jednu utakmicu u kojoj je Start pobjedio s čak 5:1. Svjedoci tvrde kako SS nije vršio nikakav pritisak na igrače, a domaći nogometaši su navodno pobjedu proslavili uz čašicu votke kućne proizvodnje.
Death Match je imao pozadinu koja ga razlikuje od svih drugih utakmica iz tog perioda. Iako mnogi detalji nisu točni, istina je da je dio pobjedničke momčadi doživio tragičnu sudbinu te stradao od nacističkih metaka ili preminuo u koncentracijskim logorima.
Gestapo je nekoliko dana nakon dvoboja uhitio nekolicinu kijevskih nogometaša pod sumnjom da su dio pokreta otpora te da kuju diverzantske akcije protiv njemačke vojske. Dvojica od njih su streljana od strane te ozloglašene službe.
Klub iz pekare
U narednih par tjedana uhićeno je još osmero bivših nogometaša Dynama (nisu svi igrali u spomenutoj utakmici) te su poslani u radne logore gdje su trojica od njih streljana. Za bolje razumijevanje ovog slučaja valja napomenuti kako je slična sudbina pogodila još nekoliko desetaka sportaša diljem Ukrajine u tom periodu, ali isto tako i da neki od igrača koji su nastupali u Death Matchu nikada nisu bili zlostavljani od Gestapa.
Sovjetske vlasti su nakon rata taj splet okolnosti iskoristile kako bi od jedne utakmice stvorili mit, a nogometaše koji nisu stradali od njemačke ruke izbjegalo se spominjati u medijima. Posljednji od njih Makar Honcharenko preminuo je 1997. u Kijevu u dobi od 84 godine.
Inspiracija filmskoj industriji
Početkom 90-ih Sovjetski Savez se raspao, a Ukrajinci su odustali od krvavije interpretacije ovog dvoboja jer jednostavno nije bio istinit. Usprkos toj činjenici romantična i tragična priča koju je ispričao propagandni aparat inspirirala je mnoge, a posebno su za nju zagrizli u Hollywoodu.
Naime, još 1963. godine Mađari su snimili film o Death Matchu pod nazivom ‘Dva poluvremena u paklu‘. Riječ je o tipičnom agitprop materijalu koji veliča tragičnu sudbinu igrača, ali s druge strane ipak dovoljno kvalitetno ostvarenje da dvadesetak godina kasnije inspirira Johna Hustona koji je dao sebi truda i napravio jedan od boljih nogometnih filmova ikada.
Okupio je respektabilnu nogometnu ekipu na čelu s Peleom, Osvaldom Ardilesom i Bobbyjem Moorom dok su u naslovnim ulogama bili Michael Caine i Sylvester Stallone, a radnja se naslanja na ukrajinsku priču. Naravno, film je amerikaniziran, pa nogometaši nisu Kijevljani već zarobljeni saveznički vojnici, a utakmica ne završava tragično.
Od ekranizacija izravno inspiriranih ovom pričom zadnju je napravio Andrey Malyukov 2012. godine ignorirajući svjedočanstva igrača i gledatelja te je ponovio još jednom priču ispričanu od strane poslijeratnih vlasti.
Indirektno ovaj događaj je utjecao i na još nekoliko ekranizacija između ostalog na originalnu verziju filma ‘Longest Yard‘ iz 1974. te ‘Mean Machine‘ s Vinnijem Jonesom.
