Živimo u svijetu u kojem više ne postoji ta ideja o ‘stvarnim’ herojima. Postoji sve više i više likova u svijetu filmova i knjiga koji su stvarni heroji kao što je jednom bio Ahilej, no među stvarnim osobama, ne postoji ih puno.
Svijet je postao (ili jednostavno ostao) mjesto na kojem se rijetko kada dogodi situacija da smo mi zadovoljni i sretni s time kako je. Naravno, kada razmišljamo o svemu što danas imamo, nikada ne gledamo na stvari s pozitivne strane, već s negativne, idealizirajući ono što je bilo.
Prije su ljudi idealizirali i ono što će biti, ali mi danas vidimo da sve vodi samo u propast. Sigurna sam da je to dobrim dijelom zbog globalnog zagrijavanja i ostalih fenomena koji doslovno ugrožavaju budućnost našeg planeta, ali i zbog ostalih, ‘ozbiljnijih’ stvari.
Danas jednostavno promatramo stvarnost i rugamo joj se, tj rugamo se sami sebi. Nema više nekakvog stava koji zauzmemo kada promatramo sve što nam se događa. Znamo da su stvari loše, ali nije da očekujemo od ostalih, a ni od sebe, da će se netko potruditi nešto popraviti. Samo se rugamo.
Najbolji u ruganju
Jedan od onih koji se najbolje rugaju, ako ne i najbolji, je Vojko V. Sigurna sam da danas postoji tek šačica ljudi koji imaju manje od 60 godina, a da ne znaju tko je Vojko V. Prisutan na sceni već dugi niz godina, tek se nedavno odlučio baciti u solo karijeru i čovjek je izdominirao.
Od prvog singla, pod imenom ‘Zovi Čovika’, znali smo da dolazi nešto novo, još neviđeno. Zatim je uslijedila ‘Ne Može’ i shvatili smo da Vojko može. Ne samo da može, već i hoće. On je postao svojevrsni heroj našega vremena.
Vjerojatno djeluje kao glupa izjava, no zaista nije. Vojko V se pojavio na našoj glazbenoj sceni u trenutku kada su postojale samo cajke, trap i trap cajke. On se pojavio i donio nešto što nam djeluje dovoljno poznato da to ne bismo odbacili, a opet toliko drugačije, da je taman ono što nam je trebalo.
Može li šesnaest deka?
Čovjek koji se sjeti sklapati stihove o tome kako mu je teta na suhomesnatim proizvodima izrezala deku šunke više nego što je tražio, o tome kako ga vlada, Srbi i masoni sabotiraju te o tome kako je škrt, mora biti heroj našeg doba.
Heroj malog čovjeka, čovjeka koji samo skuplja gnjev i bijes u sebi, ne poduzima ništa oko toga (konkretno, a ni ‘nekonkretno’), već svoje frustracije liječi kroz prebacivanje krivnje na svih i sve, uzdizanje samoga sebe kao najboljeg i najpametnijeg.
Stihovi Vojka V definitivno ne spadaju u visoku kulturu, već su teški mainstream, pa ga čak i političari citiraju (za što nisam sigurna da on odobrava), a opet nisu prazni stihovi. Pričaju o svakidašnjoj borbi mene, tebe i bilo koje druge osobe koja živi prosječan hrvatski (a i šire) život.
I baš zato, Vojko V je moj heroj. A i tvoj. Naš.
