[Zadnja klupa] Ekipa iz 6. c razreda kupila Yugo 55 za 500 kuna
Nekad između trećeg sata povijesti i zemljopisa s Raskom saznao sam da se počela skupljati lova za auto. Pala je odluka. Dečki su jučer na misi uspjeli nagovoriti susjedu s kvarta da nam proda svoj stari Yugo 55 za 500 kuna. Auto je bio hrđav, bilo bi čudo ako bi upalio čak i kada bi kupili akumulator koji je nedostajao.
Bilo nas je petnaestak pa je svako trebao dati oko 40 kuna za prvi auto sa 13 godina. Novci su se skupili kroz dva dana, a već smo odabrali i jeftin akumulator na benzinskoj u Maksimirskoj. Prilikom prodaje auta susjeda iz crkve je imala moralnu dilemu s našim predstavnicima. Bojala se da ćemo nastradati, ali Zvonko i Marko su joj obećali da nećemo voziti brzo. Auto smo kupili, trebali su joj novci, a priču je prožvakala s mukom. Vjerojatno onako kad se trgovini s prodavačem nađe šestaš sa željom da kupi pivo, samo što je ovdje bio u pitanju Yugo 55.
Testna vožnja samo za kupce – nas 15
Skupilo nas se 15 na parkiralištu pokraj Kraša, mjestu testnog poligona za prve vožnje u životu. Ne znam što je mislio prodavač na benzinskoj kada mu se 15 mulaca pojavilo sa željom da kupe akumulator, ali nije pokazivao nikakav osjećaj muke niti interes osim svojeg nova. Akumulator su složili oni najspretniji među nama, a auto je čudom upalio te su ga preko cijelog kvarta doveli do poligona. Ispred auta je netko išao biciklom jer nam je trebalo upozorenje ako naleti policija ili nečiji roditelji. Put je to koji normalan vozač prođe za dvije minute, a nama je trajao kao sat matematike kod dosadne profe koju nitko nije mogao smisliti. Osjećaj je bio uzajaman.
Sat je odzvonio, a naš bordo bolid stigao je do okupljene rulje. Na prvom susretu bili su samo kupci. Dogovor je bio curama ništa ne reći jer bi nas sigurno cinkale Raski, a ona nam je već visila nad glavom zbog drugih stvari koje smo napravili. Auto bi bio previše čak i za naš dosje.
Nismo svi uspjeli isprobati auto za volanom jer smo morali doma do 10, a ja se nisam ni usudio. Dogovorili smo se sastati sutra kada padne mrak i da će voziti oni koji nisu stigli taj dan. Odveli smo ga na parkiralište kod Šumarskog fakulteta tako da je sedam ljudi bilo u autu, a barem ih je još troje ili četvero sjedilo na haubi. U jednom neopreznom trzaju kroz oštar zavoj vozili smo se na dva kotača koliko smo se nagnuli. Uzbuđenje je bilo na vrhuncu. Napokon ćemo moći starijima iz škole pokazati tko je glavni.
Bicikl izviđači su postali pravilo
Cijeli sutrašnji dan u školi prošao je u razgovoru o tehničkim mogućnostima auta. Koliko bi brzo mogao ići, bilo je jedno od glavnih pitanja jer sinoć na šoder poligonu nismo mogli voziti više od 50 na sat. Motor se jako tresao što je izazivalo veliku brigu među stručnjacima. Marko je tvrdio da je to sve normalno jer je auto star, ali će funkcionirati. Brat mu je bio srednjoškolac koji se kužio u aute pa mu je objasnio da to tako mora biti. Nismo znali bolje pa smo vjerovali.
Očekivali smo puno problema s autom. Ponajviše smo se bojali da nas policija ne presretne pa smo odlučili na početku voziti samo na poligonu, a bicikl izviđači su postali pravilo. Nismo uopće htjeli zamisliti vožnju školskom ulicom gdje bi nas vidjela nečija mama jer bi to značilo kraj izlazaka do kraja osnovne, a Raska bi nam uvela kontrolne svaki dan. Kao da onaj koji pišemo jednom tjedno nije bio dovoljan.
Bolid crn kao čađa
Palo nam je napamet misao kako bi auto mogao biti lak plijen lopova za prešanje i laku zaradu. Međutim, nikome nije palo napamet da bi nam netko auto mogao spaliti. Upravo se taj nestvarni scenarij dogodio, i to drugi dan od kada smo kupili naš Yugo 55.
Petorica nezasitnih su odmah nakon škole otišli pogledati auto sa željom pumpanja gume kako se ne bi opet događale neugodnosti u zavoju. Kada su došli iza zgrade Šumarskog fakulteta u Maksimirskoj šumi, lica su im izgledala gore nego kada bi Raska sazvala izvanredni roditeljski sastanak.
Prije nego što je nepoznati delinkvent uništio dječje snove, uzeo je akumulator. Naš bolid iz snova je bio neprepoznatljiv, crn kao čađa. Ostavili smo ga pokraj faksa. Morali smo ići doma jer smo sutra pisali inicijalni iz Hrvatskog kojeg je predavala profa iz zemljopisa – naša Raska. Upozorila nas je na sve opasnosti jako bitnog šestog razreda, najavila sve moguće kontrolne i rekla da ove godine moramo puno učiti.
Uključite se u svijet 6. c razreda na Facebooku Zadnja klupa
