Zašto su baš kokice sinonim za grickalice u kinu?
Neke stvari na ovom svijetu jednostavno idu zajedno. Možemo živjeti cijeli život bez da se upitamo kako je do tog spoja došlo, i zašto je opstao toliko dugo. Jedna od takvih simbioza su kokice i film. Jeste li se ikada zapitali zašto su kokice sinonim za grickalice u kinu? Evo zašto!
Flickr | srednja.hr
Božić i purica s mlincima. CMC i daljinski. Venus i Sky kola. Neke stvari u ovom svijetu su jednostavno nerazdvojivo povezane. Te veze uzimamo ih zdravo za gotovo, do njih dolazimo instinktivno. Jednostavno pašu jedno uz drugo i nema nikakve potrebe da ih se razdvaja. Jedan od takvih spojeva zasigurno je i spoj kina i kokica. Jeste li se ikada zapitali kako je do tih spojeva došlo?
Ovo pitanje na pamet mi je palo kasno jedne tihe, ‘kućne’ večeri. Kao i milijun put do sada, izabrao sam film, namjestio jastuke, natočio pivo i otvorio ormarić da nađem kokice. Da bi došao do njih morao sam razmaknuti nekoliko vrećica čipsa i drugih grickalica. I tada mi je na pamet palo ovo pitanje.
Kokicama ništa ne fali, ali složit ćete se, u usporedbi s milijunima različitih okusa čipsa i drugih ‘zanimacija za zube’ , zapravo su dosta primitivna grickalica. U bilo kojoj drugoj situaciji, ako mi je ponuđen izbor, odabrao bih nešto drugo umjesto njih, ali u kinu, ili kada se spremam gledati film u svom domu, instinktivno biram kokice. Što je to u ovim grickalicama da su tako snažno povezane s filmom i kinom?
Kao i na sva druga pitanja i na ovo postoji jasan i logičan odgovor.
Loš start
Kao i mnoštvo drugi običaja koji vežu zabavu i hranu, kokice i sve vrste predstava prvi su povezali Amerikanci. Iako su se kokice radile od davnina, prvi put se u literaturi pojavljuju u rječniku amerikanizama 1848. godine. U to su vrijeme kokice u Americi bile iznimno popularne i dostupne svuda, posebno na sajmovima, sportskim događajima i cirkusima. Jedini mjesto razonode na kojemu se kokice nisu mogle naći bila su kazališta. Osim što je tišina u kazalištu stvar elemnatarne pristojnosti kokice nisu prodrijele u kazališta i zbog publike koja ih je posjećivala. Ljudi koji su u to vrijeme posjećivali kazališta bili su ljudi veće platežne moći koji nisu bili vični kupovanju hrane s ulice.
Kokice su u to vrijeme bile prvenstveno ulična hrana. Bile su rijetka grickalica koja se mogla proizvesti direktno na ulici. Primjerice, u to vrijeme čips se proizvodio isključivo u malim porcijama a proizvodnja čipsa zahtijevala je korištenje cijele kuhinje. Kod kokica nije bilo takvih problema, a pojavom mobilnog parnog stroja za proizvodnju kokica, prodavači su u jednom danu mogli obići više lokacija na kojima su se skupljale velike grupe ljudi.
Ljubav kina i kokica nije bila ljubav na prvi pogled. Iako su bile vrlo popularne, kina u početku nisu željela kokice u svojim dvoranama. Ideja vlasnika kina bila je pretvoriti kino u mjesto luksuza i visoke kulture poput kazališta. Kina su bila bogato uređena, i obložena gustim i debelim sagovima. Upravo je to bila najveća preprijeka prodaji kokica ispred kina, jer vlasnici objekata nisu željeli da publika ugazi kokice u njihove skupe sagove. Pretpostavka je bila da bi takva ‘narodna’ hrana odbila publiku visoke platežne moći.
Prevrat
Zvuk je u film ušao 1927.godine i kina su mogla otvoriti svoja vrata najširoj publici. U to vrijeme pismenost nije bila podrazumijevana kao danas. Za praćenje filma moralo se znati čitati i do relativno brzo, tako da je zvuk i govor u filmu omogućio uživanje u sedmoj umjetnosti velikom broju ljudi.
Zvuk u filmu pokrivao je zvuk grickanja kokica, tako da se u kinima više nije moralo inzistirati na apsolutnoj tišini. Do početka tridesetih kina diljem SAD-a doživjela su velik boom i na tjednoj bazi bilježila su čak 90 milijuna posjetitelja. Takva posjećenost vukla je za sobom i želju da se na svim tim ljudima još malo zaradi, ali kokice i dalje nisu smjele u kina.
A onda se dogodila Velika Depresija. U vrijeme teške krize i recesije američke ekonomije, kina su i dalje profitirala. Ljudi su jednostavno željeli jeftinu distrakciju od svakodnevnih problema. To vrijeme bilo je odlično vrijeme i za kokice. Kao iznimno jeftina hrana, bile su luksuz koji si je većina mogla priuštiti, a proizvođači su se za samo desetak dolara mogli opskrbiti sirovinom za cijelu godinu.
Iako kina nisu prodavala kokice u svojim prostorima, ‘kokičari’ nisu mogli odoljeti velikim grupama ljudi koji su se skupljali oko kino dvorana. Ljudi su kokice kupovali iako ih nisu mogli ponijeti sa sobom u dvoranu. U kinima su se pojavljivali natpisi koji upozoravaju publiku da svoje kokice i kapute ostave ispred dvorane.
Ipak, obruč recesije stisnuo se i oko vlasnika kina, i iako tome nisu bili skloni, neki od njih odlučili su pokušati zaraditi i na grickalicama. Kokice su kina provalile doslovno silom.
Uzlet
Kada su sredinom tridesetih, uslijed teške krize i kina počela propadati, opstala su samo ona, koja su dozvoljavala unošenje kokica u dvoranu.
Primjerice vlasnik jednog lanca kina u Dallasu odlučio je u 75 svojih dvorana dopustiti kokice, a u pet kina koja su najbolje poslovala ostaviti kokice zabranjenima. U roku od samo godine dana situacije se okrenula na glavačke. Sva su kina počela bilježiti profit, osim onih u kojima se kokice nisu mogle kupiti.
Ubrzo nakon što su kokice otvorile vrata kina, u njihova predvorja ušle su i druge grickalice, najčešće slatke. Početkom drugog svjetskog rata pak, u SAD-u je nastupila nestašica šećera, pa su se kokice mogle još jednom snažno ustoličiti kao ‘grickalice za film’.
Zarada od kokice ubrzo je postala ogroman dio zarade kino dvorana pa su ih vlasnici počeli snažno reklamirati. Duži su se filmovi i prekidali u sredini kako bi se publika mogla osvježiti u predvorju. Kokice su definitivno postale kralj kino hrane.
Današnjica
Kokice se više nisu micale s trone glavne kino hrane, ali su zajedno sa njima proživljavale teške dane šezdesetih godina prošloga stoljeća. U to je vrijeme većina kućanstava u SAD-u a posljedično i u Europi opremila novim izvorom zabave i informacija- televizorima.
Televizija je direktno utjecala na pad posjećenosti kina u Americi i svijetu. Ljudi su imali puno manje razloga plaćati karte za kino predstave kada su uzbuđenje pokretnih slika mogli imati besplatno kod kuće. S padom posjećenosti kina drastično je pala i konzumacija kokica.
Kokice se jedu svježe i nisu se mogle čuvati i prodavati u vrećicama kao grickalice koje su ih zamijenile. Uz to bilo ih je teško napraviti u vlastitoj kuhinji. Lagano već zaboravljene, činilo se da će kokice postati hrana ‘koja se nekada jela’.
Sve se to promijenilo pojavom mikrovalnih pećnica. Tražeći način da širokoj populaciji objasni kako se koristi i čemu služi njihov novi proizvod, proizvođači mikrovalnih pećnica savršenog su partnera našli u kokicama. Brojne marketinške kampanje za novi proizvod uključivale su kokice.
Sada, kada je široka publika imala mogućnost da u vlastitom domu rekreiraju okuse i mirise kina, kokice više nisu bile povezane samo uz velike kino dvorane. Postale su ono što su dan danas. Jedini sinonim za grickalice uz film!
