Zašto su zadaće najbolja stvar na svijetu i zašto nisam luda?
Kada bismo morali izdvojiti jednu stvar koju svi kolektivno ne volimo, onda su to zadaće. Učenici i studenti ih ne vole zato što ne žele svoje vrijeme van ustanove provoditi baveći se dosadnim zadatcima, a profesorima je jednako dosadno izmišljati zadatke, ili još gore, provjeravati rješenja istih na satu.
Ipak, upravo su zadaće jedan od sastavnih dijelova dobrog učenja. Ili bi barem trebale biti, u teoriji. Puno je toga što bi u teoriji trebalo biti, a u stvarnosti je miljama daleko od toga. Ne radi se samo o zadaćama, već i o puno ‘bitnijim’ stvarima, iako je upravo obrazovanje najbitnija stvar.
Sad ćemo se ustvari fokusirati samo na zadaće, zato što su one upravo ključne. Vjerojatno je sada većina ljudi ili izašla iz članka zato što ih ne zanimaju takve gluposti, ili nastavila čitati samo da vide kako ću sada opravdati tako ‘bedastu’ izjavu. Pa krenimo.
Postoji puno načina na koji se može učiti. Neki ljudi pamte tako što slušaju na satu, pa im je najbitnije da im netko priča priču koje će se oni zatim sjećati. Postoje oni kojima najviše pomaže fizički pokret pisanja, crtanja raznih mapa i općenito prepisivanja, pa će se oni naravno najviše fokusirati na to. Rijetki su, ali i dalje jednako bitni, i oni koji uče dok su u pokretu, pa tako za vrijeme učenja rade čučnjeve, marince ili jednostavno hodaju u krug po stanu.
Istina je da svatko ima svoj način na koji najbolji uči, ali ništa se ne može usporediti s pisanjem zadaća. Blažene zadaće i profesori koji ih zadaju, zato što se upravo tada radi o profesorima kojima je stalo do toga da kvalitetno naučite gradivo koje vam predaju.
Zašto ne volimo zadaće?
Zadaće su omražene zato što često oduzimaju puno vremena, a još su povrh svega i vrlo često dosadne. Rijetko koja zadaća je sastavljena od zadataka koji su međusobno dovoljno različiti da se ne čini da se radi o jednoj te istoj fori koja se vrti u krug na sve moguće načine.
Možda te zadaće djeluju kao nepotrebne i dosadne, ali su ustvari jedina stvar koja može bilo koga natjerati na konstantan rad. A koliko god brzo pamtili i koliko god vam išao neki predmet, ako niste non stop u tome, na duge staze se nećete više ničega sjećati.
Čak i da ne želite nešto naučiti kako treba, jednostavnije je (i lakše) cijelo vrijeme biti u nečemu pa znati barem otprilike što se događa, nego noć prije ispita ili kolokvija probati naučiti sve što se naučiti može (i mora) kako bi dobili neku osrednju ocjenu.
Zadaće nam daju tu priliku da apsolutno sve prođe bez ikakve muke, a uz minimalan trud. Možda se na prvu čini da zadaće oduzimaju jako puno vremena, no što ih više i redovitije budete radili, to će vam biti jednostavnije. Upravo kroz rješavanje zadataka, kroz korištenje teorijskog znanja za praktični dio, se najlakše i najkvalitetnije usvaja gradivo.
najlakši način za učenje
O kakvom god se gradivu radilo, zadaće su najbezbolniji način za učenje novih stvari, ali samo ako se radi o redovitim zadaćama, i pisanju istih. Ako dobijete zadaću jednom svaka tri mjeseca, vjerojatnije je da ćete ju samo prepisati, nego se potruditi sami napisati istu. Pogotovo ako primijetite da profesori ne kontroliraju redovito zadaće, onda su šanse za pisanje iste gotovo pa jednake nuli.
Jedna od velikih razlika između fakulteta i srednje škole jest i ta što na fakultetima nema toliko puno zadaća koliko ih ima u srednjoj školi. Na prvu se to čini kao najbolja stvar na svijetu, no onda se nađete u situaciji da za tjedan dana imate kolokvij koji planirate proći, a niste baš sigurni niti što se radi na tom kolegiju.
Fora na faksu je da si sami morate redovito zadavati zadaće, a rješavanje takvih ‘zadaća’ je puno teže nego rješavanje nečega što vam je netko eksplicitno zadao. Pogotovo ako postoje neke posljedice prije (ne)rješavanju tih zadaća.
Da ne duljimo dalje, poruku cijelog članka ćemo još jednom sažeti: pišite zadaće i budite zahvalni na profesorima koji vam ih zadaju, pogotovo na fakultetu!
