Mnogima Sjedinjene Američke Države predstavljaju fantazijsku državu, suštu suprotnost našoj provincijalnosti, državu punu mogućnosti u kojoj se, za razliku od našeg podneblja, vlastitim sposobnostima može evoluirati „from rags to riches“ i u koju bi voljeli otići – bilo na kakvu stipendiju, bilo odseliti se u nju. No, ne nailazi se na mnogo studentskih iskustava iz prve ruke. Predstavit ćemo vam, stoga, američku priču Edite Jerončić, studentice pete godine engleskog jezika i književnosti i pedagogije na Filozofskom fakultetu u Splitu, koja je provela dva tjedna na američkom sveučilištu Penn State u Pennsylvaniji u sklopu međusveučilišne razmjene koju organizira i stipendira splitsko Sveučilište.
Empire State Building
Kako si saznala za razmjenu?
Profesor čiji sam izborni kolegij pohađala ukazao mi je na mogućnost odlaska na razmjenu. Sveučilištu su pri prijavi prioritetni kandidati bili studenti književnosti i sportaši jer su dosada na Penn State odlazili mahom studenti STEM područja.
Možeš li ukratko opisati postupak prijave?
Najvažnije je na vrijeme pronaći mentora na Penn Stateu. Ja sam imala veliku sreću da je tamošnja profesorica Beatriz Rivera Barnes, koja se bavi ekokritikom, područjem koje i mene jako zanima, održala gostujuće predavanje na Filozofskom fakultetu u Splitu, gdje sam je upoznala. Kasnije sam kontaktirala s njom i složila se da mi bude mentorica.
Za prijavu valja osmisliti plan što ćete raditi na sveučilištu jer studenti na razmjenu moraju ići s nekom dobrom svrhom koja će unaprijediti splitsko Sveučilište. Sam natječaj bio je raspisan u veljači. Uvjeti su stečenih 60 ECTS bodova u protekloj akademskoj godini, prosjek viši od 4.0, aktivno znanje engleskog jezika, status redovnog studenta, pismo preporuke profesora s fakulteta i zamolba. Nakon toga slijedi intervju na kojem vas ispituju što planirate raditi na Penn Stateu, što ste na tu temu radili dosad, kako ona doprinosi Sveučilištu. Kasnije slijedi proces dobivanje vize – cijena je 1040 kuna. Potrebno je prvo ispuniti upitnik na stranici, a potom obaviti razgovor u američkom veleposlanstvu u Zagrebu. To mi je iskustvo bilo vrlo zanimljivo jer je do mene sjedio Tomislav Horvatinčić. A i zato što s osobom koja vas ispituje razgovarate kroz staklo.
Kako je putovanje organizirano? Što vam je od troškova pokriveno?
Stipendija iznosi 15.000 kuna i pokriva troškove putovanja i smještaja. Nakon što se oni podmire, ostaje još nešto malo novca koji prije puta dobijemo u gotovini kao džeparac. Svima zainteresiranima za prijavu savjetovala bih da sa sobom ponesu barem 400 dolara gotovine i 400 dolara na kreditnoj kartici za hranu, kupovinu i izlete. Putovali smo svi zajedno, avionom do Beograda, od tamo avionom do New Yorka, odakle smo do Pennsylvanije stigli autobusom.
Ispričaj nam nešto o svom iskustvu Amerike. Što ste stigli vidjeti od znamenitosti?
Imali smo sreću da smo u New Yorku morali ostati duže od predviđenog – naime, na Penn Stateu nije završila sezona američkog nogometa pa su cijene smještaja bile više. Iz tog smo razloga ostali u New Yorku čak četiri dana, i to u hotelu na Times Squareu. Vidjeli smo dosta znamenitosti – Nacionalni memorijalni centar 11. rujna, vozili smo bicikl po Harlemu, Brooklynu, Central Parku, gdje smo posjetili lokacije na kojima su snimani filmovi ili koje su spomenute u književnosti. Bili smo na Brooklynskom visećem mostu, postaji Grand Central, na rijeci Hudson, odakle smo vidjeli Kip slobode. Popela sam se na Empire State Building –koštalo je 35 dolara, no svakako se isplati.
Jako zanimljiv bio mi je Star Wars hotel u kojem smo se vozili gore-dolje u liftu koji slobodno pada. I ne samo to nego je i čitav u staklu pa možeš gledati New York dok slobodno padaš.
Pogled s Empire State Buildinga | foto: privatna arhiva
Kakav su dojam na tebe ostavila američka sveučilišta? Po čemu se razlikuju od naših?
U prvom redu, američki studenti nevjerojatno su ponosni na svoje sveučilište. Odjeveni su od glave do pete u trenirke i tenisice s imenom Penn Statea, čak imaju i Penn State bilježnice – sve se to kupuje u trgovini na kampusu imena Penn. Veoma su ponosni na to što su studenti upravo tog sveučilišta. No, dakako, svi su do grla u studentskim kreditima, godinu plaćaju oko 15 000 dolara – u to nije uključen ni smještaj ni hrana, zbog čega prednost imaju studenti iz Pennsylvanije. Simpatične su mi bile goleme kuće u kojima žive članovi bratstava i sestrinstava – nije ni čudo što toliko studenata živi zajedno kad je školarina jako skupa.
Zgrada Old Main na Penn Stateu | foto: privatna arhiva
Svidjelo mi se što sveučilište studentima nudi mogućnost da se bave najrazličitijim sportovima. U njih se može uključiti bilo kad pa tijekom studiranja možeš isprobati sve što te zanima. No, naš kolega s fakulteta Josip Radovan, koji je sportaš, imao je neugodno iskustvo. On je na Penn State došao kako bi trenirao atletiku, no na kraju je cijeli prvi tjedan išao sa mnom na predavanja jer mu atletski tim nije htio dopustiti da im se pridruži. Naime – bojali su se da će ukrasti njihove tehnike treninga i primijeniti ih kad se vrati natrag u Hrvatsku. S vremenom su mu ipak dopustili da im se pridruži, no i dalje su ga gledali s nepovjerenjem.
To mi se, zapravo, najmanje svidjelo u cijelom iskustvu. Američki su studenti jako zatvoreni. Zbog toga što studij toliko košta, jedni na druge gledaju kao na konkurenciju i uopće jedni s drugima ne razgovaraju – za vrijeme odmora u učionicama vlada potpuni muk. Ja sam za vrijeme boravka slušala predavanja mahom iz engleske književnosti i pokoje iz filozofije i studenti jedva da su meni i kolegi Josipu posudili udžbenik da možemo pratiti o čemu govore na predavanju. S profesorima imaju vrlo opušten odnos, na nastavu dolaze u vrućim hlačicama i majicama s tanašnim naramenicama. Mahom svi prolaze ispite. Ipak, stekla sam dojam da nisu toliko briljantni studenti – jedna im je profesorica poručila da su jako loše napisali ispit, ali na kraju su svi svejedno dobili četvorke i petice.
Generalno, mnogo su me se više dojmili zaposlenici u trgovinama. Pretjerano su ljubazni, dakako, svakog pitaju „How are you?“ reda radi, ne očekujući da im odgovorite, no svejedno je jako ugodno s njima pričati i zanima ih tko ste i odakle.
Rijetki znaju gdje je Hrvatska.
Sve u svemu, bi li preporučila studentima da se prijave?
Svakako bih – mislim da je ovo jedinstvena prilika da vide dio svijeta koji ne uspiju baš svi posjetiti. Stekla sam uvid u jednu potpuno drugačiju kulturu, način rada i življenja. Kao da sam se našla u nekoj seriji koju gledamo na televiziji. Samo su neboderi u New Yorku nešto nezamislivo.
A bi li, nakon ovog iskustva, voljela živjeti u Americi?
Moram priznati da ne bih, barem ne u golemom gradu kao što je New York. Posjetiti ga bilo je nevjerojatno iskustvo, no toliko je bučan i užurban, sušta suprotnost Splitu i mentalitetu „pomalo“. Grad je živ od 0 do 24, u ponoć je svjetlost kao da je podne, toliko preopterećuje osjetila da me trećeg dana zaboljela glava. Kad siđeš po kavu u neki kafić poput Starbucksa, ne postoji koncept sjedenja i ispijanja kave – pije je se s nogu. Na ulici nema zaustavljanja, doslovce se samo žuri i žuri naprijed. Sve je dopušteno, možeš ulicom šetati gol, nitko te ne bi zaustavio. Štoviše, možete zateći gole žene obojene u američku zastavu s kojima se možete slikati. Mene je Joker iz Batmana napao nožem i pokušavao nagovoriti da se slikam s njim. Veoma su uporni kad vide da ste turisti, no, srećom, lako se izgubiti u gomili i pobjeći. Jedne je večeri na Times Squareu čovjek pričao dva sata o Isusu.
Uz to, u New Yorku je bilo nevjerojatno vruće – temperature su bile i do 45 stupnjeva zbog betona koji upija toplinu i smoga. U Pennsylvaniji je temperatura bila normalnija.
Hrana je apsolutno odurna – meso u hamburgerima obična je guma, a za „zdraviju hranu“ (čitaj: sendvič od piletine) mnogo ćete skuplje platiti. Voda je jednako užasna, ne samo ona sa slavine nego i iz boce.
Jezero u Central parku | foto: privatna arhiva
Za kraj, možeš li napisati našim čitateljima na što bi trebali paziti kad idu u Ameriku?
Postoji nekoliko trikova koje bi trebali imati na umu.
Trebate sa sobom ponijeti adapter jer struja u SAD-u ima drugačiji napon od našeg.
Ako putujete autobusom, nikad nemojte sa sobom imati više od dva komada ručne prtljage jer će vam komad viška naplatiti kao kartu za putnika. Mi smo se snašli tako što smo zamolili putnike koji su imali samo jedan komad da uzmu jedan naš i pretvaraju se da je njihov, ali to ne upali svaki put.
Policiju ćete susresti svakih 100 metara – ne uspostavljajte kontakt očima s njima, samo se pravite da ih ne primjećujete.
Nemojte se iznenaditi količinom beskućnika i prosjaka na ulicama.
Obavezno skinite aplikaciju koja pokazuje linije podzemne željeznice.
Ono što me najviše naljutilo činjenica je da se u Americi cijene u trgovinama iskazuju bez PDV-a pa na kraju platite više nego što ste mislili jer vam uračunaju PDV. Uz to, za svaku kupovinu karticom automatski vam se skida napojnica za trgovca.
