Dala otkaz u banci da bi radila u školi: Plaća je znatno manja, no profitirala sam na više razina
Andreja Korčanin ima zanimljivu životnu i profesionalnu priču. Studirajući na Filozofskom fakultetu, vidjela je oglas za posao u banci te se prijavila na njega. Kasnije joj je to omogućilo karijeru i dobro plaćeni posao. Ipak, srce joj je htjelo drugačije. Dala je otkaz u banci te sada radi kao nastavnica njemačkog u Gimnaziji Sesvete. Kaže kako joj, za razliku od banke, radno vrijeme vezano uz školu ponekad traje i do sitnih noćnih sati, no kako ništa ne može zamijeniti susret s učenicima, kako sa sadašnjim tako i s bivšim.
Andreja Korčanin na promociji u zvanje savjetnika, siječanj 2020. | foto: Privatni album
Nastavnica njemačkog jezika Andrea Korčanin počela je raditi još na fakultetu, što je omogućilo i zavidnu karijeru nakon završetka studija. No, unatoč dobroj plaći, posao u banci nije bio za nju. Nakon dvije godine dala je otkaz i zaposlila se u sesvetskoj gimnaziji, gdje bez prekida rada od 5. listopada 1998. , dakle malo dulje od 22 godine.
S ovom istaknutom nastavnicom razgovarali smo o razlikama između karijere u banci i posla u školi, a otkrila nam je i kako je shvatila da ipak želi raditi s djecom.
Kako je izgledao Vaš radni put? Što ste studirali i kako ste se zaposliti u banci?
Rođena sam u Zagrebu gdje sam pohađala osnovnu i srednju školu. Imala sam sreću što sam već u osnovnoj školi imala kvalitetne i zahtjevne nastavnike te sam jednostavno bila prisiljena stjecati radne navike. Tome su također pridonijeli i moji roditelji koji su mi u odgoju postavljali jasne granice – to mi naravno nije uvijek bilo drago, no danas kao odrasla osoba i majka mogu reći da je za uspješan odgoj djece potrebno puno ljubavi, strpljenja, dosljednosti te postavljanje jasnih granica.
U osnovnoj školi nekako me najbolje “pročitala” prof. hrvatskoga jezika koja mi je na kraju osmog razreda sugerirala da upišem srednju jezičnu školu. Nisam ju poslušala, nešto me vuklo u Klaićevu 1, tadašnji pedagoški obrazovni centar koji je kasnije, 1990., ponovno pretvoren u prirodoslovno-matematičku, nekadašnju i današnju V. gimnaziju.
Zanimljivo je da se u 3. srednje moja društvenjačka narav našla u prirodoslovno-matematičkom programu s nekoliko sati kemije, biologije, matematike i fizike tjedno. No nije mi žao – srednja škola dala mi je izvrsna znanja iz više područja, izbrusila radne navike, pomogla da podjednako cijenim društvena i STEM područja.
Studij njemačkog jezika bio je nekakav prirodni odabir po principu “To je nešto što mi dobro ide”. Namjera mi je bila uz njemački studirati i filozofiju, a kad sam to sve sretna priopćila svom profesoru filozofije, rekao je: “Dijete drago, pusti to, to neka ti bude hobi. Studiraj uz njemački nešto od čega ćeš imati kruha, najbolje još jedan jezik.”
Drugi jezik odabrala sam po principu “jezik velike nacije koji malo ljudi govori kao strani.” Ruski.
Studij jezika bio je jako zahtjevan. Najteže mi je bilo istovremeno učiti jezik i studirati (nikad nisam živjela na njemačkom govornom području i svo moje predznanje bilo je isključivo školsko), no uspjela sam, što često govorim i svojim učenicima – ako sam ja uspjela, možete i vi, samo ne smijete biti kampanjci, studij stranog jezika jednostavno ne voli kampanjstvo, zahtijeva red, rad i disciplinu i najčešće ne trpi improvizaciju.
Andreja s učenicima na jezičnom kampu u Zadru početkom ožujka 2020. | foto: Privatni album
Zašto ste ipak odlučili raditi u školi? Je li se dogodio neki prijelomni trenutak ili se radilo o procesu?
Kao dijete sam se uvijek igrala škole, okupila bih klince iz susjedstva, napravila imenik, izradila im nekakve radne listove – sanjala sam o tome kako ispravljam kontrolne… Željela sam dakle raditi u školi, no isključivo kao predmetni nastavnik. Zato sam i ostala u prirodoslovno-matematičkoj gimnaziji jer nam se na početku 3. srednje nudila opcija ostanka u pedagoškom smjeru no uz uvjet upisa Pedagoške akademije i stjecanja zvanja učiteljice, no nekako smatram da nemam smisla za rad s mlađim uzrastima.
Željela sam raditi u školi, no pokolebao me studij i znanje jezika koje mi je otvorilo vrata zapošljavanja preko studentskog servisa – čim sam službeno poslala student, mogućnosti su se samo nizale – od prevoditeljskih poslova , rada u školi stranih jezika, administrativni poslovi u nekim inozemnim tvrtkama, prodaja ulaznica za izlete brodom u Istri… Uvidjela sam da se mogu zaposliti u raznim tvrtkama, da bih u nekima imala izuzetno veliku plaću, a plaća u školi nikad nije bila spektakularna. Okolina me uvjeravala da je logično dobro unovčiti težak studij, a pamtim i riječi jednog profesora: “Kolege, nemojte nikada poklanjati svoje znanje, niste ga našli na cesti.” Sve u svemu – srce me oduvijek vuklo u školu, no razum i utjecaj okoline šaptao je o financijskoj isplativosti teškog studija.
Posao u banci pronašla sam na oglasnoj ploči Filozofskog fakulteta, novoosnovana inozemna poslovnica tražila je studente sa znanjem njemačkoga jezika za administrativne poslove. Taman sam bila odslušala sva predavanja i postala apsolvent pa uopće nisam dvojila oko prijave za posao, dobila sam ga od prve jer sam u životopisu uz studij imala puno radnog iskustva.
Moram priznati da mi je rad u banci na početku imponirao – moderna zgrada u centru grada, puno komunikacije s inozemnim partnerima, osjećaj materijalnog blagostanja. Imponiralo mi je i što su u kadrovskoj službi od svih zaposlenih studenata baš meni rekli da napišem životopis na njemačkom i na hrvatskom kako bih odmah nakon diplome počela raditi za stalno u novoj poslovnici koja se upravo trebala otvoriti. No, malo pomalo, počeo me je smetati dress code (nakon skoro dvije godine u banci primijetila sam da vrlo rijetko nosim ležerniju garderobu i da mi poslovni kostimi i odijela sputavaju osobnost), posao koji sam obavljala nije mi bio zanimljiv, a primijetila sam i da se na pauzi za ručak nastojim osamiti i ne komunicirati s kolegama s posla. To mi je bio možda najveći pokazatelj nezadovoljstva budući da sam vrlo komunikativna osoba.
Na proslavi 15 godina mature. Ponosna sam što sam bila razrednica ovim kvalitetnim mladim ljudima, kaže Korčanin
Možete li nam usporediti radne uvjete u banci i u školi? U čemu se razlikuje rad s djecom od rada s odraslima? Možete li nam usporediti i radna prava zaposlenika banke s pravima učitelja? Kakve su razlike u plaćama, kakve u broju slobodnih dana i godišnjih odmora?
Sjećam se da je moja prva prosvjetarska plaća iznosila 2.750 kuna, bilo je to puno manje od bankarske plaće, dosta ljudi me pitalo jesam li uistinu sigurna u ono što radim.
Radno vrijeme u banci bilo je fiksno: ponedjeljak – petak od 8.00 – 16.00 sati, po završetku radnog vremena nisam više razmišljala o poslu, o vikendima da i ne govorim. U školi je to sasvim drugačije – ima dana kada nemam puno sati u samoj nastavi, no moje radno vrijeme vezano uz školu ponekad traje i do sitnih noćnih sati. Dugo vremena sam bila pod utjecajem okoline i tvrdnji kako “oni u prosvjeti ne rade ništa”, takve tvrdnje kao i pitanja susjeda i poznanika “I – sad ste opet tri mjeseca doma, je li tako?” u početku su u meni izazivale bijes i otpor, no kasnije sam razvila obrambeni mehanizam “dolijevanja ulja na vatru” pa danas na tvrdnju da imam tri mjeseca godišnjeg odgovaram kako se ne radi o tri, nego o pet mjeseci godišnje.
Zaboravila sam reći nešto vrlo bitno – nikad nikome nije palo na pamet komentirati moj posao u banci – koliko radim, što radim, kako komuniciram s kolegama, dok moj rad u prosvjeti komentiraju gotovo svi – poznanici, obitelj, mediji. Često imam osjećaj da su moj bankarski posao doživljavali kao nešto puno ozbiljnije i konkretnije, dugo vremena me to mučilo, pokušavala sam na razno razne načine dokazati koliko je prosvjetarsko zanimanje kompleksno i zahtjevno.
‘Na nekom drugom poslu bih možda imala veću plaću, no mislim da bih rjeđe doživljavala ovakve trenutke kad ti netko iskreno i od srca kaže hvala. Neprocjenjivo.’ | foto: Privatni album
Zapošljavanjem u prosvjeti sam međutim profitirala na više razina – upoznala sam divne ljude i stekla prijateljstva za čitav život. Napokon sam osjetila radost zbog odlaska na posao i zbog činjenice da me posao koji radim veseli, da mi vraća osobnost i daje mogućnost kreativnog izražavanja.
Neprocjenjiv je osjećaj kad sretnem svoje bivše učenice i učenike – velika većina njih izraslo je u kvalitetne ljude, dosta ih već ima i vlastitu djecu i uspješne karijere. Ponosna sam što sam bila dio njihovog odrastanja i obrazovanja.
Volim raditi s mladim ljudima jer njihova pozitivna energija prelazi i na mene, a često im govorim koliko je bitno raditi posao koji voliš jer ne mogu zamisliti da svakodnevno odlazim na radno mjesto s knedlom u grlu iz bilo kojeg razloga. Često citiram i svog profesora filozofije “Studiraj dijete nešto od čega ćeš imati kruha… “, no volim ga i dopuniti “… i unutar toga pronađi posao koji ćeš raditi s veseljem.” Možda je meni lako pričati, u životu mi se nekako “potrefilo” da imam i jedno i drugo, no činjenica je da sam morala donijeti i neke ključne odluke.
Predbožićno doba 2019. u kolektivu Gimnazije Sesvete | foto: Privatni album
Koliko se posao učitelja u klasičnoj nastavi razlikuje od posla učitelja u online nastavi?
Po mom mišljenju, dosta. Volim raditi u klasičnoj nastavi, zato sam i odabrala ovaj poziv. Moram priznati da sam tijekom proljetnog lockdowna proživjela neku vrstu krize, živciralo me što odjednom nema nastave i što se sve svodi na online komunikaciju, nedostajali su mi učenici i školska svakodnevica. Radilo se i komuniciralo od jutra do mraka, no nikad nisam imala osjećaj istinske komunikacije. Osjetila sam i tugu jer se u pravom smislu riječi nisam oprostila s lanjskom generacijom maturanata.
Volim inovativne metode poučavanja, volim i uporabu digitalnih tehnologija, no kad se sve počne svoditi isključivo na to, u čovjeku se javlja nekakav otpor jer oduvijek sam bila mišljenja da je škola život i fasciniralo me što vrvi životom, a prelaskom u online fazu sve je naprasno prekinuto i ljudi su se počeli uvlačiti u svoje ljušture. Počelo me umarati sve što je online, nedostajao mi je moj posao u pravom smislu riječi tako da mi je na neki način pao kamen sa srca kada je školska godina 2020/2021. normalno započela i kada smo se vratili u učionice.
Online nastava ne može zamijeniti nastavu uživo, zato sam bila uistinu sretna kada smo se u rujnu 2020. vratili u učionice, kaže nastavnica | foto: Privatni album
Kako vidite budućnost obrazovanja?
Žao mi je što su mladi nedovoljno motivirani za rad u prosvjeti i smatram da je jedan od razloga i materijalni status nastavnika – na kraju krajeva, i sama sam dvojila oko toga je li ispravno napustiti izvrsno plaćen posao kako bih za puno manji novac radila ono što želim. Poboljšanje materijalnog statusa i društvenog ugleda nastavnika povećalo bi i motivaciju i želju mladih za radom u školi čime bi dobili uvid u to da se ne radi o poslu, nego o pozivu i da je neprocjenjivo biti dio toga.
Učenici se često žale kako je škola teška, pokušavam im objasniti da škola nikada ni nije bila lagana – većina stvari povezanih s učenjem i radom nisu zabavne, traže žrtvu i odricanje, na kraju krajeva – smatram da nema laganog zanimanja, svako zanimanje je teško ako ga obavljaš kako treba. Škola, dakle, nije lagana niti treba biti, no taj svakodnevni napredak prema zacrtanom cilju itekako može olakšati radno okruženje, prijatelji i nastavnici čija je uloga ne samo prenošenje znanja nego i postavljanje jasnih kriterija te davanje podrške i poticanje. Smatram da bi upravo osvješćivanje toga trebalo biti u središtu obrazovne reforme.
