Proveli smo dan u posve drugačijoj OŠ Lauder Hugo Kon i oduševili se
Protiv sivila ponedjeljkom se ponekad iznimno teško boriti. Potrebno je malo više truda kako biste u nekom ponedjeljku, pogotovo jutru, pronašli nešto pozitivno. I ne bih nikada rekla da će se to dogoditi, ali posjet jednoj osnovnoj školi je uljepšao moj ponedjeljak i ulio mi dozu optimizma i sreće za cijeli tjedan. U Zagrebu, na Gornjem Gradu, se nalazi OŠ Lauder Hugo Kon, vjerojatno jedina škola u koju sam se poželjela opet vratiti.
Galerija 18 Fotografija
Otvori
Osnovna škola Lauder Hugo Kon je židovska privatna škola u Zagrebu na dobrom glasu kao škola iz koje učenici izlaze iznimno dobro potkovani u umjetničkim i jezičnim smjerovima. S obzirom na odlične dojmove iz druge ruke, valjalo je provjeriti je li to zbilja tako i zašto, pa sam se s ravnateljem škole dogovorila doći jedno jutro i na vlastite se oči uvjeriti u dobar glas škole.
I tjedan teško da je mogao započeti bolje.
Razgovarala sam s ravnateljem škole, Tomislavom Šimićem, te s učiteljicom hebrejske nastave, Silvijom Heim, koji su mi odali recept za uspjeh njihove škole.
Mladi i uspješni
S obzirom da je internetska stranica škole još uvijek u izradi, do informacija o školi je bilo praktički nemoguće doći prije samog sastanka, pa sam sve saznala iz prve ruke. I iznenadilo me koliko je ta škola zapravo mlada.
Osnovna škola Lauder Hugo Kon postoji u ovome formatu tek od 2003. godine, što znači da su u samo 14 godina postojanja školu uspjeli podići na razinu prepoznatljivosti, ne samo među narodom i roditeljima, već i u Agenciji za odgoj i obrazovanje, u Ministarstvu obrazovanja te u akademskim krugovima.
– Zadnja židovska škola je bila prije Drugog svjetskog rata. 2003. godine, dok smo bili jedna zajednica, mala skupina nadobudnih entuzijasta se odlučila da opet otvorimo malu privatnu židovsku osnovnu školu. I od 2003. do 2006. godine je trajala u toj židovskoj zajednici, u Ambruševoj ulici. Nažalost, zbog sukoba koji smo imali u zajednici smo se ponovno registrirali, pod drugim nazivom, ali je i dalje to ta ista škola, jer i učenici su ostali isti, profesori su ostali isti. Znači da smo mi u biti postojimo u Zagrebu od 2003., sad 14 godina. Jedina smo židovska osnovna škola na prostoru bivše Jugoslavije. Tek sad su u Beogradu otvorili židovski vrtić, isto tako ponukani nama, ispričala je Silvija kratku, ali zanimljivu povijest ove škole.
I zbilja, predškolski program se odvijao u prostoriji do ravnateljevog ureda u kojemu smo vodili razgovor, a iz učionice se cijelo vrijeme čuo veseli žamor popraćen smijehom. U obilasku škole ih doduše nisam uspjela zateći u učionici, jer su otišli u kazalište. Posjeti kazalištima i kinu su u redovitom programu škole za učenike svih uzrasta.
Totalno drukčiji od drugih
No, ono što me je najviše kopkalo jest recept za uspjeh. Što je to što ova privatna židovska škola ima, a da druge škole nemaju?
Prvenstveno, to su male skupine učenika u razredu. Škola svake godine upiše samo jedno odjeljenje koje pohađa maksimalno dvanaest učenika, što znači da škola ima relativnu konstantu od otprilike 80 učenika. To učiteljima omogućava individualan rad sa svakim od učenika, atmosfera je uvijek radna ali istovremeno i intimna jer se svi međusobno poznaju, nemoguća su skrivanja ili izbjegavanja, a učenici tako od početka stječu radne navike. Jer u razredu od dvanaest učenika, nemoguće je da te ‘ne stigne taj dan pitati’, ili da te ‘spasi zvono’.
Osim malih razreda, ono što dodatno doprinosi uspjehu učenika jest i popratni sadržaj. Imaju jako puno terenske nastave, opremljene učionice, informatičku naobrazbu, te trajno usavršavanje svih zaposlenika, od profesora i učitelja, do domaćica.
– Ne samo na razini stručnog usavršavanja što organizira Agencija za odgoj i obrazovanje ili Ministarstvo, nego mi investiramo u naše profesore, da nađu neko predavanje, neko stručno usavršavanje, ako treba i vani, i onda to škola financira, objašnjava ravnatelj škole.
Ono što time dobivaju, osim dodatno educiranih profesora, jesu profesori koji razumiju da nisu sami, da probleme s kojima se oni bore imaju i profesori u Londonu i Ateni i Bruxellesu.
Sve se može, uz malo entuzijazma
Izvana, ova škola je kao i svaka druga. Hodnici su ispunjeni radovima učenika, iz učionica se čuje mrmorenje, ali slušajući sve više o strukturi škole i svemu što su napravili za svoje učenike, sve sam više mislila da se radi o nekoj školi u inozemstvu ili znanstvenoj fantastici.
Škola je iznimno otvorena prema drugim školama i institucijama, pa im druge škole često dolaze u posjetu, kako bi nešto od njih naučili, ali su jednako tako otvoreni i spremni otići u drugu školu po savjet. Tako su, radi svojih učenika, uveli blok nastavu od petog do osmog razreda.
Učiteljica Heim je rekla kako su primijetili da je gradivo za djecu od petog do osmog razreda poprilično zahtjevno, te su im to odlučili olakšati uvođenjem blok nastave. Što znači da oni, na primjer, u rujnu i listopadu imaju tjedno četiri sata povijesti umjesto dva sata povijesti i dva geografije, a zatim u studenom i prosincu imaju četiri sata geografije tjedno. Time ne samo da su olaškali učenje, već su učenicima olakšali i školske torbe, a na kraju godine više nema panike oko ispita, jer su neke ocjene zaključene već u ožujku.
– Nismo mi otkrili nikakvu toplu vodu, to vani već odavno postoji, čak i u Republici Hrvatskoj. Naš feedback učenika je sjajan, kao i roditelja, profesora, i kad nam drugi učitelji dođu u posjetu uvijek im to kažemo. Uvijek im kažemo da ne moraju čekati reforme, ne moraju čekati da netko drugi pokrene borbu. Što se Ministarstva tiče, postoji fond sati, a kako ćete se vi organizirati isključivo ovisi o vama unutar institucije. Tako da smo mi jedno ljeto žrtvovali, napravili raspored i kurikulum, i sada imamo blok nastavu koja je sjajna, objašnjava Silvija.
I to je zbilja najljepša lekcija koja se može naučiti od ove male osnovne škole: uz volju i entuzijazam se može apsolutno sve i nema potrebe čekati da netko drugi vodi vašu borbu, da netko drugi donosi reformu, kada malim koracima možete u vlastitoj školi napraviti veliku promjenu. Jer sve promjene koje su se dogodile u OŠ Lauder Hugo Kon i promjene koje se trebaju dogoditi u našem školstvu, se trebaju dogoditi radi djece koja svoje vrijeme provode sjedeći u tim klupama.
Foto: Inga Đuđik/srednja.hr
Škola koja osluškuje potrebe svoje djece
OŠ Lauder Hugo Kon na toliko različitih načina prati potrebe vlastitih učenika. Od spomenute blok nastave, te činjenice da zbornica nije rezervirana samo kao mjesto druženja učitelja već i kreativni kutak za učenike, pa do različitih projekata kojima obogaćuju hrvatsko obrazovanje.
Najnoviji takav projekt u kojemu sudjeluju nosi naziv ‘Ja raSTEM’, a niti do njega ne bi došlo da nisu prepoznali nove potrebe vlastitih učenika. Škola se, naime, profilirala kao umjetnička i jezična škola, te su kategorije podigli na zavidnu razinu, ali su primijetili da im učenici redovito upisuju matematička usmjerenja srednjih škola. Upravo zbog toga su odlučili prijaviti projekt ‘Ja raSTEM’ i jedina su škola na području Grada Zagreba koja je dobila financijska sredstva za provođenje projekta.
– Projektom Ja raSTEM je koncentracija na STEM područjima i to na darovite učenike. Došlo se do spoznaje da se jako malo novaca uopće izdvaja za darovite učenike. U nastavi je nekako najnormalnije da se čeka one koji ne mogu dostići gradivo, da se njima posveti više vremena, a ovi koji su super, koji su sve riješili, oni moraju ili pomoći ili samo mirovati. Oni u biti čekaju i nemaju nikakve koristi. Učitelj je sam po sebi zadovoljan što mu je netko uspio riješiti zadatak, ali što je s tim djetetom koje očito treba više, traži više i kojemu treba dati više? Ovo je projekt Europske unije i Ministarstva, u kojem se traži rješenje upravo za tu grupu djece, kako da oni što više profitiraju. Mi smo dobili taj natječaj i užasno smo ponosni. To je dobilo deset institucija u Republici Hrvatskoj, od toga su četiri škole, a od njih smo mi jedina škola na području Grada Zagreba. Veliki milijunski projekt tako da smo stvarno ponosni na njega, a sad smo u fazi da smo izradili posebne kurikulume za djecu od 3. do 8. razreda, upravo za darovitu djecu, i to sve iz STEM područja. Puno je posla, zahtjevno je, ali definitivno to radimo iz entuzijazma, jer smatramo da možemo nekako pridonijeti društvu, državi i djeci, objasnio je ravnatelj.
Niti u tome nisu bili sami, već su im kao veliki partner pomogli Institut Ruđer Bošković, a u selekcijskom programu surađuju s pedagozima i psiholozima iz drugih škola, te s Filozofskim fakultetom u Zagrebu.
Kurikulume su izradili, veljača je vrijeme za recenzija kurikuluma te dodatne edukacije za profesore, a već u ožujku kreću u realizaciju projekta. Djeca će jednom tjedno po dva školska sata provoditi različite pokuse i eksperimente, te na taj način učiti o različitim STEM područjima.
Religija i sekularnost ipak mogu ići zajedno
S obzirom da je OŠ Lauder Hugo Kon privatna škola, k tome i židovska, prirodno je zapitati se jesu li isključivi po pitanju vjerske orijentacije vlastitih učenika, odnosno, mogu li školu upisati djeca drugih vjera, ili ona koja ni u što ne vjeruju? I to je još jedan od razloga zašto je ova škola toliko drugačija od ostalih. Jer, ne samo da nisu separatisti po pitanju religije, već su u potpunosti sekularna škola, što mi je učiteljica Heim pobliže objasnila:
– Nama osnivač jest židovska zajednica, ali mi nismo religiozna škola. Osnivač jest religiozna institucija, ali mi smo u potpunosti sekularna škola. Posebni smo po tome što imamo, naravno, taj hebrejski program koji smo stavili pod obavezan. U školi su učenici svih vjeroispovijesti, ima puno djece iz mješovitih brakova, ima puno ateista, imamo nešto židova, nešto pravoslavaca, znači imamo sve i to je u biti bogatstvo naše škole. To je jedno bogatstvo, znači ne gledaju se krvna zrnca. Drugo bogatstvo je to što je taj vjerski odgoj isključivo na obitelji. Dakle hoće li dječak ili djevojčica imati bar bat mizvah ili prvu pričest, isključivo ovisi o roditeljima. I oni to moraju sami organizirati, škola ne ulazi u organizaciju ikakvih vjerskih obreda.
Ali opet se pojavilo sjeme sumnje u meni, kada sam čula da je hebrejski nauk obavezan. To bi moglo implicirati da ipak na neki način zadiru u osobno pitanje vlastitog vjerovanja, ili pokušaja preobraćenja, ali se na sreću ispostavilo da nisam u pravu.
– Kod nas imate roditelje koji su pobjegli iz državnih škola upravo zbog tog vjeronauka pa su našli utočište kod nas. S druge strane imamo i jako religiozne obitelji iz raznih Crkvi koje su jako aktivne u svojim zajednicama i u svojim crkvama, i nemaju problem, dapače vide to kao bogatstvo, da njihovo dijete uči još jednu religiju. S treće strane imamo mješovite brakove, s četvrte strane imamo ateiste, znači da je to jedan tako zdravi ‘mischung’ upravo onoga što postoji u svijetu. To je prije svega razred koji ovdje dolazi otvoren, jer netko kome to smeta nema šanse da pokuca na naša vrata. Već samim time je u redu s tim, ne boji se nepoznatog i ne boji se tuđeg, jer je siguran s onim svojim. Kada mi u razredu krenemo u razgovor, jako je važno da djeci nikada ne govorimo da u nešto moraju vjerovati. Kada radimo na primjer Pesah, to je priča uoči Uskrsa, izlazak iz Egipta. Onda uvijek pokušavamo napraviti nekakve moralne vrijednosti gdje će se sve naše obitelji složiti, i ateisti, i katolici, i pravoslavci, i muslimani, svi će biti zadovoljni, nastavila je Silvija.
Foto: Inga Đuđik/srednja.hr
Škola bez zvona
Taman na kraju razgovora, prije obilaska škole, sam primijetila da nisam čula zvono za kraj školskog sata, a trebalo je odzvoniti. Rekla sam da sam to opazila, da bih na kraju saznala da su oni škola bez zvona.
U razrednoj nastavi postoji jedno ručno zvono koje se čuje dovoljno glasno za tih nekoliko soba, a predmetna nastava ne posjeduje niti takvo zvono, već se profesori vode satom koji vide na laptopu. I tim jednostavnim potezom su maknuli učenike od neprestanog iščekivanja zvona za kraj i omogućili profesorima predavanje koje neće biti prekinuto zvonom i odlaskom učenika iz učionice usred lekcije.
Uz sve što sam nakon razgovora vidjela, od zimskog vrta za koji se brinu učenici, do opremljenosti učionica, činjenice da prvo polugodište obavezno završavaju humanitarnom akcijom, toga da za ručak učenici objeduju skupa s učiteljima i na kraju obroka skupa izgovore zahvalu domaćicama koje su kuhale za njih, ne mogu se oteti dojmu da je ovo jedna od rijetkih škola zbog kojih bi djeci đačko doba zbilja moglo biti najljepše.
