Dolazi li do preokreta u odnosu gimnazija i strukovnih? Sprema se veliki događaj kao odgovor na pad interesa učenika za strukovne škole
“Unazad nekoliko godina skoro pa je nemoguće naći radnika koji zna svoj posao. Kad smo 2016. vrtjeli oglas na stranici Zavoda za zapošljavanje te raznim portalima da tražimo autolimare i lakirere, primili smo samo jednu prijavu u tri mjeseca. Ako se ovako nastavi, za pet godina kvalitetnu radnu snagu nećemo ni moći naći. A posla ima…”, započinje priču vlasnica obiteljskog obrta za održavanje karoserija vozila iz Zagreba, Željka Habek Ostrunić. I doista, problem neusklađenosti ponude i potražnje na tržištu rada zadnjih godina brine mnoge poslodavce, a zbog nezainteresiranosti učenika za trogodišnje strukovne programe, čini se da bi im i budućnost poslovanja mogla biti – zabrinjavajuća. Ipak, itekako se radi na promjeni, a upravo to nam je najavio ravnatelj Agencije za strukovno obrazovanje Mile Živčić.
Akcija promocije strukovnog obrazovanja 2017. | Foto: facebook, Strukovna škola Sisak
Taman u vrijeme kad su školske obaveze bile daleko iza učenika, a nove im se doimale miljama daleko, pred više od 45 tisuća ovogodišnjih osmaša diljem Hrvatske bili su stresni dani iščekivanja konačnih ljestvica poretka za upis u srednje škole. Očekivano, i ove su godine učenici najveći interes pokazali za gimnazije, u kojima su prema Odluci o upisu učenika u I. razred srednje škole Ministarstva znanosti i obrazovanja bila predviđena 11.103 mjesta. Osim u gimnazijama, do upisnog mjesta nije bilo lako doći ni u brojnim četverogodišnjim tehničkim i medicinskim školama.
Raste interes za IT područja
Na ovogodišnjem popisu najtraženijih, tako se našla i Elektrotehnička i prometna škola Osijek koja, prema riječima nastavnice Hrvatskoga jezika, Vesne Kristek Babić, među učenicima postaje sve popularnija.
– Već dugo vremena imamo gotovo dvostruko prijava od broja učenika koji primamo. Najpopularnije je zanimanje tehničar za računalstvo, što zbog tehnološkog aspekta današnjice, što zbog ekspanzije IT sektora u Osijeku. Zato smo prošle godine otvorili dodatni razred računalaca i opet imali dvostruki broj prijava, kaže, dodajući da je škola ujedno postala i regionalni centar kompetentnosti u sektoru elektrotehnike i računalstva. Upravo će im taj uspjeh omogućiti suradnju s gospodarstvenicima te daljnji razvoj.
I dok se pojedine četverogodišnje škole, poput ove u Osijeku, uz bok gimnazijama mogu pohvaliti velikom potražnjom učenika za njihovim programima, mnoštvo trogodišnjih strukovnih škola godinama muči posve suprotno – sve je manje učenika zainteresirano za strukovna obrtnička zanimanja.
Manjkava upisna strategija ne pomaže
– Velik je to problem na razini cijele države pa i naše Međimurske županije. Budući da je riječ o maloj županiji, prije 15 godina upisivali smo pet razreda gimnazije, a sad svake godine upisujemo 12 razreda. Uzmite u obzir da je danas i djece manje. Dakle, svi oni koji su prije upisivali četverogodišnje strukovne, sad upisuju gimnazije. Za to su jednim dijelom krivi i roditelji koji mahom žele da im dijete studira, čak i ako za to nije. Oni koji su upisivali trogodišnje, sad upisuju četverogodišnje škole, često iz istog razloga. Zato nažalost više nema puno interesa za školovanje za mesara, pekara, čak i slastičara. A to ne bi trebalo biti tako. Trebaju nam, o sve većem problemu s kojim se suočavaju, govori nastavnik u Srednjoj školi Prelog, Mišo Rašan.
Još jedan od razloga zašto su spomenuta zanimanja, uz mnoga druga, postala deficitarna na tržištu je, navodi, i manjkava upisna strategija.
Unatoč tome što posljednjih 8 godina, prema Hrvatskom zavodu za zapošljavanje, regionalni i područni uredi HZZ-a uz koordinaciju Središnjeg ureda, analiziraju i prognoziraju potrebe tržišta te na temelju toga izrađuju Preporuku za obrazovnu politiku i politiku stipendiranja, nje i dalje kao da ni nema. Strukovna zanimanja poput tesara, armirača, zidara, autolimara i lakirera nalaze se na vrhu najtraženijih u gotovo svim hrvatskim županijama, dok se na listi prioriteta osmaša redovito nalaze na – dnu.
Ipak, iako rijetki, poneki trogodišnji strukovni programi privlače učenike. Takvi su, primjerice, smjerovi fotograf i frizer u zagrebačkoj Obrtničkoj školi za osobne usluge, no zbog zasićenosti na tržištu kvote bi za njih prema Preporuci trebalo smanjiti. No, učenici u nju i dalje hrle.
Kako kaže ovogodišnja maturantica Obrtničke škole za osobne usluge, Anđela Pavić, prilično je jasno zašto je tako.
– Mnogo djevojaka upisuje ta zanimanja jer se u njih lagano upada pa smatraju da je naša škola lagana. Onda kad dođe 900 sati prakse, nerijetko se i padaju razredi. Zato ne bih rekla da treba smanjiti kvote jer koliko god da su možda velike, dobri frizeri i pedikeri se svugdje traže, a to ne uspiju biti baš svi, ističe, dodajući da zainteresiranost učenika za smjerove poput frizera, pripisuje i većoj popularizaciji među učenicima, ponajviše ostvarenoj zahvaljujući različitim projektima koje škola provodi, mogućnostima zaposlenja… A upravo je to najvažnije, tvrdi Anđela.
Nema klesara, elektroinstalatera, tesara, mesara…
Spomenuta upisna strategija i politika stipendiranja, dakle, u praksi ne funkcionira. A to svake godine iznova pokazuju brojke: od 5.055 mjesta, kolika je bila ovogodišnja kvota za upis u Splitsko-dalmatinskoj županiji, na jesenskom je roku ostalo nepopunjeno 702 mjesta. Od toga je najviše mjesta, piše Slobodna Dalmacija u svom tiskanom izdanju 21. srpnja, ostalo u strukovnim školama, čak i za programe kuhar i konobar.
Budući da su u vrijeme sezone upravo oni na obali najtraženiji, to najviše začuđuje. Možda je glavni krivac već uvriježeno mišljenje da se konobariti može i bez struke. Istina, no završena struka pruža, u ovom slučaju, specifičnija znanja i vještine.
Loše je stanje i u Klesarskoj školi na Braču; od 22 predviđena mjesta u obrazovnom programu za klesara, ostalo je nepopunjeno 20 mjesta. Sličan scenarij, čini se, događa se u svim ostalim gradovima; u zagrebačkoj Elektrostrojarskoj i obrtničkoj školi ostalo je nepopunjenih 17 mjesta, i to za programe elektrotehničar te elektroinstalater, zanate u kojima radne snage itekako manjka. Uz sve to, prošle su se godine u Obrtničkoj i industrijskoj graditeljskoj školi u Zagrebu školovala tek TRI buduća tesara jer su ostali, iako traženi na tržištu, otišli u druge škole.
– Slično je bilo i prije par godina kad sam išao u srednju. Od nas 32 autolimara, koliko nas je bilo upisano u prvi razred Elektrostrojarske obrtničke škole u Zagrebu, u trećem nas je ostalo samo 10. Budući da bodovnog praga nije ni bilo, brojni su se upisali samo da nešto upišu. Na kraju su shvatili da ih to niti ne zanima, a neki su pali razred, kaže Marko (22), zaposlenik jednog obiteljskog obrta za održavanje karoserija vozila u Zagrebu.
Upravo je mantra ‘upisujem samo da nešto upišem’, nit vodilja mnogim osmašima, kojima odabir srednje škole predstavlja veliku prekretnicu u životu. Iako zbunjeni i neodlučni, uspješniji će odabrati gimnazije, često ne zato što žele pune glave znanja, nego zato što ni ne znaju što žele. Ipak, mnogi su, poput jedne učenice zagrebačke XV. gimnazije s kojom smo razgovarali, već i prije upisa sigurni da žele studirati pa smatraju da će im gimnazija, u tom slučaju, pružiti bolju podlogu za fakultet od bilo koje strukovne škole. S druge strane, oni malo manje uspješni naći će se pred velikom dilemom – upisati četverogodišnju ili trogodišnju strukovnu školu?
Odabir će najčešće ipak pasti na četverogodišnju, makar se učenik i ne vidi u primjerice ekonomiji.
Zašto?
Uči dijete, uči, da se ne moraš k’o ja mučit’
– 14 godina zaista je nezgodna dob za biranje zanimanja. Djeca ne znaju što žele jer ih se u osnovnoj školi ne usmjerava. Ne uči ih se da ne trebaju svi biti za sve. Mnogi roditelji naravno ne žele da im dijete prlja ruke, već da kasnije studira jer to smatraju jedinom garancijom uspjeha. To možda može biti točno, ali i ne treba. Da su ga usmjerili, možda bi dijete baš postalo dobar električar ili limar. Uz to, zanati su prečesto podcijenjeni, napominje Željka, vlasnica spomenutog obrta.
Smatra i da bi osnovnoškolce od 6. razreda trebalo usmjeravati, predstavljati im strukovne smjerove, približiti ih im.
– Strukovne bi škole, pak, trebale češće organizirati dane otvorenih vrata te se predstavljati kroz interakciju s djecom. Znate ono kad vam u školu dođu policajci pa svi to u djetinjstvu žele biti? Zašto se tako ne bi predstavljali zanati poput keramičara i parketara? Kao nešto što nije rezervirano samo za lošije učenike. Sigurno bi ih se tako populariziralo među mladima pa ne bismo imali problema s manjkom radne snage, zaključuje.
Da strukovne škole, pogotovo trogodišnje, nisu dovoljno dobro predstavljene budućim srednjoškolcima, potvrđuje i Nika, najesen osmašica jedne zagrebačke osnovne škole.
– Osim što želim upisati gimnaziju kako bih kasnije bila bolje pripremljena za fakultet, želim ju upisati i zbog toga što se u osnovnoj školi većina gradiva bazira na intelektualnim sposobnostima, a ne na praksi koju zahtijevaju obrtnička zanimanja. Uz to, nikad nas nisu ni zainteresirali za takva zanimanja niti nas učili praktičnim vještinama. Nismo se imali prilike upoznati s obrtničkim zanimanjima. U suprotnom bi se učenici vjerojatno češće za njih htjeli školovati, misli osmašica.
Izjave naših sugovornika potvrđuje Mile Živčić, ravnatelj Agencije za strukovno obrazovanje i obrazovanje odraslih.
– Prilike da se nešto čuje o strukovnom obrazovanju nisu česte. Obrazovanje u javnom prostoru nije tema kojoj se daje velik prostor. Medijski prostor rezerviran je, kad se o obrazovanju govori, za uspjehe u nekim drugim područjima – ako pobijedite na međunarodnom natjecanju u astronomiji, dobit ćete prostor u medijima. Ako pobijedite kao mladi kuhar, automehaničar…teško da će vas dočekati na aerodromu, govori nam Živčić.
Sve dok se odnos prema strukovnim zanimanjima u zemlji ne promijeni, a učenike ne motivira djelotvornijim poticajnim mjerama, problem manjka kvalitetne radne snage brinut će brojne poslodavce.
Ipak, ne treba za to kriviti samo društvo puno predrasuda prema zanatima, nego i kurikulum trogodišnjih strukovnih programa te gospodarsko stanje (i politiku) Lijepe Naše.
Ne izlaze iz škola osposobljeni za rad, a onda – odu
Kako nam je rekao još jedan zaposlenik spomenutog obrta, autolakirer Janko (23), ni nastava u takvim školama često ne motivira učenike.
– Nas autolakirera je bilo 10, školovali smo se skupa sa zidarima. Problem nam je stvarala, a i danas mlađima stvara, neopremljenost škole. Ondje smo, naime, trebali odraditi 325 sati prakse u prvom razredu te vježbati osnove. A opreme je falilo. Što se prakse tiče, mnogi je nisu kvalitetno odradili. Naravno, ovisno o njihovoj želji i volji, ali i mjestu odrade. Ja sam recimo, bio zadovoljan, no brojni nisu. A osnove ne možeš naučiti u učionici. To je problem koji se reformom i ulaganjem u škole može riješiti, smatra Janko.
Teško je potom očekivati da će osamnaestogodišnjak izlaskom iz škole biti sposoban kvalitetno odrađivati posao koji poslodavac zahtijeva. Posebice ako ni praksu nije kvalitetno obavljao.
Ipak, poslodavac će, želi li uspješno voditi posao, osamnaestogodišnjaka koji se možda ni ne vidi u tom poslu, morati zaposliti i obučavati. Uz to, trebat će mu biti spreman ponuditi čak i veću plaću no što bi se očekivalo. Jer druge nema. I jer drugih (pre)malo ima. Gdje su? Izvan naših granica, dok nam istovremeno, piše novac.hr, stižu prvi građevinski radnici iz Indije. Nešto tu opako ne štima, pomislili bi ljudi.
Ne štima, a s tim se slaže i Tomislav Kulić, gospodin koji nakon 22 godine rada u vlastitom obrtu elektoinstalaterskih i monterskih radova, stanje na tržištu rada deficitarnih zanimanja zadnjih pet godina ocjenjuje zabrinjavajućim.
– Radom u graditeljskom sektoru tvrdim da majstora svih profila i izvođača radova nedostaje već pet godina. Problem nastaje onda kad je poslodavac spreman ponuditi plaću veću od 6.500 kuna, (op.a. koliko iznosi prosječna neto plaća elektroinstalatera, ovisno o fondu sati), a radnika jednostavno – nema. Nema ni mjera koje bi poslodavcima smanjile davanja na plaće, ostavile prostor da se radnicima plaće povećaju te omogućile da se i ovdje dostojansveno živi. Zato ih je mnogo i otišlo. No, mladi nam trebaju, ističe.
Početak izumiranja obrtništva?
Otići da bi mogao dostojanstveno živjeti, klasična je hrvatska priča koju ne treba iznova pričati. No, baš tom pričom, uz dodatak nezainteresiranosti učenika, obrtnička su zanimanja najviše pogođena. Većinski su pogođeni i poslodavci koji su, posljedično, prisiljeni dati veću plaću i manje zaraditi. Ne bi to bio problem, kao što gospodin Tomislav Kulić navodi, da troškovi poslodavaca za doprinose i poreze zaposlenika nisu toliko visoki, da su radnici s mjesečnim primanjima zadovoljni, a učenici za zanate motivirani. Nažalost, to je rijetko kad slučaj.
Ipak, oni učenici koji su za svoje zanimanje motivirani, poput mladog kuhara Vilima Posavca, dokazuju da su volja i želja još uvijek najbolji put do uspjeha, a da završena struka doista može donijeti sretan život.
– Uvijek sam, otkad se školujem za kuhara, htio raditi u jednom restoranu. Sasvim sam slučajno i na sreću tamo došao. Šefu se svidio moj rad i želja za napretkom pa me zaposlio. Doduše, otišao sam raditi i sezonski posao, ali sam se nakon tri tjedna vratio. Loši uvjeti, loš smještaj… Sad stvarno mogu reći: I’m living the dream there! Nije uvijek lako, no strukovna zanimanja su itekako tražena. Ne treba ih podcjenjivati ni izbjegavati. Uz malo truda, rada i želje, cijeli svijet je pred vama!, optimistično poručuje Vilim.
U planu veliki događaj gdje će osnovnoškolci na primjeru mladih vidjeti što se u strukovnim školama uči i koje se primjenjive vještine stječu
Naposljetku, iako je, da bi se do konkretnih rješenja problema manjka radne snage došlo, potrebno (puno) više brige vladajućih o budućnosti hrvatskog obrazovanja, gospodarstva i obrtništva, nužno je, prije svega, promijeniti stav društva prema strukovnim zanimanjima.
Tome će svakako doprinijeti planirani projekt Promocija učeničkih kompetencija i strukovnog obrazovanja kroz strukovna natjecanja i smotre Agencije za strukovno obrazovanje i obrazovanje odraslih. Taj bi projekt, prema riječima njihova ravnatelja Mile Živčića, trebao promovirati vještine koje učenici stječu kroz strukovno obrazovanje te modernizirati natjecanja učenika, omogućujući im najbolje uvjete za natjecanja, relevantnu i dovoljno ‘modernu’ opremu te puno bolju vidljivost tih natjecanja.
U sklopu projekta uz snažnu medijsku kampanju, namjera im je svake druge godine organizirati veliko središnje državno natjecanje, primjerice na Zagrebačkom velesajmu, koje bi bilo otvoreno za javnost. Ondje bi, navodi, dovodili osnovnoškolce koji bi na primjeru mladih vidjeli što se to u strukovnim školama uči, koje se vještine stječu te kako se one primijenjuju u zanimanjima danas. Uključeni bi bili i poslodavci koji bi se mogli uvjeriti da strukovno obrazovanje može ponuditi stručnjake koji im trebaju, ali da se i oni moraju angažirati oko njihova razvoja.
– Vjerujemo da ćemo ovim projektom, uz pomoć 41 milijuna kuna koliko je vrijedan, imati priliku javnosti, a posebno učenicima osnovnih škola prikazati vrijednosti i mogućnosti koje im strukovno obrazovanje pruža, zaključuje Živčić.
