DOSSIER KRIŽANIĆEVA: Javna mržnja i tajna ljubav između više od 2.000 učenika četiriju gimnazija u istoj zgradi
Jedna ulica, četiri gimnazije, jedna monumentalna zgrada i više od 2000 učenika. Križanićeva. Rijetko koji bivši ili sadašnji zagrebački srednjoškolac neće znati što se krije iza naziva jedne male ulice smještene nedaleko popularne Džamije. Klasična, II., VII. i XVI. gimnazija godinama su sinonim Križanićeve ulice, koju iz jeseni u jesen pune novim generacijama gimnazijalaca. Osim uobičajenih ‘animoziteta’ koji se svode na to koja je škola bolja i tko je kome ukrao spužvu ili šarao po klupi, šminkeri, alternativci, štreberi i hipsteri Križanićeve uglavnom žive u svojim školskim izoliranim otocima. Pričali smo s bivšim i sadašnjim učenicima ovih škola i pokušali iscrtati silnice odnosa između ove četiri zagrebačke gimnazije.
Križanićeva u tridesetim godinama prošloga stoljeća
U zagrebačkoj Križanićevoj ulici, omeđenoj ulicama knezova Mislava, Višeslava i Domagoja te nedaleko Trga žrtava fašizma, dom su pronašle čak četiri gimnazije. Smještene u monumentalnoj zgradi izgrađenoj davne 1932. po nacrtu arhitekta Egona Steinmanna, Klasična, XVI., II. i VII. gimnazija dugi niz godina iz jeseni u jesen pune Križanićevu novim generacijama srednjoškolaca.
Više od 1000 gimnazijalaca u jednoj smjeni
Prava je rijetkost da su čak četiri tako velike gimnazije smještene pod istim krovom pa je za očekivati da pod njime njeguju dobrosusjedske odnose. Kako taj suživot izgleda u svakodnevnoj praksi, upitali smo one koji tamo svakodnevno borave – učenike svake od četiri gimnazije. Što jedni o drugima misle, druže li se međusobno, koja škola se okuplja u kojem kafiću, imaju li zajedničke ‘križanićevske’ aktivnosti… A da bismo provjerili mijenjaju li se okolnosti u Križanićevoj protekom vremena, popričali smo i s bivšim učenicima ovih škola.
VII. i Klasična – posebne biljke svaka na svoj način
Zajedničku smjenu, svaka sa svoje strane zgrade, dijele Klasična i VII. gimnazija. Poznavatelji prilika u Križanićevoj uglas će reći da je u toj smjeni spojeno nespojivo – posebne biljke svaka na svoj način. Potvrđuju to i naši sugovornici, bivši i sadašnji učenici ovih škola.
– Klasičari su oduvijek bili malo odvojeni od ostatka Križanićeve. Sa suprotnom stranom skoro pa uopće nemamo doticaja, osim kada nas tjeraju s njihove polovice igrališta. U turnusu smo sa Sedmom, koja je realno totalna suprotnost klasičarima, ali ne smetamo si previše, priča nam Josipa, učenica 3. razreda Klasične i dodaje kako sa XVI. gimnazijom, s kojom dijele prostorije, imaju manje sukobe zbog uništavanja školske imovine. Kaže, za to redovno okrivljavaju njih. ‘Njihov’ je kafić obližnja Pharia u kojem su klasičari definitivno dominantna skupina, tvrdi Josipa.
S druge strane zgrade, maturanti VII. gimnazije Ivan i Matija imaju jasno uobličene predodžbe o susjednim školama.
– Svaka škola ima svoje karakteristike, npr. klasičari su poznati kao drogeraši, učenici iz Druge misle da su najpametniji, dok su učenici iz Sedme umišljene elitice. Naravno ne mislim na sve, ali na većinu, priča nam Ivan, a s njegovom se ‘karakterizacijom’ uvelike slaže i Matija.
On nam dodatno pojašnjava da je uspio pohvatati kako većina učenika iz Sedme ima dosta dobar odnos s učenicima iz Druge, čak i Klasične, dok mu je XVI. potpuna nepoznanica.
– Na službenoj razini ne postoje zajedničke aktivnosti škola, osim ovako među društvom ako se ljudi zajednički dogovore. Učenici Sedme kao i učenici Druge idu u Virtuoz, a ako je on pun, onda idu u Dolce. Pošto idemo u različite kafiće od susjednih škola, s njima se ne miješamo, a s Drugom smo zbog suprotnog turnusa jako rijetko zajedno u kafiću, priča Matija.
Vjekovan animozitet
O međusobnom odnosu Klasične i Sedme tijekom prijašnjih godina pričaju nam i bivši učenici, Tea koja je u Klasičnoj maturirala 2013. godine, i Zvonimir, maturant Sedme iz 2006. godine. Iz njihovih prisjećanja, čini se kako je svojevrsni animozitet na relaciji Klasična-Sedma vjekovan!
– Šminkeri i Hercegovci! Uvijek su obilježavali neke domoljubne blagdane. Jednom nam je lopta na tjelesnom otišla na njihov krov i onda smo išli po nju unutra i sjećam se da smo komentirali kako je unutra sve sterilno i uopće nije prava škola. A učenici su izgledali kao da slušaju cajke i hejtaju sve alternativce. Što mi prvo padne na pamet kad kažeš Sedma? Abercrombie & Fitch, priča nam Tea.
Očekivano, Zvonimir ne štedi klasičare.
– Klasična gimnazija je u to vrijeme, a vjerujem i danas, okupljala ljude koji kao da su glavni protagonisti onih patetičnih prisjećanja vremena Zvečke, Kavkaza i Kulušića. Duge masne kose, rapsovi, dredovi, crvene starke i marte, NOFX i Sex Pistols, motanje duhana i Močvara, bili su nevjerojatan antipod pobornicima/cama fen-frizura i kvarcanja, Pacciotica i Lacostea, bijelog Marlbora i Sokola koji su stolovali s druge strane školskog igrališta, prisjeća se Zvonimir i dodaje kako je u to vrijeme teško bilo i zamisliti dvije škole koje bi bile toliko različite u svakom pogledu.
HEROJ / TITO
Opisane okolnosti u Klasičnoj i Sedmoj bile su stalni izvor napetosti pa nam Zvonimir prepričava zanimljivu sličicu koja ocrtava tu ‘napetost’.
– Zanimljiva anegdota dogodila se kada je nas par koji smo od strane Ljilje (op.a. tadašnja ravnateljica Sedme Ljilja Vokić) regrutirani da očistimo parkiralište od snijega, lopatama u snijegu napisali HEROJ u čast generalu Anti Gotovini, na što su Klasičari reagirali rušenjem popratnog snjegovića i zatrpavanjem natpisa te su napravili svog snjegovića i ostavili novi natpis – TITO. Tu je došlo do malo ozbiljnijeg nabrijavanja na obračun, no sve se svelo na vađenje mobitela i dobro znanu ‘jednim pozivom mogu dofurati 10 luđaka s kvarta’, prisjeća se ovaj bivši maturant Sedme iz 2006. godine.
Tea svoju školu pamti kao mjesto gdje te nisu čudno gledali ako si imala kratku ili šarenu kosu, ako si nosio marte ili lance ili ako si se oblačio ikako drugačije od onoga što se smatralo ‘normalnim’. Prisjeća se i velikih odmora na kojima su se rugali dečkima iz Sedme koji su izgledali ušminkano i nosili roze košulje.
– I cure s onim velikim torbama koje su nosile s rukom u zraku. Da, mislim da se sve svodilo na ruganje njihovom stilu. A vjerujem da su oni bili još gori prema nama, priča Tea.
Klasičarima je Druga gimnazija bila udaljena i nezanimljiva, a Tea učenike iz Druge karakterizira kao ‘basic bitchez’. XVI. im je bila puno draža, kaže, bili su relativno šareni i dolazili su na njihove klasičarske koncerte. Ipak, neizbježno je bilo ‘nadmetanje’ između Klasične i XVI.
– Uvijek smo govorili da nas teta Biba iz kantine više voli od učenika XVI. I rugali smo se jer su po školi bila samo obilježja Klasične gimnazije (kipovi, slike, natpisi na grčkom i latinskom) pa smo se mi više osjećali kao doma, a i najveća učionica se zvala ‘klasična učiona’. Nisam nikad saznala kako ljudi iz XVI. zovu tu učionu, kaže Tea.
Na XVI. su se uvijek izvlačili kada bi u školi nešto potrgali, a s druge strane, istu praksu potvrđuje i Zvonimir u odnosu s II. gimnazijom.
– Jazavci kakvi smo uglavnom bili i mi i oni, sve se uglavnom svodilo na ono ‘nismo mi, Druga je’, kojim se odgovaralo na upite profesora poput tko je oštetio kartu, šarao po klupama i sličnim nepodopštinama prosječnog gimnazijskog huligana, priča Zvonimir i dodaje kako je Sedma tada bila ‘kuhana i pečena’ u Virtuozu, a da su ljudi iz Druge više voljeli tadašnji Mislav.
Gospođa Ljilja istančanog pedagoškog pristupa
Ono po čemu mnogi bivši učenici Sedme pamte svoju školu svakako je bivša ravnateljica Ljilja Vokić. Zvonimir nije izuzetak.
– Osoba koja je uvelike oblikovala imidž VII. gimnazije u javnosti i čvrstom rukom godinama upravljala školom bila je ravnateljica Ljilja Vokić. Stroga i rezolutna, vrlo jasno uobličenih konzervativnih stavova, Ljilja izvan zidova Križanićeve nije baš bila pretjerano obljubljena, možda čak ni unutar njih. No ja sam tijekom svoje srednje škole zahvaljujući osebujnom shvaćanju discipline i pravila imao čast i zadovoljstvo dobro upoznati legendarnu Ljilju. Gospođa Ljilja je osoba koja je svojim pogledom, držanjem i kapacitetom pluća sposobna po kratkom postupku bolno prizemljiti svakog buntovnika bez razloga koji je uzletio na krilima pubertetske želje za isticanjem i samopotvrđivanjem, a zatim ga svojim istančanim pedagoškim pristupom onako skršenog dignuti sa zemlje i kroz nekoliko seansi oblikovati ga u koliko-toliko pristojnog učenika, prisjeća se Zvonimir, a ističe i profesora Zdenka Pinjuha, kako kaže, veličanstvenog fizičara kojeg je pratio toliko loš glas da su zbog njega Sedmu mnogi zaobilazili u širokom luku, neopravdano.
Nakon osebujnog odnosa Klasične i Sedme, selimo u suprotni turnus kojim vladaju II. i XVI. gimnazija. Pomalo u sjeni animoziteta kolega iz Klasične i Sedme, čini nam se da Druga i XVI. spuštaju loptu na zemlju.
Kad ‘Nismo mi, Druga je!’ postaje ‘Nismo mi, Sedma je!’
Maturantica II. gimnazije Alma smatra kako u njenoj školi ima i hipstera i alternativaca i šminkera. Čini joj se kako ih ostali uglavnom doživljavaju kao štrebere što, kaže, možda i ima svoju podlogu.
– II. uglavnom upisuju ljudi koji su spremni učiti i žele nakon srednje upisati nešto zahtjevno. Takav mentalitet kod nekih i dovede do toga da ostale škole promatraju svisoka, tako da vidim zašto bi nas neki mogli smatrati ‘elitama’. Također mi iz II. vjerojatno ćemo sami sebe zauvijek uvjeravati da je II. škola za one akademski sposobnije i da nam VII. ne može konkurirati, priča nam Alma pa naziremo i trunku animoziteta između Druge i Sedme. Dodaje kako je VII. uglavnom poznata kao uporište Hercegovaca te da je stereotipna cura iz VII. uvijek našminkana kao za izlazak i obučena po najnovijim trendovima.
Svjesna da se prije svega radi o predrasudama koje valja uzeti sa zrnom soli, Alma zapravo nema nimalo loše mišljenje o VII. i njezinim učenicima.
– Na kraju krajeva, da nije njih, ne znam koga bismo krivili za svaku ukradenu spužvu, razvaljena vrata, pokvaren projektor ili bilo što drugo što pođe po krivu, kaže Alma pa se ona Zvonimirova ‘Nismo mi, Druga je’ vrlo lako može obrnuti u ‘Nismo mi, Sedma je’.
‘Ekipa iz Druge u 7 ujutro našminkana i sređena u tramvaju, a ja jedva držim otvorene oči’
XVI. gimnaziju Alma vidi kao najhipsterskiju od svih u Križanićevoj, učenike dosta umjetnički nastrojenima, s osebujnim stilom. Klasičari su joj još ‘alternativniji’.
– Najčešći stereotip o njima vjerojatno je da su poprilično entuzijastični po pitanju lakih droga, za što ću diplomatski reći da ja o tome nemam pojma. Kod Klasične mi se sviđa to što mi se čini da su svi dosta povezani unutar škole, druže se bez obzira na generacijske razlike, tradicionalno se organiziraju klasičarski tulumi i složni su kad se trebaju zauzeti za neka svoja prava, kaže Alma i dodaje da je druženje s ljudima iz drugih škola jako individualno i uvelike uvjetovano već postojećim prijateljstvima iz osnovne i sličnim interesima.
Alma dodaje kako se suradnje među školama ne postižu nekim ‘službenim’ putem poput inicijativa ravnatelja, već inicijativom bivših i sadašnjih učenika. Primjerice, Križanićeva Open debatni turnir već se dvije godine održava u organizaciji volontera iz sve četiri škole i uz pomoć ravnatelja. Osim toga, Alma nije primijetila neki drugi oblik suradnje škola u Križanićevoj.
Lovro, učenik 3. razreda XVI. gimnazije, slično kao Alma, smatra da je jedna od kvaliteta njegove škole što ju pohađaju ljudi različitih interesa, tako da su zastupljeni i štreberi i alternativci i hipsteri. Klasičnu karakterizira kao mjesto s nekoliko pametnih ljudi uz puno pozera.
– Ima određen broj ljudi s kojima se družim zato što su zanimljivi i bave se nekim stvarima kojima se ne bave baš ljudi iz XVI. I u Klasičnoj ima zgodnih cura. O II. gimnaziji ne razmišljam puno. Ali ih gledam u tramvaju u 7 ujutro kako su sve cure našminkane i svi dečki sređeni dok ja jedva držim otvorene oči, kaže nam Lovro iz XVI.
#onokad su se učenici iz Druge smatrali alternativcima
Naravno, i učenici XVI. za sve što se pokvari ili potrga u školi okrivljavaju svoju ‘susjedu’ Klasičnu.
– Postoji vjekovna zafrkancija da kad se nešto pokvari u školi da su to napravili klasičari. Ta fora ide i u obratnom smjeru. Takav je općenito odnos, neprihvatljivo je slagati se s njima, ali svatko se druži s barem tri osobe iz Klasične. Tajna ljubav, zaključuje Lovro.
I učenici XVI. hengaju u Phariji, iako Višeslav preko puta ima bolju terasu, tvrdi Lovro. Alma pak sa svojom ekipom iz II. preferira – Virtuoz.
Zanimljivo, bivša učenica II. gimnazije Eli, koja je maturirala daleke 1997., kaže nam kako su tadašnji učenici Drugu smatrali alternativnom, pojašnjava – bio je to rock’n’roll.
– Za Sedmu smo mislili da su šminkeri i štreberi, tamo su upadali samo oni s 5,0. Druga strana ulice, Klasična i XVI. za nas praktički nije postojala, a nije bilo ni nikakve suradnje ili druženja među školama, prisjeća se Eli svojih srednjoškolskih dana.
Neiskorišten ogroman potencijal trusta mozgova iz Križanićeve
Podvlačeći crtu pod međusobne love&hate odnose ovih četiriju gimnazija, teško je oteti se dojmu da baš svi učenici, neovisno koju školu pohađaju u Križanićevoj, imaju vrlo izraženo mišljenje o nespojivom paru – Klasičnoj i Sedmoj gimnaziji. U sjeni njihova animoziteta, prije svega utemeljenog na stereotipima, nalaze se Druga i XVI. gimnazija, čiji učenici zapravo najviše toga imaju za reći upravo o Sedmoj i Klasičnoj.
S obzirom na toliku koncentraciju učenika na jednom mjestu i zajednički krov koji dijele sve četiri gimnazije, u oko upada i izostanak zajedničkih aktivnosti škola kojima bi se učenici međusobno mogli bolje upoznati, družiti se, zajedno nešto stvarati… Prava je rijetkost na jednome mjestu imati toliki trust mladih mozgova, iz redom dobrih i poželjnih škola pa je sukladno tome prava šteta što Križanićeva u globalu ne ostvaruje svoj potencijal među onima zbog kojih postoji. A taj je potencijal ogroman.
Unite, unite Križanićeva!
