Evo s čim se sve suočavaju nastavnici: Jedan dan u školi
Prosvjetare mnogi smatraju mediokritetom, pogotovo učitelje i nastavnike, smanjuju im se plaće jer se država vodi mišlju kako su preplaćeni. No nitko ne razmišlja o tome s čim se oni svakodnevno susreću u svom poslu te s kojim se situacijama suočavaju, što nije u opisu njihova posla. Ne samo da podučavaju školarce, nego su im zamjena za roditelje te nebrojeno puta moraju podmetnuti svoja leđa za svoje učenike. Učiteljica je podijelila jedan svoj radni dan u osnovnoj školi koji je čisti dokaz da prosvjetari obavljaju posao koji se treba svrstati među najzahtjevnije i najosjetljivije.
Nastavničke plaće u Hrvatskoj prava su mizerija u odnosu na mjesečne izose koje u džep pospreme njihove kolege u inozemstvu. Naziva ih se mediokritetom, neambicioznim učiteljima koji imaju slobodne vikende, svaki praznik i cijelo ljeto, no potonje je daleko od istine.
– U ime solidarnosti, ali i upoznavanja javnosti kako izgledaju stvari iza zatvorenih vrata, prilažemo kratku pričicu koja će neke nasmijati, neke zamisliti, a neke, kao i uvijek, ostaviti ravnodušnima, napisali su Nastavnici organizirano te prenijeli priču učiteljice koja je odlučila na ovom primjeru pokazati odgovornost svog posla, ali i svih kolega koji su zaposleni u prosvjeti.
Jedan dan u osnovnoj školi
Dakle, jedan od onih dana… Normalno je počeo, onda je za vrijeme velikog odmora netko kao furija uletio u učionicu da se petašica skljokala na pod. Dok je nju pazilo par učitelja, netko pozvao tatu i tako to, drugašići su se naganjali po hodniku, netko je pao i ostao bez prednja dva zuba. Zadnji sat jutarnje smjene otišla sam odraditi SRO, petnaestak minuta prije kraja u učionicu ulijeće učiteljica 1. razreda i ljubazno pita imam li još puno (bless her, ona bi za sve pitala sa smiješkom).
Kažem da sam baš ni sim ni tam i što treba. Za to vrijeme u razredu kaos usprkos tri učiteljice, razred postao nemoguć, osjećala sam se baš jadno jer mi je lani radionica ispala tip top. Uglavnom, njena prvašica pričepila vrata prstom i netko ju treba odvesti liječnici. Pitam gdje je defektologinja – ima razgovor s dvojicom šestaša koji su se odlučili na kratku čik-pauzu malo prije toga (kad ih je zatekla i pitala što rade, rekli su “Pa kaj, smo vani?”). Ništa, ostavljam razrednoj učiteljici da se hrva s razredom, odlazim van.
Vani ravnateljica i učiteljica stoje kraj curice koja rida do nebesa. Tata u Zagrebu, mama radi i ne može van jer riskira otkaz. Doma nikoga, samo brat koji je predškolac. Odjurim u zbornicu po mobitel, ključ i novčanik, vratim se – siroče povratilo po podu.
I dalje rida, krv ide iz prsta, panika opća. Ništa, kapu na glavu, torbu na rame i van. Taman dok je smjena. Trideset ih nam se nalijepilo na leđa i vikalo “Kaaaaaj jooooj jeee biiiilooooo, učiiiteeeeljiiiiceeeee?”. Naravno, ova jadna plače još jače.
Sreća da je doktorica radila, samo 3 km dalje i da smo odmah bile na redu. Uđemo u ordinaciju, plače. Medicinski brat ju pogleda, plače. Šprica ju sprejom, vrišti. Na jedvite ju jade skrpaju, molim doktoricu da napiše na papir što dalje da mama zna (doktorica mi već i “Bok” govori, koliko joj dopremam slomljene, natečene i ugruvane) i idemo doma.
Problem – ne znam kamo, a malecka još histerična. Nekako sam ju zabavila pričom (“Gle kak ćemo mi sad zaobići ovaj traktor.. aha, jesmo ga!”), pa je opet plakala, ali me uspjela navigirati do doma.
Na sreću, nije bilo agresivnih pasa (to sam isto iskusila), pospremila je unutra, na putu natrag se uspjela izgubiti i stigla taman na prezentaciju pametne ploče. A onda me tek čekalo natjecanje iz engleskog… Dan nikak da završi. Nek sutra bude malo dosadan.
