– Business or pleasure? upitao me carinski službenik. – Both, odgovorio sam. – Have a pleasant stay, sir. Udario je crveni žig: ARRIVAL, NOV 02 20..
Na Ninoy Aquino International Airport u Manili sletjeli smo oko ponoći; po izlasku iz klimatizirane aerodromske zgrade, ionako omamljen od jednodnevnog putovanja i promjene vremenskih zona, u trenutku sam osjetio čari tropske klime: usred noći preko 30°C, košulja mi se zalijepila za leđa i prije no što smo došli do kombija s druge strane ceste. Doputovali smo na samom kraju kišne sezone koja traje od lipnja do studenoga, no, kako se pokazalo, padala kiša ili ne – mokri ste.
– Maligayang pagdating sa Pilipinas, izgovorila je mlada žena pijevnim glasom. Filipinci su niski rastom, smiju se širokim osmjesima i kad govore na tagalogu, zvuči kao da pjevaju.
U kombiju je jedan Mađar, dvoje Poljaka, nekoliko neizbježnih Amerikanaca, par koji nas je dočekao, B. i ja. Mađar mi se u tom okruženju učinio posebno bliskim; pa mi smo takoreći zemljaci! Hogyan te baratom?! Odmah sam se sjetio naše stoljetne sretne zajedničke povijesti, zamalo sam mu se obratio na hrvatskom, kao da nas nisu htjeli pomađariti. Sve opraštam, davno je to bilo.
Poljaci su se držali ponešto uštogljeno, ali namah sam osjetio zajedničko slavensko podrijetlo. Tako je to, percepcija se mijenja s kilometražom. Lijepo je sresti nekog svog tako daleko od rodne grude pa makar bio iz Gdanjska. Sve ih razumijem što govore. Da ih pitam za Gundulića i Hoćimsku bitku?
Hm, ipak ne, nisam na slavističkom kongresu. Amerikanci se pak osjećaju kao doma. Na Filipinima su od početka 20. stoljeća, imaju vojne baze od 2. svjetskog rata, a filipinske vlasti koaliraju s američkima kad god ovima zatreba. A trebalo im je zadnjih pedesetak godina.
Vozimo se prema hotelu koji je izvan grada. To izvan treba shvatiti uvjetno jer je Manila jedan od šesnaest gradova koji tvore metropolitansko područje Metro Manila na kojem živi dvadesetak milijuna ljudi. Filipinaca inače ima preko devedeset milijuna, prilično natiskanih na preko sedam tisuća otoka. Sjetim se u takvim trenucima našeg maloga Zagreba pa mi ga bude, što bi rekla Dubravka Ugrešić, žao.
Ipak, kad sam malo bolje upoznao Manilu, shvatio sam da živim u jednom prekrasnom, sređenom, opuštenom i sigurnom gradu. Naime, već i sam prelazak ulice u Manili je neka vrsta lutrije: kolike su šanse da preživim? Deviza glasi: pješake treba gaziti! Srećom, krkljanac je nerijetko takav da mirno možete izaći iz automobila i obaviti kraću kupovinu; pješaci ležerno meandriraju koristeći priliku.
Blizu Manile nalazi se jezero Taal usred kojega je vulkanski otočić o kojem će biti riječi. Bili smo smješteni u hotelu na brdu iznad jezera. Na Međunarodnoj konferenciji izdavača, urednika i prevoditelja što je svake dvije godine u nekoj drugoj zemlji organizira jedna američka institucija (ne, ne, nije CIA) našlo se mjesta i za mene jer sam se tada bavio prevođenjem pa me je nakladnik uputio da se prijavim kao njihov suradnik.
Sudjelovalo je oko stotinu i pedeset ljudi iz četrdesetak zemalja, pristojan uzorak ljudskog roda. Odmah po dolasku pokušao sam se javiti telefonom doma, i nije mi baš bilo svejedno kad se veza nije mogla odmah uspostaviti. Naime, kad ste negdje u Europi, uvijek znate da se možete vratiti makar i pješke. S Filipina baš i ne.
Sobu sam dijelio s Brazilcem iz Sao Paula, čovjekom njemačkih korijena, koji je sa svojom ručnom torbicom doslovce spavao. Objasnio mi je da je kriminal u njegovom gradu takav da mu je to – da torbu drži što bliže sebi – prešlo u naviku. I doista, nikad ga nisam vidio bez nje. Isprva smo bili prilično suzdržani, no nakon nekoliko dana shvatili smo da imamo iznimno sličan smisao za humor pa smo ostatak druženja proveli neprestano se cerekajući.
Družio sam se i s Kenijkom iz naroda Kikuyu, nevjerojatnom ženom koja je proputovala svijet, ali kad je htjela posjetiti Zagreb, nije mogla dobiti vizu; propao sam u zemlju od srama. Naime, najbliže hrvatsko veleposlanstvo je u Kairu i službenik mi je objasnio da gospođa mora osobno (iz Nairobija) doći po vizu, s time da joj ne može garantirati da će je i dobiti.
Uzalud su bile sve moje garancije i njezini dokazi da ima dovoljno novaca; država ipak pazi da joj se ne prošverca kakav tražitelj azila viška. Uz njih dvoje, družio sam se i sa simpatičnim Indijcem iz Chennaija, najmršavijim čovjekom kojega sam ikad sreo. Bio je nalik nekom jogiju-isposniku, no ispalo je da je autohtoni indijski kršćanin.
O samoj Konferenciji nemam naročito što napisati: predavanja, radionice, promocije, razmjena mišljenja, iskustava i posjetnicâ. Ono što je zanimljivije je recimo to da sam jeo godinu dana stara kuhana jaja (koja leže zakopana u soli, što duže, to su cjenjenija). Ili da rižu katkad dobijete posluženu zamotanu u list od banane. Filipinska kuhinja je eklektička: temelji su malajsko-polinezijski, a nadogradnja je mješavina španjolskih, kineskih i američkih utjecaja.
Dakle, možete očekivati svašta. Primjerice, lechon. Čovjek bi pomislio, neka teška egzotika. Ali ne, nije. Radi se o odojku s ražnja: španjolski utjecaj. Ili adobo: komadi svinjetine i piletine (često miješaju različite vrste mesa, npr. riba punjena piletinom i slično) kuhaju se u sojinom umaku i vinskom octu. Sladoled s komadićima nama egzotičnog voća i raznim vrstama – graha.
Jednom se za stolom poveo neki razgovor o voću i ja sam izjavio da nikad nisam probao mango. – Nikad nisi probao mango?! začudila se iskreno jedna domaća. – Ne, nisam. A jesi li ti jela smokve? Odmahnula je glavom. – Nisi jela smokve?! također sam se iskreno začudio.
Svi su se nasmijali. Što je kome egzotika? Uglavnom, probao sam razne vrste voća i zaključio da ovo što mi tu dobijemo nije ni nalik originalu, osim možda po izgledu. Donekle sam se ipak suzdržavao, da ne iziritiram želudac.
Zgoda koju sam želio ispripovijedati odigrala se jednog dana kad sam odlučio eskivirati predavanja i vidjeti okruženje izvan organiziranih izleta i bez službenog vodiča. Mislio sam malo pronjuškati oko hotela, ništa posebno. Prvo sam razgledao obližnju crkvu. Poznato je inače da se na Filipinima neki vjernici u doba Uskrsa samobičuju i razapinju na križ; u tamošnjim crkvama vidio sam neke od najdrastičnijih prikaza raspetoga Krista – ni ova nije bila iznimka. (Pitam se ponekad, zašto se u kršćanskoj ikonografiji više ne ističe uskrsnuće, a manje muka.)
Uz crkvu je bio golemi kip Majke Božje: svaki prst imao je oko pola metra. Dolje u daljini ugledao sam vulkanski otočić. Nešto dalje naišao sam na nekoliko potleušica, jedna od njih bila je nešto kao mjesna birtija: limena ploča sa znakom Coke nagrizena hrđom iznad ulaza. Ispijeni muškarci sjedili su u polumraku. Sjeo sam i naručio pivo.
Sve je djelovalo nevjerojatno jadno, siromašno, u drastičnom kontrastu s onim što sam vidio neki dan u jednom od parkova prirode u kojem bogataši grade vile poput onih na kakve možete naići u Austriji: alpski stil usred džungle – nešto tako perverzno može pasti na pamet samo nekom bezobrazno bogatom, bez osjećaja mjere, a bome i bez ukusa.
Ili prizor u Manili: ulica na kojoj žive beskućnici i spavaju uz ogradu iza koje se prostiru golf tereni gdje možete kontemplirati o smislu života i ugovarati poslove uz godišnju članarinu od nekoliko desetaka tisuća dolara. Ili: čitavi HOTO kvartovi ograđeni visokim zidom s bodljikavom žicom i portom na kojoj su lokalni sokolmarići sa šmajserima i vučjacima, dok većina stanovnika megalopolisa živi u slamovima bez kanalizacije (no ne i bez satelitskih antena, tako da im mogu rasti zazubice). To se zove kapitalizam, a paralele povlačite sami.
Pijuckam ja tako pivo kad se pojavi jedan Amerikanac, sudionik seminara, inače vlasnik male izdavačke kuće iz Albaqurkieja. – Do you wanna join me for a beer? pozvao sam ga. – Why not? Sjedili smo tako neko vrijeme u polutami pričajući ni o čemu, a onda je pred nas stupio jedan domaći.
– Hello! I am Johnny! uzviknuo je poduzetnim glasom. – I have a taxi. Do you wanna ride? I can show you a village beside the lake. Selo pored jezera? Moj kolega i ja pogledali smo se: Why not? Pokazalo se da je taksi zapravo trokolica, neka vrsta rikše s motorom.
Uskoro smo jurili nizbrdo i došlo mi je da vrištim poput majmunâ što su nas promatrali iz krošanja, toliko sam euforičan odjednom postao. Na obali nas je okružila gomila dječice koja se nisu libila grliti nas oko nogu, sve u nadi da ćemo im udijeliti koji novčić, a možda ih i povesti sa sobom, s čime bi se i mnogi roditelji rado složili. Pogledao sam one viletine okolo po brdima i ove siročiće što su se pokušavali uspentrati na mene i moj osjećaj za socijalnu nepravdu natjerao mi je suze na oči.
– O, you are so tenderhearted, primijetio je moj američki prijatelj, navikao na drastične klasne razlike. Uto se odnekud opet stvorio Johnny: Do you want to see the island? Otok? Why not. I evo nas, zahvaljujući Johnnyjevom razrađenom sustavu, u nekakvoj pirogi, pičimo prema vulkanskom otočiću – ponovno se potvrđuje da se najbolje stvari događaju neplanirano. Seoce na otoku bilo je poput onih kakve viđamo u reportažama što se prikazuju u prijepodnevnom terminu: kolibe bez zidova, polugoli ljudi stopljeni s prirodom. Imao sam dojam da mi je, kao Zapadnjaku, Intelekt hipertrofirao u odnosu na Tijelo. Ali, čekalo nas je sljedeće prijevozno sredstvo.
– Biste li možda željeli vidjeti vulkan? beskrajno uljudno priupitao nas je turistički agent Johnny. Pa, hej, zašto ne? I, eto, sasvim slučajno, pojavila su se dva dječarca vodeći konjiće kojima ćemo se uzverati na vulkan. Bili su to neki mali konjeki, prikladni za prosječnog Filipinca, a ne za bijele ljude od skoro dva metra. Kad smo ih uzjahali, noge su nam se skoro vukle po tlu. Johnny je ponovno nestao, ostali smo s dječacima. Krenuli smo nekom stazicom uzbrdo; pejzaž je bio… breathtaking, rekao je moj suputnik.
Kasno poslijepodne, na drugom kraju svijeta, blizu ekvatora, penjem se do vulkanskog grotla. Nevelik je to vulkan; malo se dimi, teško se diše. Bacili smo pogled i krenuli natrag, kadli, odjednom – mrak. Kao da je netko isključio Sunce. Tako je to na ovim geografskim širinama: sad je dan, i hop, odjednom je noć. U selu su svjetlucale vatre na ognjištima. Dječaci s konjima su nestali, Johnnyju ni traga ni glasa… Krenuli smo prema obali gledajući kako sa svih strana prema nama idu sitne ljudske figure.
Mrak je, nitko ne zna gdje smo… a džepovi su nam – znao sam da to misle – puni dolara. Ubrzali smo korake, sve više ruku je posezalo prema nama… Obala, čamac… I, thanks God, here is Johnny! Smije se profesionalno. Uskačemo i palimo motor. Nekolicina djece ulazi u vodu i još neko vrijeme pokušava nas pratiti, ali to je to, odlazimo.
Kad smo pristali, Johnny nas je diskretno priupitao bismo li se možda htjeli i malo zabaviti, poznaje neke djevojke… Ovaj put nismo rekli Why not jer čak i kad bih bio sklon takvoj vrsti zabave, pomisao na AIDS koji se ne događa nekom drugome, da ne spominjem milijun drugih boleština, djelovao bi otrježnjujuće. U selu iz kojega smo krenuli pojeli smo nekakvo meso, ražnjiće kakvi se pripremaju na ulici, premazane tipičnim slatko-kiselim umakom.
Uz pivo, Johnny nas je upoznao sa svojom životnom pričom. Naglasio je, zanemarivši ponudu od prije nekoliko minuta, da je kršćanin i da mu je supruga umrla te nas pozvao da ga posjetimo u njegovoj kući. Odveo nas je kroz nekakav splet uličica do poludovršene katnice za koju je, bezrazložno optimistično, rekao da je kani iznajmljivati turistima. Ušli smo u neožbukanu prostoriju u prizemlju, sjeli, a onda je Johnny iznenada upitao:
– Do you want to see my wife?
Amer i ja smo se pogledali. Vidio sam da je lagano problijedio. Pa zar nam nije maloprije rekao da mu je supruga preminula? Kroz glavu mi je proletjelo nekoliko prizora iz horror filmova. Isijavanje: Here’s Johnny! Zapadnjačke predrasude o domorocima-kanibalima izronile su iz zakutaka nesvjesnog. To je to, sad će nas skuhati i pojesti, a glave će nam smanjiti na veličinu loptice za tenis… Ili to rade u Amazoniji…? A možda nas pretvore u zombije? Prenuo sam se i vidio da Johnny vrlo ljubazno i strpljivo očekuje naš odgovor. – Weeell… započeli smo.
– OK, I will bring her!
Johnny je shvatio da ŽELIMO VIDJETI NJEGOVU MRTVU ŽENU. Krenuo je prema ormaru. Vrata su zaškrrriiiipala. Iz dubine je izvukao kutiju za cipele i donio je na stol. I dalje nam ništa nije bilo jasno.
– Here she is, rekao je nježnim, tronutim glasom. Otvorio je kutiju i izvadio – urnu.
– Oooo! uzviknuli smo s poštovanjem u kojem se osjećao prizvuk neprilično veselog olakšanja. Lijepo, lijepo, svaka čast, bravo Johnny! To je ljubav. A mali kulturni šok uvijek dobro dođe. Dobili smo posjetnice, čovjek je bio profesionalac do kraja. Pozvao nas je da sljedeće godine ljetujemo kod njega.
Vratili smo se u hotel pod adrenalinom. Sjeo sam za stol za kojim je sjedio i spomenuti Mađar. »Hey guys, I just had the most extraordinary experience«, uzviknuo sam uzbuđeno. »O really? What was her name?« upitao je Mađar. Kako bilo, sljedećeg jutra i sâm je otišao potražiti Johnnyja.
Ako ste zainteresirani, mogu vam dati kontakt telefon.
Preuzeto s bloga gospon profesor profesora Darka Milošića.
