Svojedobno sam negdje bio pročitao tekst C.S. Lewisa koji mi je ostao u živom sjećanju, pomogao mi da realnije gledam na ljude oko sebe, i koji ću vam pokušati prepričati. Premda je autorova perspektiva bila vjernička, što će možda odbiti neke čitatelje, po(r)uka zapravo vrijedi za ljude općenito.
Dakle, lako je moguće pretpostaviti da većina čitatelja ima određenih problema s nekim drugim ljudskim bićem. Bilo to na poslu ili kod kuće, radilo se o poslodavcu ili zaposlenicima, ukućanima… U svakom slučaju, određeni ljudi zagorčavaju nam život u ovim ionako teškim vremenima. Po svoj prilici, te poteškoće (posebice one domaće) nećemo oglašavati na sva zvona. No, ponekad to svejedno učinimo. Netko nas priupita zašto izgledamo tako potišteno, i priča krene.
U takvoj prilici, naš će sugovornik možda reći nešto poput ovoga: “Ali, zašto joj/mu ne kažeš? Zašto se ne obratiš svojoj ženi (ili mužu, majci, sinu, šefu, ravnatelju, kolegi, učeniku…) i kažeš što te muči? Ljudi su obično razboriti. Sve što trebaš napraviti je ukazati im, blago i prijateljski, na to kako problem izgleda iz tvoje perspektive”. Mi ćemo na to u sebi s tugom pomisliti, . Mi ga poznajemo. Znamo koliko je posve beznadno pokušati NN-u objasniti stvari. Pokušali smo. Više puta. Nismo mogli vjerovati da je moguće okružiti se s toliko barikada, samoobmana i neprihvaćanja. Ili se možda uopće nismo ni pokušali potruditi, jer smo odmah uvidjeli koliko bi to bilo beskorisno. Znamo da će, pokušamo li s NN-om otvoreno porazgovarati, ovaj poludjeti, ili će nas blijedo gledati u potpunom nerazumijevanju, ili će se možda čak i složiti s našom primjedbom, obećati da će se popraviti, i, naravno, nastaviti po starom.
Zapravo vam je jasno da će svaki vaš pokušaj s NN-om završiti neuspješno zbog te u njegovom karakteru. Već ste primijetili da su svi vaši raniji pokušaji propali upravo zbog te mane: NN može biti, primjerice, ljubomoran, lijen, razdražljiv, spetljan, voli zapovijedati, zlovoljan je ili imun na promjene. Možda vas smatra glupanom, ma koliko učeni bili. Ili ne primjećuje svoju nedosljednost. Može biti bilo što. Ranije ste se još i nadali da će neka sretna okolnost utjecati na NN-a. No, s vremenom ste postali realistični. NN će ostati NN, i vi ćete se iznova suočavati s tim.
E, to je jako važna spoznaja. Trebamo se suočiti s činjenicom da će naša stvarna dobrobit, bez obzira na povoljne izvanjske okolnosti, ovisiti o karakteru ljudi s kojima živimo, kao što se trebamo suočiti s istinom da mi promijeniti njihov karakter. Evo i poante. Kad to po prvi put shvatite, po prvi put možete naslutiti kako bi na taj problem – postavimo to barem kao hipotezu – mogao gledati neki Idealni Promatrač, recimo, gospon Bog. Gospon Bog stvorio nam je, kaže Lewis, dobar svijet i dao nam kakvu-takvu inteligenciju da se služimo njegovim bogatstvima. Dao nam je, kažu teolozi, i savjest da znamo kako se trebamo njima služiti. No, ubrzo je mogao zamijetiti kako dobar dio Njegovih planova pada u vodu – upravo poput naših malih planova – baš zbog spomenutih mana. Sve dobre stvari kojima su okruženi, ljudi preokreću u prigode za ljubomoru, svađanje, prijevaru, zloću… Znate već.
Neki će primijetiti kako gospon Bog, budući da je svemoguć, može promijeniti čovjekov karakter, dok mi ne možemo. Možda i može, ali On to neće učiniti na silu. Učinit će to za svakoga od nas, osloboditi nas zloćudne mane, ali samo ukoliko Mu to mi sami . Zašto je ograničio Svoju moć? Nemam pojma, ali po svemu sudeći, čini se da je smatrao kako to ima smisla. Radije je stvorio svijet slobodnih bića, ma koliko to bilo – i jest! – riskantno, nego svijet poslušnih automata. Ja, naravno, nemam pojma o svemu tome, ali, pazite što iz toga svega proizlazi.
Kada sam ranije spomenuo kako naši planovi propadaju zbog mana ljudi s kojima smo okruženi, rekao sam da možemo naslutiti kako se pri tom osjeća gospon Bog. Ali, samo naslutiti. Jer, Njegov je horizont, blago rečeno, neusporedivo širi. Da, On vidi ljude oko nas, vidi koliko su ’teški’, no On također vidi još jednu ’tešku’ osobu, osobu koju mi ne vidimo. Mislim, naravno, na nas same. Sebe ne vidimo, svoje mane ne uočavamo. To je sljedeći veliki korak. I mi imamo gadnu manu u karakteru. Planovi koje ljudi oko nas imaju s nama propadaju zbog te naše mane, upravo kao što i naši planovi doživljavaju brodolom zbog njihovih mana.
Možda ćete sada primijetiti nešto kao: “Ali, ja znam svoje slabe strane”. No, važno je da (barem pokušajte!) shvatiti da i u vama postoji nekakav , nešto što navodi ljude oko vas da se osjećaju jednako kao i vi zbog njih. Možete li zamisliti da netko u osami svog doma plače zbog neke vaše izjave ili postupka? Da, čak i netko od ljudi s kojima radite. Zbog vas. Postoje stvari koje činimo drugima, a nismo ih svjesni. Ljudi oko nas pokušavaju nam ukazati na njih. Sva je prilika da ćemo njihove pokušaje proglasiti zlonamjernim pokušajima da nas izmanipuliraju.
U tome je razlika između naše i univerzalne – ili Božje – perspektive: On vidi svačiji karakter; mi vidimo svačiji osim svojega. No, postoji i druga razlika. On nas, sasvim ozbiljno tvrde neki ljudi, usprkos našem feleru. Ne znam kako Mu to uspijeva, ali ne odustaje. Nemojte reći: “On to može jer ne mora živjeti (raditi) s njima”. Zapravo mora. On – sveprisutan kakav već jest – živi u nama i s nama. Živi s tim našim nepodnošljivim ukućanima ili kolegama u daleko bliskijem kontaktu no što ćemo mi ikada biti. Svaka zlobna pomisao u njihovim (ili našim) glavama, svaki trenutak zavisti, arogancije ili pohlepe žalosti Njegov Duh daleko više nego naš. To je neki jako čudni gospon Bog.
Mnogo ljudi oko nas smatra se vjernicima, nešto oko 90% građana Hrvatske. To svakako uključuje pokušaj oponašanja Božjeg načina ophođenja. Stoga, bismo trebali (drš’te se!) pokušati NN-a; trebamo pokušati uvidjeti da među nama, gledano iz neke metaperspektive, u biti, nema velike razlike. Netko će reći kako je izopačeno uvijek imati na umu vlastite pogreške. Ali, zlo čine upravo ljudi koji su uvjereni u svoju nepogrešivost, oni koji nisu spremni reći: “Pogriješio sam”. S druge strane, nije li izopačeno uživati u razgovorima o tuđim promašajima? Radovati se bijedi tuđeg karaktera?
Prilika je za donošenja odluka. Zašto ne bismo pokušali suzdržavati se od razmišljanja o tuđim manama i promašajima, odbacujući takve misli kad god nam se pojave u umu? I, umjesto toga, pokušali razmisliti o vlastitim? Jer upravo tu, vlastitim naporom i – ako smo vjernici – s Božjom pomoći, nešto možemo učiniti. Druge oko sebe, shvatili ste, ne možemo promijeniti; možemo promijeniti sebe. I što dulje odgađamo taj pokušaj, to će nam teže biti započeti.
Stvar je ozbiljna: kao što gluhi čovjek nikada neće moći uživati u glazbi, tako ni mi – vjerovali u Boga ili ne – dok nam je god u srcu zavist, pohlepa, mržnja ili neopraštanje, nećemo moći zaista uživati u životu i svijetu oko sebe. A još ćemo usput zaraditi kakav čir na želucu ili štogod gorega. Pa je l’ nam to treba?
Preuzeto s bloga gospon profesori uz dozvolu autora
