[Glas čitatelja] Dirljivo pismo učiteljice: ‘Nedostaje mi moja učionica broj 21, moji učenici i naše fore’
Po prvi puta u povijesti, a zbog ne baš lijepih okolnosti, u Hrvatskoj se izvodi virtualna nastava. takva odluka donesena je prije desetak dana, s jedim ciljem – sprječavanjem širenja zaraze koronavirusom. Situacija u kojoj se nikada nisu našli teška je za roditelje i učenike, ali jednako tako i za učitelje. Nakon prvog tjedna virtualne škole pismo nam je poslala učiteljica Sandra Milobar i u njemu sažela kako online nastava izgleda iz kuta prosvjetne djelatnice i roditelja. Pismo u nastavku prenosimo u cijelosti, uz opasku da smo ga dobili u subotu.
Nastava na daljinu; foto: srednja.hr
Ja sam učiteljica.
Subota je. Danas sam prvi dan u ovome tjednu skuhala ručak. Nešto na brzinu, ništa posebno, bez juhe i
kolača.
U kući je cijelo pleme: suprug, dvoje djece i ja. Troje nas radi od kuće, a jedan virtualno studira.
Prošao je prvi tjedan virtualne škole i sve svoje sudionike ostavio iscrpljenima i na rubu živaca.
Iako su informatičari odradili lavovski posao, sustav često pada što nije ni čudno jer se stotine tisuća korisnika njime istovremeno služi.
Upute Ministarstva su nejasne i dvosmislene. Televizijski program za predmetnu nastavu mnogim profesorima nije od koristi jer su to gradivo već obradili ili su ga planirali raditi kasnije u
skladu s prijašnjim gradivom, sa širenjem i dopunjavanjem određenog sadržaja. Učiteljima i profesorima je
savjetovano da sami osmišljavaju nastavu i rade zadatke te prate postignuća svojih učenika.
Većina učitelja i profesora nije educirana za ovakav oblik nastave, privikavaju se, improviziraju, uče.
Ovoga tjedna radilo se cijeli dan, a kolegice informatičarke nisu vjerojatno ni spavale. Unatoč tome podrška
su svima, kako tehnička, tako i moralna, ljudska. Hvala im.
Ja sam učiteljica.
Nedostaje mi moja učionica broj dvadeset i jedan s pogledom na školski park. Nedostaju mi moji učenici i
naše fore. Obećala sam im virtualno da ćemo smijeh nadoknaditi kad se ponovno nađemo „u živo“.
U ponedjeljak su svi učenici bili veseli i rapoloženi. Virtualna nastava je „cool“… U utorak je bilo slično,
gledaju televiziju i malko čavrljaju. Iz dana u dan sve je postajalo sve manje „cool“ a sve više „joj“. Moraju
učiti sami na temelju materijala koji im profesori virtualno dostavljaju i to im je teško. I jest.
U mojoj je učionici pravilo da učenici sve, baš sve što im nije jasno trebaju pitati, ako treba i više puta. I svaki
ću puta ponovno objasniti jer to je moj posao. Često objašnjavam na praktičnim primjerima, životnim
situacijama. A to sada nedostaje. Jer ne mogu jednog učenika uputiti da po razredu skače, a drugog samo da
skoči kako bih objasnila razliku između glagola svršenog i nesvršenog vida.
Moj je predmet jezik, komunikacija. U glasu svojih učenika mogu prepoznati kad su sigurni da su nešto
shvatili, kad ih još nešto zanima, a možda ipak ne bi pitali, kad ih je strah, kad „muljaju“. Znam, moguće je sat
ostvariti i videokonferencijom, ali to nije uputno zbog opterećenosti sustava.
Ja sam učiteljica.
Od mene i mojih kolega očekuje se da u ovoj iznenadnoj i ozbiljnoj situaciji održimo školu, život i duh.
Trudimo se i dat ćemo sve od sebe jer to je naš poziv i ništa nije važnije od djece. Primijetila sam da je
Premijer u svom obraćanju javnosti (mislim da je to bilo prekjučer) zahvalio medicinskim djelatnicima,
radnicima, policajcima, blagajnicima, vozačima i svima koji održavaju gospodarstvo i opskrbu. I ja im svima
zahvaljujem. Mislim da im svi zahvaljujemo.
No, ja zahvaljujem i svojim kolegama koji su preko noći promijenili način rada, spremni na novo učenje i nove
situacije. Zahvaljujem im jer su oni ti koji će ovaj novi život učiniti životnim. Zbog njih će teći nastava, učenici
će biti na okupu. Iako virtualna, ova nova škola je život svih nas. Ovo je život. Ovo je škola u kojoj ćemo
naučiti cijeniti život na svim njegovim razinama.
Ja sam učiteljica.
Roditelji su prestravljeni novom školom i tijekom ovoga prvoga tjedna bjesne na sve strane. Neke su poruke
na granici prijetnje. Nevjerojatno. Kao da su u ovoj situaciji sami, jedini i najjadniji. Da bismo preživjeli ovo
vrijeme potrebno je ponovno oživjeti nestale ljudske vrijednosti: strpljivost, povjerenje, samokontrolu,
požrtvovnost. Trebamo se odreći sebičnosti i uvjerenja da smo najbolji, besmrtni i neranjivi.
Većina učitelja su i roditelji. Oni su ovoga tjedna jedva spavali, organizirali su svoj posao i obitelj kako su
najbolje znali. Mnogi nisu imali vremena pomoći svojoj djeci u „novoj školi“. Zaostatke rade danas. Vjerojatno
i sutra.
Ja sam učiteljica.
Volim svoj posao jer je kreativan i nije monoton. Svakih novih četrdeset i pet minuta su izazov i novo
iskustvo. Nikad nije isto. Učenici su mi inspiracija za nove metode i načine poučavanja.
Sutra je nedjelja. Nadam se da ću konačno skuhati pravi ručak.
I napraviti nastavne materijale za novi virtualni tjedan.
Možda pogledam i koji film. Čisto da razbistrim glavu koja nam je svima sada potrebnija nego ikada prije.
Možda.
Ja sam Sandra Milobar, učiteljica.
Sa svojim pismom možete nam se javiti preko naših društvenih mreža, Facebooka, Instagrama ili možete direktno na mail [email protected] poslati svoju priču. Rado ćemo ju pročitati i podijeliti s našim čitateljima!
