[Glas profesora] Što očekivati od informatike u školama?
Krenulo se sa školom za život − potrebno je, kažu, napraviti temeljitu reformu. Učitelji traže veće plaće jer, kažu, nešto treba mijenjati i na tom planu. Novca za povećanje plaća prosvjetnim radnicima nema, ali sve zainteresirane strane smatraju kako potrebe za promjenom − ima.
Piše: Krunoslav Šebetić, profesor
Juan Gomez, Unsplash
Najteže je intuitivno osjećati potrebu za promjenom, a u isto vrijeme ne biti u mogućnosti adekvatno reagirati. Televizijske reportaže o uspjesima domaćih informatičkih tvrtki na stranim tržištima ne ostavljaju mjesta dvojbi − treba povećati broj sati Informatike i ona treba postati obaveznim predmetom od prvoga razreda osnovne škole.
Mijenjati status iz izbornog u obavezni u višim razredima osnovne škole i nije neki napredak uzimajući u obzir da su taj nastavni predmet ionako pohađali svi. Napredak će biti kada taj nastavni predmet postane obaveznim od prvoga razreda osnovne škole a s istim brojem sati koji je posvećen nastavi hrvatskoga jezika i matematike. Međutim, pravo pitanje nije treba li informatika u školama,
nego što se od informatike u osnovnim i srednjim školama očekuje.
Neki u ovome nastavnome predmetu vide jednosmjernu kartu za inozemstvo, devizu za dobro plaćen posao u stranoj informatičkoj tvrtki. U nekoliko sam navrata imao osjećaj da sugovornik smatra kako ni na jedan drugi nastavni predmet nije potrebno gubiti vrijeme. Takav pogled na stvari nije dobar jer zanemaruje odgojnu i obrazovnu komponentu i u središte stavlja utilitarnost – i tu više
ne govorimo o obrazovanju nego o liječenju frustracija.
Tko nije znao engleski, nije imao budućnost
Situacija podsjeća na onu od prije deset-petnaest godina kada je iznimno važno bilo učiti i znati engleski jer, eto, sve što donosi budućnost − bit će doneseno na engleskome jeziku. Tko nije znao engleski, nije imao budućnost. Točno jest da se ta budućnost danas odvija na engleskome jeziku, ali engleski više nije komparativna prednost nego minimum, norma. Došlo je do inflacije vrijednosti
posjedovanja te vještine. Tko je engleski znao tada, profitirao je. Tko je u engleski tada tek počeo ulagati, osim ako ne posjeduje još kakvu vještinu ili iznimnost, danas nije puno profitirao. S informatikom će se biti isto. Treba pametnije.
Informatička pismenost obuhvaća znanja i vještine korištenja računalom, ali ne nužno i kako računalom rješavati probleme. Znati koristiti se internetom ne znači znati tražiti, analizirati i promišljati o dostupnim informacijama jednako onako kako znati služiti se obrađivačem teksta ne znači znati napisati dobar tekst. Tu ne pomaže informatika, tu ne pomaže nijedan nastavni predmet pojedinačno. Otporni na buduće promjene mogu samo oni čije je obrazovanje – zaokruženo.
Aleksandrijska knjižnica
Internet jest aleksandrijska knjižnica 21. st., možda i više negoli je sama aleksandrijska knjižnica to bila onda, ali to samo znači da je tražiti i analizirati podatke utoliko teže. Računalo je u tome kontekstu u drugome planu, naglasak treba biti na informacijskoj, ne informatičkoj pismenosti. Potonja mora biti u funkciji postizanja prve.
Scene su iz filma Društvena mreža iznimka, ne pravilo. Naravno da nadareni za programiranje u prednosti što se tiče zaposlenja i plaće, ali to ne znači da od škola treba napraviti trening-kampove i zanemariti odgojnu komponentu škole. Osnovna škola mora pripremiti za nastavak obrazovanja pa ako se povećava opseg sadržaja, to treba činiti isključivo zbog obrazovnih i odgojnih razloga.
Ako nitko od nastave matematike ne očekuje vrhunskoga matematičara, od nastave hrvatskoga jezika vrhunskoga lektora ili književnika, od nastave engleskoga vrhunskoga prevoditelja − pa što onda neki očekuju od nastave informatike?
