Ispovijest dečka koji jedini u razredu nije išao na vjeronauk: ‘Sjedio sam u hodniku, a vjeroučiteljica me tražila da je pozdravljam s Hvaljen Isus’
Nakon što je vidio neke od tekstova na temu onih koji su u problemima jer ne pohađaju vjeronauk u školi, javio nam se učenik jedne zagrebačke gimnazije. Rekao je da bi nam želio ispričati svoje iskustvo iz osnovne škole u kojoj je bio jedan od prvih učenika koji nisu pohađali vjeronauk (tako se barem pričalo), a u svom razredu bio je jedini. Da je u pitanju bilo samo to, sve bi bilo u redu, no ispričao nam je na koje je sve probleme nailazio. Ovaj učenik dolazi iz male sredine, a sada je odlučio da se njegova priča čuje s nadom da će se situacija promijeniti.
foto: Pixabay.com
Često se govori o vjeronauku u školi i problemima s kojima se susreću djeca koja ne pohađaju ovaj izborni predmet iz različitih razloga. Kada je vidio da smo i mi pisali tekstove na tu temu, jedan gimnazijalac odlučio nam se javiti i ispričati naizgled još jednu istu priču, ali za njega iskustvo koje mu nije bilo ugodno i lijepo.
– Sjećam se dana na početku prvog razreda (2008. godine) kada je moja mama na listiću zaokružila NE. Majka prijatelja iz vrtića s kojim sam još uvijek u dobrom odnosu je s njim sjedila pored nas i zaokružila DA. Nisam znao o čemu se radi pa sam pitao mamu zašto su oni odabrali DA, a mi NE, započinje priču naš sugovornik koji dolazi iz jedne male sredine, a za potrebe ovog teksta nazvat ćemo ga Stjepan, budući da nije bio siguran želi li sa svojim pravim imenom izaći u javnost.
Majka mu je objasnila da NE znači da ona ne želi da Stjepan ide na vjeronauk, a on nije znao što je to uopće, pa mu je bilo svejedno.
Ružna scena s profesoricom vjeronauka
Većinu satova vjeronauka proveo je na klupici ispred učionice. Kada je školska knjižnica radila odlazio bi tamo i to mu je bilo puno draže, posebno zato što je teta knjižničarka bila vrlo draga.
– Vjeroučiteljica/profesorica vjeronauka zahtijevala je da ju pozdravljam sa hvaljen Isus i Marija iako joj je bilo jasno da ne idem na vjeronauk. Sjećam se jednog dana kad sam ušao u školu i pozdravio je s ‘dobar dan’. Primila me za ruke iza leđa kad sam prošao pored nje i rekla ljutito ‘Kaže se Hvaljen Isus i Marija’, prepričava nam naš sugovornik situaciju koja mu je ostala u sjećanju iako je tada imao samo osam godina.
Njegovi roditelji reagirali su i sve rekli ravnateljici koja je porazgovarala s profesoricom.
– Ne sjećam se koliko se stvar promjenila, ali imam u glavi sliku kako trčim po stepenicama i pozdravljam je s ‘Hvaljen Isus’, a ona se smješka, kaže Stjepan.
Stjepan ističe da s kolegama iz razreda nikad nije imao problema, kao ni s prijateljem s početka priče koji je toga dana upisao vjeronauk. Nitko od njih nije ga prozivao ili mu se rugao.
Stvari su danas nešto drugačije, no problemi i dalje postoje
Vjeronauk se od četvrtog razreda pomaknuo na prvi/zadnji školski sat, pa je Stjepan mogao biti kući u to vrijeme, što mu je puno značilo. Nije svake godine bilo tako, no često je odlazio do dežurnog učenika pa nije više bio sam na hodniku. Ružne scene koje je imao (u višim razredima promijenila se profesorica) nisu se ponavljale.
– Ni moja dvije godine mlađa sestra nije išla na vjeronauk, ali već su svi naviknuli na to pa se sve skupa malo popravilo. Danas ima više djece koja ne idu na vjeronauk pa je situacija, koliko znam, puno bolja. Ali i dalje mislim da ta djeca samo čekaju ispred učionice da vjeronauk završi ako nije prvi ili zadnji sat, kaže Stjepan.
Njegova pretpostavka je točna, budući da je još ove godine zabilježen slučaj učenika koji sjedi sam na stepenicama ispred učionice dok njegovi prijatelji iz razreda imaju vjeronauk.
Od Stjepanovog iskustva prošlo je već deset godina, no on je rekao da mu je bila želja o tome reći nešto javno.
– Od kad idem u zagrebačku gimnaziju jasno mi je kolika je razlika između Zagreba i ostatka Hrvatske. Neki idu na etiku, neki na vjeronauk i to je u redu. Nema pritiska i nema nepravednosti prema nekome zbog takvih gluposti. Roditelji me nisu nikad pritiskali u vjeru ili nešto slično i zato sam im zahvalan. Dobio sam izbor i ništa mi nije gurano u glavu na silu. Ne gnjavim druge zbog stvari poput vjeroispovijesti i ne gnjave oni mene. Svatko odluči sam i tako treba biti, zaključuje naš sugovornik.
