Ispovijest učenika koji je skoro prošao s 5,0, ali ga je zeznuo – tjelesni
Kraj je školske godine i odjednom, dolazi ono vrijeme kada se sve pokušava navući na bolju ocjenu ili kad se jednostavno…pokušava proći. Svi su spremni, u prvim klupama čekaju profesore i nadaju da će doći točno na vrijeme, jer ih je strah da neće stići ispraviti određenu ocjenu. Jer, ako ne stignu…produžna. Taj mistični pojam produžne je također preveden kao omjer krčkanja u već vrućim školskim učionicama i količinom mržnje prema samome sebi.
Piše: Kristian Kolar
Najteži predmet u školi bio vam je tjelesni odgoj
Međutim, već se nekoliko dana zadnjeg tjedna škole sve zna. Pa tako i prosjek u mojem slučaju. Mrzim govoriti o tome da mi je prosjek 4,93, jer to obično ima negativne konotacije kod šire javnosti – ili se hvalisam, ili sam egocentričan, ili sam koja druga negativna osobina. Ili sam jednostavno- štreber. Pa da, ako ima dobar prosjek, sigurno je štreber, zar ne? Zato već duže vrijeme razmišljam o tome da svima slažem o uspjehu, primjerice da imam 4,2. Zašto? Zato što je to uspjeh koji kod drugih ne izaziva sumnjičave poglede ispod obrva. Zato što je to uspjeh na kojeg se ljudi neće obazirati. Zato što je to uspjeh koji nije nemoguć, jer su za taj uspjeh već sigurno čuli prije od nekoga.
„Zašto nemaš 5,0?“
No, ako je prosjek visok, kao moj, pitanja su neizbježna. Tekuće pitanje koje mi se najčešće servira: „A zašto to nije 5,0?“. Odgovor se krije u četiri riječi – tjelesna i zdravstvena kultura.
Da, priznajem, ja sam TAJ! Ja sam taj koji uspijeva promašiti prazan gol, iako vidim da to nekad naprave i najveći svjetski profesionalci. Ja sam taj koji ne diže noge dok trči. Ja sam taj kojeg stavljaju u živi zid prilikom nogometa samo zato da me napucaju što jače mogu. Ja sam taj kojemu je, umjesto kakvih čudovišta iz horor filma, glavna noćna mora konjić. Da, onaj na kojem piše „Elan“. Onaj na kojem čisto mogu vizualizirati padove i lomove generacija prije moje. U vremenima kada reklame za različite energetske pločice i ostale proizvode koji bi me trebali pretvoriti u muskulaturnu životinju haraju po društvenim mrežama, tu sam ja. Ja sam taj kojemu odjednom postane loše prilikom obiteljskog ručka jer djed počinje s pričom o svojim aktivnostima.
Ima onih na tjelesnoj i zdravstvenoj kulturi koji svojim hiperpreciznim udarcima daju golove u bilo kojem sportu s loptom, bila to košarka, rukomet ili nogomet. Svojim akrobatskim vještinama također začuđuju. Gimnastiku imaju u malom prstu te bez problema hrabro pokazuju sve skokove – one unatrag, one unaprijed, one bočno, one u kojima se okreću u svakakve poze i konstrukcije. I tu sam ja – čovjek čije su sposobnosti u tom predmetu na razini onih hrasta . Sposoban sam- stajati, baš kao i moj prijatelj kitnjak, a tu sposobnost vjerno pokazujem kad god se mora mjeriti skok u dalj. Vjerno stojim, držim metar i gledam druge kako se razbacuju u nedogled, istovremeno se pomirujući s činjenicom da ću ja skočiti barem tri metara manje. 100 metara istrčim za onoliko koliko moji razredni kolege istrče 300 metara, u skoku u dalj pogađam sve, samo ne pijesak, a kolut naprijed…kolut naprijed je posebna priča.
Elegije po kolutu
Priča koja me vodi natrag u 2009. godinu, godinu do koje sam ga uspješno radio. Bio je to jednostavan zadatak u ono vrijeme, sve dok ga (vjerojatno) nisam napravio kako treba. Nešto je puknulo… u leđima. To je bila prva trauma, druga je bila kad sam prilikom stoja na rukama pao na glavu i tako očistio nekoliko metara poda školske dvorane. Jedna trauma vodi k drugoj pa sam se jednostavno odlučio diviti onima koji mogu. Jer ipak, stara dalmatinska izreka nam poručuje da hvalimo more, ali da se držimo kraja. Jedna od najvećih mudrosti u tjelesnom je zasigurno „6 minuta“, što u slobodnom prijevodu znači „trči dok ti oči ne izađu van“.
Ipak sam koristan
Tako je i ove godine tjelesni okončan sa skromnih 3,58. Što je sasvim u redu. Međutim, to je samo meni u redu, jer drugima nije. Svaki put kad spomenem svoj prosjek, uvijek me prijatelji, poznanici i obitelj pitaju „Pa zar nisi mogao iz tjelesnoga imati 5?“. Ne, nisam, jer mi je etički nekorektno moliti profesoricu. Međutim, to pitanje se ponavlja, od strane istih osoba. Iz jednog vrućeg ljetnog dana u novi ljetni dan, te mi tako prođe ljeto. Zašto je to tako? Zašto se ne pokrene neki ljuti glas srednjoškolskog naroda koji bi zabranio sva ta mrcvarenja na tjelesnom? Umjesto „osmica“ u preskakivanju vijače i onih skakanja unatrag, koja izgledaju kao idealni posljednji koraci prije loma ekstremiteta, staviti biciklizam! Jer je biciklizam zabavan! Zato jer bi svi bili razjedinjeni oko toga; nekome bi i dalje bilo zabavno napucavati loptu i kriviti drugoga ako je ta lopta nekoga pogodila i nokautirala. (U krajnjem slučaju, onesposobila ga za preživljavanje tog dana.)
A i meni je zabavno – uvijek se osjećam korisnim kad moram nositi lopte i znam da zbog toga skupljam pozitivne bodove kod profesorice. Ti bodovi samo nadoknađuju svu onu ljutnju jer sam na tjelesnom jednostavno…panjina.
Je suis Panjina! #prayforpanjina #kadcebiti50 #nikadmama #nikad
