Jesu li konji pametniji od nekih nastavnika?
Ne možemo pouzdano znati koliki je IQ konja, ali prosječan Homo sapiensa je 100. Emocionalna inteligencija, neizostavni dio inteligencije, kod konja je pak izrazito velika. Pomažu potrebitoj djeci, nježni su i pažljivi prema njima. Emocionalna inteligencija nastavnika koji se uspoređuju s voditeljima ergela i konjima posljednjih dana je izrazito porazna, ne toliko za konjušare, koliko za profesore same.
nastavnici i voditelji ergele u borbi za koeficijent i IQ | ilustracija:srednja.hr
Na društvenim mrežama nastavnika naveliko se raspravlja kako je isplativije biti voditelj ergele, nego nastavnik. Razlog tome je bolji predloženi koeficijent voditelja u odnosu na profesora. Omalovažavanje jedne vrlo malobrojne i slabo utjecajne profesije izazvalo je emocionalnu reakciju kod nastavnika. Uvrijeđeni, komentiraju kako su krivu profesiju odabrali. Da su kao maturanti znali da će imati 0,23 manji koeficijent nego voditelji ergele, možda bi to utjecalo na njihov odabir.
Rijetki među njima pozivaju na razum, kako je voditelja tek jedan ili dva, a nastavnika preko 50.000, bez obzira na sve manji broj učenika. Priča je neusporediva upravo zbog broja zaposlenika, komentira sindikalistica Sanja Šprem u današnjem Jutarnjem, ali čini se uzaludno. Biti voditelj nije lagano, a i sami nastavnici koji napreduju imaju bolje uvjete od spomenutog, argumentiraju drugi. Takvi su u manjini, a krdo divljih pastuha nastavnika na društvenim mrežama još jednom je pronašlo u nekom drugom uzrok svojih problema. Dostojanstvo im je ovog puta pokrao voditelj ergele, sljedeći tjedan će to biti već netko drugi.
Voditelj ergele, njihov bivši učenik, može samo prekrižiti ruke i pitati se što je on točno skrivio? Je li to što se obrazovao u uskoj specijalizaciji s konjima, educira školarce izvan školskog sustava i pomaže djeci s terapeutskim jahanjem? Ta djeca su učenici s kojima nastavnici, po vlastitom priznanju, nisu dovoljno educirani za raditi.
Ima neke logike u tome da se napada jednog neformalnog edukatora, najslabijeg među profesionalcima priučenih na vrhunski rangiranim sveučilištima. To je samo mali uvod u Pandorinu kutiju koje krdo divljih pastuha s vremena na vrijeme otvore – Trebaju li nastavnici biti jednako plaćeni ili ovisno kako rade? Vrijedi li više deficitarni informatičar od suficitarnog povjesničara? Onaj koji je doživio pristojnost takvih diskusija znao je da voditelj ergele nije imao druge nego postati tek konjetina za emocionalno pražnjenje nastavnika. Plemenito i dostojanstveno, kao i inače, do sljedećeg slučaja.
*Komentar je stav autora i ne održava stav redakcije
