Jesu li ravnatelji naših škola nedovoljno obrazovani za tu poziciju? Pričamo s dvoje stručnjaka
Filozofski fakultet u Rijeci dom je jednog od tri domaća specijalistička studija za ravnatelje odgojno-obrazovnih ustanova. Taj studij predstavlja okosnicu usavršavanja ravnatelja i njihove uloga na čelu škola. No, za taj i takve programe, ako dolazite izvan ovog uskog dijela akademske zajednice, vjerojatno niste ni čuli. O njima se puno ne priča jer nisu nužan preduvjet za ravnateljski posao, a država i vlasti u posljednjih su 30 godina napravili malo ili ništa kako bi potaknuli njihovu daljnju profesionalizaciju.
Foto: Niamat Ullah; Unsplash
O tome razgovaramo s dvoje profesora riječkog Filozofskog fakulteta, Vesnom Kovač i Stjepanom Staničićem, stručnjacima za ovo pitanje, a oni nam iz pozicije eksperta govore o tome što bi trebalo mijenjati kada su u pitanju ravnatelji, posebice oni budući, na čelu odgojno-obrazovnih ustanova diljem države.
Postoje izrađeni dokumenti
Krećemo od regulacije. Prema propisima, ravnatelj škole može biti bilo koji učitelj, bilo da je predavao tjelesni ili fiziku, ako zadovoljava određene uvjete koji uključuju, među ostalim staž i godine iskustva. Profesoricu Vesnu Kovač pitamo nedostaje li nešto u takvoj regulaciji i ako da – što.
– Svakako nedostaje provjera osposobljenosti kandidata za preuzimanje ravnateljske dužnosti, čime zapravo otvaramo šire pitanje koje se tiče profesionalizacije ravnatelja. O važnosti i nužnosti profesionalizacije ravnatelja govori se već godinama, a inicijative na tom planu u Hrvatskoj se bilježe još od početka 90-ih godina. O ovoj temi puno je govorio i pisao sada umirovljeni profesor Filozofskog fakulteta u Rijeci Stjepan Staničić, koji je u više navrata vodio rad nacionalnih ekspertnih skupina koje su sustavno izrađivale kompetencijske profile ravnatelja, popisivale ključne aktivnosti i poslove ravnatelja te osmišljavale optimalne modele i programe osposobljavanja i usavršavanja ravnatelja, kaže nam profesorica Vesna Kovač.
Ako promotrimo zbivanja u posljednjih nekoliko godina, kaže nam naša sugovornica, o čemu može govoriti jer je i osobno u tome sudjelovala, valja spomenuti da je posljednja ekspertna skupina imenovana 2019. godine odlukom tadašnje ministrice obrazovanja Blaženke Divjak.
– Članovi ekspertne skupine izradili su finalnu verziju prijedloga standarda zanimanja i standarda kvalifikacije za ravnatelje odgojno-obrazovnih ustanova. Ti su dokumenti 2020. godine konačno upisani u Registar hrvatskog kvalifikacijskog okvira. Dakle možemo istaknuti da u ovom času u Hrvatskoj postoje službeni dokumenti koji reguliraju zanimanje ravnatelja odnosno ravnateljice odgojno-obrazovne ustanove, ističe Kovač.
Izrađeni standard zanimanja ravnatelja možete pronaći ovdje, a dokumenti vezani za standard kvalifikacije dostupni su na ovoj poveznici.
Treba mijenjati zakon i propise
Ovi standardi predstavljaju čvrstu podlogu, drži profesorica Kovač, na temelju koje se može izraditi puni profil profesionalizacije ravnatelja. Potrebno je, kaže, samo malo političke volje pa, očekivano, ističe da je sljedeća na potezu zapravo obrazovna politika koja bi taj okvir trebala osigurati.
– Konkretno, trebalo bi promijeniti odredbe zakona koje reguliraju proces regrutiranja odnosno zapošljavanja ravnatelja, i ugraditi u njih postupke za provjeru osposobljenosti kandidata već i prije stupanja na dužnost. Hrvatska, kao i neke druge zemlje, još uvijek ima sustav izbora ravnatelja u kojem je ostavljeno previše prostora za uplitanje raznih nepoželjnih faktora i okolnosti što zasigurno treba mijenjati. Ukratko, ako želite vidjeti na djelu punu profesionalizaciju ravnatelja, pored sustava regrutiranja kandidata koji se temelji na provjeri ravnateljskih kompetencija treba osigurati i njihovo osposobljavanje prije stupanja na dužnost, dodatno usavršavanje ključnih kompetencija, osobito tijekom prvog mandata, i uvesti sustav vanjskog vrednovanja – licenciranja – ozbiljno osmišljenu provjeru stečenih kompetencija koja završava davanjem licence, ali i njezinim periodičnim obnavljanjem, pojašnjava profesorica svoj stav.
Jasno, takav se mehanizam, dodaje, ne može uvesti odjednom i biti jednak za sve. To se radi postupno kako bi se osigurala primjerena profesionalizacija za ravnatelje koji su u različitim fazama svojih mandata.
– Ravnatelji koji su već dulje u sustavu, i koji su zasigurno tijekom svojih mandata stekli vrijedna iskustva i kompetencije, trebaju imati ponuđenu mogućnost priznavanja već stečenih kompetencija. Na kraju, važno je ustrojiti i primjereni sustav vrednovanja kvalitete rada ravnatelja, po čemu valja podsjetiti da je Hrvatska jedna od rijetkih zemalja u kojima se još uvijek ne primjenjuje ova praksa. Ova bi praksa posebno trebala odgovarati ravnateljima koji kvalitetno i savjesno obavljaju svoju dužnost, ističe Vesna Kovač.
Istraživanja pokazuju da smo loši
Naša sugovornica prisjeća se nekih perioda kada se činilo da čelni ljudi resora imaju sluha za pitanje profesionalizacije rada ravnatelja, no takva bi se ambicija uglavnom zaustavila ili prekinula. Briga za ravnateljsku ulogu trebala bi postati prioritet i konstanta, smatra, neovisno o aktualnim političkim mandatima. Profesorica Kovač potom nam ukazuje na neka istraživanja koja pokazuju da se naši ravnatelji prije stupanja na dužnost rijetko specijalizirano obrazuju.
– Dovoljno je pogledati rezultate provedenog OECD-ovog TALIS istraživanja iz 2018. godine. Ako se usporedimo s drugim zemljama koje su sudjelovale u istraživanju, vidimo da je Hrvatska na začelju prema jednom pokazatelju, a to je da imamo najmanji udio ravnatelja koji je sudjelovao u nekom obliku obrazovanja za stjecanje ravnateljskih kompetencija prije stupanja na dužnost. To niti ne treba čuditi s obzirom na aktualnu praksu izbora ravnatelja. S druge strane, Hrvatska se može pohvaliti razmjerno dobrom ponudom programa osposobljavanja i usavršavanja za ravnatelje: izvode se čak tri akreditirana poslijediplomska specijalistička studija za ravnatelje na kojima se može steći puni ili vrlo široki profil ravnateljskih kompetencija, napominje profesorica Kovač.
Kada govorimo o dostupnim programima osposobljavanja odnosno usavršavanja, naglašava da ih je važno dodatno analizirati prema barem dva pitanja.
– Prvo je vezano uz to koji programi osposobljavanja ravnateljima stoje na raspolaganju, a drugo, je li upis takvih programa obavezan ili ovisi o osobnoj odluci i motivaciji kandidata. Što se tiče prvog pitanja, programi se razlikuju s obzirom na sadržaj koji nude, strukturu i način izvođenja, na koji način su akreditirani, koje ustanove ih izvode, prema kojim kriterijima i referencama se angažiraju izvoditelji, koje kompetencije razvijaju i imaju li razvijen sustav vrednovanja odnosno provjere stečenih kompetencija. Što se tiče drugog pitanja, programi su uglavnom ponuđeni izvan okvira profesionalizacije ravnatelja. Programi poslijediplomskih specijalističkih studija u pravilu su samofinancirajući i oslanjaju se uglavnom na školarine koje plaćaju polaznici. Nije mi poznato da postoji sustav potpora ili stipendija za pokrivanje troškova ovih studija. Programe poslijediplomskih specijalističkih studija uglavnom upisuju polaznici na temelju osobne motivacije za stjecanjem dodatnih znanja i tek nešto ekstrinzično motivirani željom da realiziraju napredovanje u struci ili dodatak na plaću, iznosi svoju kratku analizu profesorica Kovač.
Pored toga, nadodaje, postoje i drugi programi van fakulteta. Naša sugovornica ističe Ravnateljsku akademiju koju izvodi Forum za slobodu odgoja te stručna usavršavanja koja provodi Agencija za odgoj i obrazovanje.
U nastavi sudjeluju i iskusni ravnatelji
Stručnjakinju s Filozofskog fakulteta u Rijeci, profesoricu Vesnu Kovač, pitamo i da nam precizira u čemu leži specifičnost specijalističkog studija za ravnatelje.
– Kada iz pozicije kreatora studijskog programa promotrite popis kompetencija koje se stječu na takvom studiju, uočit ćete da se radi o kompetencijama koje su složene i zahtjevne s obzirom na primjenu, praktične su s obzirom na način na koji se trebaju stjecati i koje zahtijevaju visoki stupanj poznavanja znanstvenih i stručnih spoznaja o ključnim procesima koji se događaju u školi: od učenja i poučavanja, preko upravljanja i vođenja, komunikacije, implementacije obrazovnih politika, ako ćemo spomenuti samo neke od njih. Dat ću vam nekoliko primjera. Ako ste se kao izvoditelj programa obavezali da će kandidat tijekom studija razviti sposobnost timskog rada, upravljanja ljudskim potencijalima ili planiranja rada odgojno-obrazovne ustanove, onda mu morate ponuditi mogućnosti da takve procese isplanira, oblikuje, demonstrira te stručno obrazloži i argumentira, i na temelju toga bude vrednovan odnosno ocijenjen. U tom kontekstu držim da naš program ispunjava svoju svrhu, kaže nam profesorica Kovač.
Posebnost programa se očituje i u dijelovima koje su nazvali ravnateljski praktikumi. U izvođenju takvih praktikuma sudjeluju sveučilišni profesori i iskusni ravnatelji odgojno-obrazovnih ustanova, a neki od njih se čak i izvode u školama s kojima FFRI surađuje.
– Specifičnost ovog studija čini i preporučeni način izrade specijalističkog rada, koji se provodi u obliku akcijskog istraživanja s ciljem inoviranja određenog aspekta prakse upravljanja i vođenja odgojno-obrazovne ustanove. Time se dodatno nudi i mogućnost prilagodbe rada tipu ustanove iz koje dolaze polaznici, suočavanja sa organizacijskim specifičnostima ustanove te rješavanja specifičnih problema i izazova. Polazimo od pretpostavke da će se ravnatelji zaposleni u različitim ustanovama suočavati s različitim problemima, izazovima, potrebama, i da se teško mogu adekvatno pripremiti na sve situacije koje ih očekuju, a poznato je da svaka škola odnosno ustanova traži neke specifične načine i stilove vođenja koji će ih učiniti boljima i učinkovitima u svom ravnateljskom poslu. Zato nam je važno da tijekom studija dovoljno promišljaju o tim specifičnostima, zaključuje naša sugovornica, profesorica Kovač.
Inače, upravo je u tijeku natječaj za upis nove generacije polaznika na specijalistički studij za ravnatelje odgojno-obrazovnih ustanova na Filozofskom fakultetu u Rijeci.
Što je s licencama i gdje je stvar zapela?
Njen kolega, profesor Stjepan Staničić nešto nam više govori o drugom koraku profesionalizacije ravnatelja, a to je – licenciranje. Svaki poslodavac, kaže, kojemu je stalo do kvalitete i ugleda organizacije kojoj je na čelu, prije nego što nekoga postavi na čelno mjesto tražit će dokaze da je ta osoba za tu funkciju i osposobljena. Tražit će, dakle, licencu. Logikom stvari tako bi trebalo biti i kod ravnatelja škola, u nekom trenutku i jest, a onda je nastupila pauza.
– Pokušaji uvođenja licence kao uvjeta za ravnatelje u Hrvatskoj traju 30 godina. Počelo je Zakonom o srednjem školstvu 1992. godine koji je propisao ravnateljski ispit za stjecanje licence. Međutim kada su pripremljene sve pretpostavke (Program, Pravilnik, Poslovnik) u Ministarstvo je stigla deprofesionalizacija. Ona je izmjenama Zakona 1995. godine ukinula Školu za ravnatelje i ravnateljski ispit. Trebalo je čekati 13 godina da bi Zakonom o osnovnom i srednjem školstvu 2008. godine ponovo licenca postala uvjet za ravnatelje odgojno-obrazovnih ustanova. U stvaranje stručnih podloga uključile su se ravnateljske udruge, Agencija za odgoj i obrazovanje, NCVVO i visoko školstvo. Odlukom Ministarstva 2015. godine formirana je Ekspertna radna skupina za provedbu 5. cilja Strategije obrazovanja, znanosti i tehnologije. Ta je skupina izradila i 2016. godine Ministarstvu predala Prijedlog modela licenciranja ravnatelja odgojno-obrazovnih ustanova, nakon toga i standarde zanimanja i kvalifikacije za ravnatelje, priča nam Staničić.
Potom je Ministarstvo 2019. formiralo povjerenstvo koje je izradilo Nacrt Pravilnika o programu, postupku i načinu stjecanja, izdavanja i obnavljanja licencije za rad ravnatelja, što naš sugovornik ocjenjuje kao ‘malo neobično’ budući da su dvije godine ranije praktično ukinuli licenciranje ravnatelja u središnjem zakonu koji regulira osnovno i srednje školstvo. Time smo se praktički s licenciranjem vratili u 90-e godine.
U razvijenim zemljama ravnatelj mora imati licencu
Istraživanja, dodaje profesor Staničić, pokazuju kako je korisnost licenciranja ravnatelja neosporna činjenica. Njime se, uz ostalo, podcrtava naš sugovornik, osigurava rad ravnatelja u skladu s nacionalnim standardima, ističe profesionalna odgovornost ravnatelja za kvalitetan rad škole, podiže njegov ugled u javnosti i zajednici u kojoj radi, potiče razvoj njegove profesije, a izbor, imenovanje i rad ravnatelja štiti od političkih manipulacija.
– Svjesne tih činjenica za kvalitetu odgojno-obrazovnih ustanova u razvijenim se državama već desetljećima ne može postati ravnatelj bez dokazane osposobljenosti, tj. bez licence. Neke države Europske unije imaju gotovo 50 godišnju tradiciju licenciranja ravnatelja, a države engleskog govornog područja su oko pitanja licenciranja ravnatelja razvile snažnu prosvjetno-političku i stručno-znanstvenu infrastrukturu. U Europi se najčešće primjenjuje javno organizirano provjeravanje kandidata za ravnatelje na državnoj razini. Toj provjeri obično prethodi jedna ili više faza administrativne provjere kojoj je cilj utvrditi prikladnost kandidata (u smislu ispunjavanja formalnih uvjeta i dokazanosti kompetencija tijekom rada na prethodnim radnim mjestima). U toj prvoj fazi obično se znatno smanjuje broj kandidata koji pristupaju licenciranju. U nekim državama postignuća kandidata na provjeri osposobljenosti za ravnateljsku ulogu utječu i na izglede zapošljavanja u zahtjevnijoj urbanoj sredini, objašnjava profesor Staničić.
Na kraju se, kaže, možemo upitati zašto se u nas već desetljećima uporno izbjegava nešto ozbiljnije poduzeti kako bi se poboljšalo vođenje odgojno-obrazovnih ustanova.
– To je utoliko teže shvatiti kada se ima u vidu kako nam kvaliteta obrazovanja na međunarodnim mjerenjima neprestano pada, a mi ne želimo dobre ravnatelje koji bi nam (imajući u vidu znanstvene dokaze) tu kvalitetu mogli podići i za 25%. Zašto se sve ozbiljnije inicijative struke za poboljšanje vođenja odgojno-obrazovnih ustanova u nas već desetljećima sustavno onemogućavaju? A zahvati što bi ih trebalo učiniti i nisu osobito složeni. Kada bi bilo političke volje, a budući postoje standardi za ravnatelje, moglo bi se pokrenuti licenciranje ravnatelja tako što će se (1) zakonom i pravilnicima vratiti licenciranje u hrvatski prosvjetni sustav i obvezati na provođenje postupka, (2) upoznati kandidate za ravnatelje s postupkom licenciranja, uvjetima za pristup i načinom prijave, (3) osigurati izvore i savjetodavnu pomoć kandidatima za licenciranje, (4) sastaviti kvalificirana povjerenstva i urediti njihov rad na utvrđivanju osposobljenosti pristupnika, te (5) uspostaviti evidenciju i dokumentaciju o licenciranju ravnatelja. Sve je to detaljno izloženo u Modelu licenciranja ravnatelja odgojno-obrazovnih ustanova, dokumentu što je prije sedam godina predan Ministarstvu znanosti i obrazovanja Republike Hrvatske, zaključuje Stjepan Staničić, profesor Filozofskog fakulteta u Rijeci.
