Kako da nastavnici pristupe trans učenicima? Pitali smo troje prosvjetara, odgovori su nas oduševili

Kako nastavnik treba pristupiti transrodnim učenicima? Koja je uloga pedagoga i psihologa? Što s onima koji šire netrpeljivost prema učenicima koji su manjina? To su samo neka od pitanja koja smo postavili profesorici engleskog jezika, profesorici psihologije i školskom pedagogu.

Foto: Unsplash; Angela Compagnone

– To je kao drugi pubertet. Proces ide sporo, a prva promjena događa se s glasom. Nakon šest mjeseci terapije, glas mi je postao muževan i automatski mi je poraslo samopouzdanje. Mišićna masa mi se znatno promijenila. Vježbam, pokušavam još ojačati. Brada mi raste, samo ne toliko dobro kao što bih želio, kazao Petar, 19-godišnji trans učenik za Jutarnji list. Jutarnji je, inače, nedavno objavio serijal velikih priča o transrodnim, nebinarnim i rodno netipičnim učenicima u našim školama. Takvih je učenika, stručnjaci spekuliraju jer nemaju sustavno prikupljene podatke, negdje oko 0,3 posto, što znači da ih u školama, grubo govoreći, ima nekoliko desetaka. Neki od ravnatelja za Jutarnji govore da su već prije dvadeset godina dobili prve zahtjeve za promjenu imena u školskim imenicima i da tu, kad postoji volja nastavnika, nema nikakvih problema.

Transrodnim i nebinarnim osobama podrška nastavnika i prosvjetnih djelatnika znači više nego što možete zamisliti, posebice kada uzmemo u obzir da okolina, generalno, za rodno netipične osobe zna biti nemilosrdna. A da volje i želje među prosvjetarima, da pruže svu podršku trans učenicima i učenicama, postoji pokazuju i svijetli primjeri na društvenim mrežama. Tamo se u nastavničkim grupama povela fina rasprava nakon što je Jutarnji objavio seriju članaka o transrodnim tinejdžerima, a mi smo zatekli nekoliko izrazito pozitivnih primjera prosvjetara koji baš sve razumiju.

Neke od prosvjetara čije smo riječi podrške zamijetili kontaktirali smo preko vikenda. Konkretno, razgovarali smo s profesoricom engleskog jezika, profesoricom psihologija i školskim pedagogom. Pitali smo ih da nam, svojim riječima, pojasne ulogu nastavnika; da nam kažu kako nastavnik treba pristupiti transrodnim učenicima i učenicama, gdje treba biti za njega, kako hendlati okolinu. Usto smo ih zamolili da, ako imaju nešto za poručiti, upute poruku transrodnim školarcima koji možda čitaju upravo ove retke. Njihovi su nas odgovorili, da budemo iskreni, baš oduševili.

Svaki nastavnik učenika treba gledati kao osobu

Sanja, nastavnika engleskog jezika, drži se zlatnog pravila. U pristupu učenicima, kaže, svaki nastavnik svakog učenika treba gledati kao osobu i ljudsko biće u punini. Isto kao što učenike, banalno, ne bi trebao procjenjivati kroz ocjene koje ima iz njegovog predmeta, tako ga ne bi smio suditi ni po bilo kojoj drugoj karakteristici, od izgleda i način odijevanja, preko stavova i mišljenja koje učenik ima, vrijednosti do kojih drži, seksualne orijentacije ili rodnog identiteta.

– Sve što se manifestira prema vani, samo je jedan od znakova unutarnjeg života i proživljavanja, a znamo da tinejdžerima nije lako formirati se u današnjem društvu, da su puni sumnji i nesigurnosti, i o sebi samima i o svijetu u kojem žive. Stoga je potpora nastavnika jako važna da kod učenika stvori osjećaj sigurnosti i pomogne mu u dilemama i nedoumicama. Nastavnik je tu da učeniku stvori osjećaj da je vrijedno ljudsko biće upravo takav kakav je, u svojoj autentičnosti. Moj modus operandi u ovih 29 godina rada s tinejdžerima je ‘dala sam ti 1, 3 ili 5 jer nisi ili jesi naučio/la gradivo, ali istovremeno te volim, cijenim i poštujem kao ljudsko biće, tu sam za tebe i pomoći ću ti u svemu’, priča nam Sanja.

Ista stvar je s učenicima koji su manjina na bilo koji način, bilo to po, kako smo spomenuli, seksualnoj orijentaciji i rodnom identitetu ili po nacionalnosti, vjeroispovijesti, boji kože. Ni one učenike koji izražavaju netrpeljivost prema drugima ne treba zanemarivati. Njihovo ponašanje, smatra profesorica engleskog, često samo reflektira stav starijih generacija, pri čemu ni oni sami nisu sretni svojim postupcima i razmišljanjima. Njima također, drži, treba pomoći u razbijanju stereotipa da je ‘plava za muškiće, a roza za curice’. Kad uspiju odbaciti kožu sputanosti zastarjelim društvenim tradicijama, veli, i oni procvjetaju u svom vlastitom smjeru i smislu.

‘Izgraditi život od kojeg nije potreban bijeg’

Poslala je i dosta važnu poruku transrodnim učenicima u kojoj im kaže da budu ono što jesu jer jedino je takav život moguć.

– Svima nam je cilj izgraditi život od kojeg nam nije potreban bijeg, a da bismo u tome uspjeli, moramo prihvatiti najprije autentičnog sebe, upravo onakvog kakvi jesmo, pa zatim i autentične druge, kakvi god da jesu. Naravno, ništa od ovog ne dolazi preko noći. Potreban je dugotrajan rad na sebi i svjesno promišljanje o svim ljudskim pojavnostima i oblicima, pri čemu nijedan od njih nije bolji ni vrjedniji od nekog drugoga. Učenicima koji su trans ili gej, i tek prolaze kroz proces osvještavanja svoje ‘različitosti’, ‘posebnosti’, kroz ovakve se postupke svakodnevno poručuje da smo svi različiti na svoj način i da je različitost dobrodošla i da nijedna posebnost nije ni bolja ni gora od neke druge. I da je nečija seksualna orijentacija 49276. stvar po važnosti u životu te osobe, kazala je.

Od najveće je važnosti da trans i gej učenici imaju potporu svoje obitelji, premda je, veli, svjedočila da su se jaki pojedinci izborili za svoj život čak i kad je nisu imali. Bilo im je dodatno teško, ali – i sada spominje ključnu stvar – uz razumijevanje većine svojih školskih kolega i nastavnika, uspjeli su i sada žive živote u svojoj biti, bez skrivanja. Nasreću, iz iskustva vidi da se situacija malo po malo poboljšava i gdje do prije nekoliko godina bio sram i skrivanje, prijezir i gnušanje, sada imamo slobodno, neprikriveno izražavanje svega onoga što učenici jesu, imamo prihvaćanje, što je veliki iskorak.

Nastavnici trebaju prihvaćati različitosti

Razgovarali smo i s Dorom, profesoricom psihologije koja se usredotočila na jedan dosta važan aspekt izgradnje tolerancije, a odnosi se na informiranost i znanje. Nerijetko u nastavničkim raspravama na ovu i sličnu tematiku, primjerice općenito glede prava LGBTIQ osoba, možemo vidjeti da ima puno prosvjetara koji su voljni i željni učiti, ali nisu u svojem obrazovnom putu imali prilike educirati se kako točno pristupili učenicima koji su dio seksualnih manjina ili imaju netipičan rodni identitet. Profesorica psihologije tako kaže da je ključno da nastavnici budu otvoreni i prihvaćaju različitosti, ali i da se educiraju u tom smjeru.

– Uloga je nastavnika i nastavnica među svim učenicima i učenicama, bez obzira bili oni trans ili ne, širiti prihvaćajuće stavove prema različitosti. Na taj se način gradi atmosfera u kojoj učenici i učenice mogu i žele učiti jer se osjećaju sigurno i prihvaćeno. Da bismo širili toleranciju prema različitosti, potrebna su nam znanja, komunikacijske vještine i empatija prema iskustvu drugih i ‘drugačijih’, ističe.

U redu je, napominje, nešto ne znati pa naučiti, u redu je i pogriješiti pa se ispričati i truditi se ne ponoviti pogrešku jer je put do inkluzivnog društva dosta dugačak, ali baš zato prosvjetni radnici, smatra, trebaju biti uporni u svojim nastojanjima.

Važno je biti osoba kojoj se učenik može povjeriti

Alen, školski pedagog i naš treći sugovornik, fokusira se na samo odrastanje te određene izazove i nedoumice u kojima se djeca preispituju i iskušavaju granice. Upravo se u tom, tinejdžerskom razdoblju života javljaju prve simpatije, ljubavi, privlačnost – nekada prema različitom, nekada prema istom spolu. U tim se godinama učenici nekada jednostavno ne osjećaju ‘svoji’ u svojoj koži pa neki uviđaju da njihov rodni identitet nije u skladu sa spolom koji im je pripisan rođenjem. Nastavnici i stručni suradnici u školama – poput psihologa i pedagoga – moraju biti osobe kojima se dijete može povjeriti, netko na koga se može osloniti.

– Svakom učeniku treba pristupiti s poštovanjem, uvažavanjem i razumijevanjem. Zadatak odgojno-obrazovnih djelatnika, odnosno škole je kreirati sigurnu okolinu za svih, odnosno okolinu u kojoj se brišu predrasude. Tolerancija počiva na svima nama. Kroz praksu sam uvidio da postoje situacije u kojima je došlo do toga da roditelji omalovažavaju svoje dijete na temelju seksualne orijentacije. I sad zamislite kako je to kad obiteljska sredina u kojoj bi se dijete trebalo osjećati ugodno i dobro, biva takvo da se dijete osjeća loše pri svakom odlasku kući. I ako u takvim situacijama nismo stvorili sigurnu školsku sredinu u kojoj će se dijete moći povjeriti i osjetiti sigurno i dobro, što smo onda napravili? U situacijama kada imamo učenike koji pripadaju manjini, za njih trebam biti potpora i oslonac, netko tko ih razumije i sluša. Neovisno o svjetonazorima pojedinaca, uloga škole je omogućiti djetetu sigurnu okolinu te prostor za napredak. Poželjno je da škole njeguju kulturu prihvaćanja te da organiziraju razne aktivnosti kojima senzibiliziraju učenike i djelatnike i ovakvim temama, mišljenja je pedagog Alen.

Osvrnuo se ukratko i na aspekt obrazovanja o LGBTIQ temama. Tu, kaže, postoje razne edukacije, priručnici s ciljem upoznavanja i proširivanja znanja o temama iz trans tematike o kojima prosvjetni radnici možda ne znaju dovoljno. Upravo je neznanje, istog je mišljenja kao i psihologinja s kojom smo razgovarali, često uzrok straha i stvaranja zidova i otpora prema nepoznatome. Tu bi škole trebale pomoći učenicima da se osnaže, osvijeste i prihvate različitost identiteta, a učiteljska retorika bi, smatra, trebala biti afirmativna i model na koji bi se učenici mogli ugledati.

‘ODBACIMO PREDRASUDE A NE LJUDE’

– Moja poruka za gej ili trans učenike je sljedeća: ponekad postoje situacije u kojima mislite da vas nitko ne razumije, također, neki su doživjeli da se nad njima vrši neki oblik diskriminacije ili nasilja…htio bih da pokušate biti snažniji u takvim situacijama. Ni jedna situacija nije bezizlazna, pa tako nije ni ta. Razgovor s pravom osobom može omogućiti da se pojedini životni tereti uspješno razriješe. Idealno bi bilo da školska ustanova pruži potporu svima kojima je bilo kakva pomoć potrebna. Može se dogoditi da i u školi rade osobe koje jednostavno nisu osposobljene ili su neiskusne u pojedinim područjima. Tu bi pomoć trebalo potražiti i od vanjskih stručnjaka. Postoje izvrsni psiholozi i terapeuti kod kojih se možete javiti. Uvijek je dobro u životu održavati „mentalnu higijenu“. Na kraju bih istaknuo: odbacimo predrasude, a ne ljude, zaključuje Alen.