Kako nas dresiraju u školi ili pet stvari kojima nas uče podsvjesno
U školama nas uče stvarima koje nisu navedene u udžbenicima, a ostaju u glavama i ponašanju dulje nego Ujevićevi citati ili kosinusov teorem. Podsvjesno upijamo načine ponašanja i prihvaćamo pravila koja su nam dana izvana kao vlastita i opće prihvatljiva. Ali ako smo toga svjesni, možemo se tome i oduprijeti. Barem u glavama.
Foto: srednja.hr
Upiši se, kupi knjige, hodaj mirno, sjedi uspravno, budi tiho – nije opis logora, već školske rutine. Osim prenatrpanog rasporeda i činjenica koje moramo učiti, a sumnjamo da će nam ikada koristiti, škole nas uče i kako se ponašati. ‘Odgojna i obrazovna ustanova’ je definicija škole, a moja bivša profesorica bi naglasila prvenstvo odgoja kada bi od nas zahtijevala da plešemo kako ona svira. A kada bi im to više odgovaralo, profesori bi rekli da su odgoj trebali obaviti naši roditelji. Ovih pet stvari koje subliminalno usvojimo sjedeći u školskim klupama ipak potvrđuju da nas škole mogu preodgojiti.
‘Jer sam ja tako rekao’
Ili ‘rekla’, sasvim je svejedno, jer su promjene ove mantre minimalne zavisno kojeg je spola autoritet koji ga izgovara. Poslušnost, pokoravanje autoritetu jest ono bitno. Prvo što vas nauče u školi je da se morate ustati kada ‘netko bitan’ uđe u razred i onda čekate da taj netko kaže da možete sjesti. I onda sjednete. Čak i moj pas dobije keks kada posluša naredbu, u školi samo ne dobijete kaznu.
To se pokoravanje autoritetu očituje i u najmanjim sitnicama, poput rasporeda sjedenja ili kodeksa odijevanja. ‘Što koga briga kako ja puštam svoje dijete da ide u školu’, kaže moja majka nakon što je pitala moju razrednicu hoću li imati problema ako stavim piercing.
Školsko zvono je ‘on’ i ‘off’ prekidač
Dernjavom školskog zvona kojom se označava svaki početak i kraj sata se zapravo uči učenike ravnodušnosti prema nastavnom sadržaju. Oni koji su upoznati s učinkom Pavlovljevog efekta na psima, mogu lako povući paralelu između učinka školskog zvona na učenike.
Nešto poput epizode ‘Teorija velikog praska’ kada Sheldon pokušava trenirati Penny čokoladicama, tako i mi uvijek jednako reagiramo na školsko zvono: sve što radimo završavamo, kupimo stvari i izlazimo iz razreda, ili eventualno kupimo sve stvari i idemo na sat. Ergo, postaje potpuno nebitno što smo radili prije zvona, jer kreće nova aktivnost. Kada se radi o zvonu za kraj sata, škola nas uči da je nebitno jesmo li usred posla kada se zvono oglasi, ili već 15 minuta ne radimo ništa, ali kada se oglasi zvono, tada napuštamo učionicu. Ne zanemarajte se interesiranjem za gradivo, ionako ćete za 45 minuta biti gotovi.
Nesposobnost donošenja i valuacije vlastitih odluka
Dok sjedimo i čekamo što učiniti jer smo završili s prethodnim zadatkom, nije u redu učiniti ništa na svoju ruku. Sjedi mirno i čekaj daljnje upute. Vidjela sam primjere u vlastitom razredu gdje su ljudi upadali u probleme jer su unaprijed čitali tekstove iz udžbenika iz engleskog. Kao da su oni krivi što su na višoj razini znanja i zanimljiviji su im tekstovi do kojih tek trebaju doći po programu redovne nastave.
Osim što nam ne daju da sami biramo što i kako ćemo učiti, također nam poručuju da nismo sami sposobni procijeniti koliko je naš rad vrijedan. Ocjenjivanje vlastitog rada ne treba služiti učenicima kako bi si dijelili ocjene, uvijek je profesorova riječ tu zadnja, ali bi im se barem trebalo omogućiti da izraze vlastito mišljenje o vrijednosti učinjenoga, a ne da slijepo vjeruju bodovima i strahuju od ocjena. Nitko ne bi trebao ovisiti o drugoj osobi da shvate koliko (ni)su dobri.
Big Brother je mala beba za nadzor u školama
Kamere u školama odavno nisu novost, a nadziru nas i pod satom, pod odmorom u hodniku, testiraju nas i uspoređuju rezultate. Ukratko, gledaju nas uvijek i svuda i mi trebamo biti okej s tim. Ako pišete maturu, ni na WC nećete sami. Bolje da nemate sramežljivi mjehur.
Taj se nadzor ne prekida onog trenutka kada izađete iz škole, ili vidokruga kamere. Školske zadaće i obaveze kojih je uvijek sve više zapravo kradu slobodno vrijeme učenika i osiguravaju da ste najveći dio dana posvetili onome što škole, ili sustav, misle da je bolje. A teško da je to ‘bolje’ za vas ako ukradu vrijeme koje biste mogli uložiti u razvoj vlastitih interesa, kao treninge, slikanje, ili jednostavno odmaranje. Kao da je postao postulat da učenici i studenti moraju vječito biti zaposleni i umorni. I zato će vam svi prigovoriti ako ste do kasno bili budni gledajući omiljeni film, ali je u redu ako ste do ranog jutra učili. Moji podočnjaci znaju razliku.
Je li točan odgovor ono što mislimo ili ono što profesor/-ica želi čuti?
Ovo potonje će vam sigurno donijeti dobre ocjene, možda i status ljubimca (dresura, kažem vam), ali kreiranje vlastitog mišljenja i prelaženje preko straha od izjašnjavanja će sigurno donijeti samopoštovanje. A postoje profesori koji ne žele čuti mišljenje koje se ne slaže s njihovim. Po nekima bi bilo najbolje da zadržimo vlastito mišljenje za sebe. Ili da uopće ne razmišljamo kad smo kod toga. Koliko se samo puta dogodilo da se učenicima prijeti jer se ne slažu s onime što ih poučavamo putem udžbenika, ali nikoga zapravo nije briga. Učenici su tu da uče, a ne da razmišljaju. I u tom grmu leži zec.
Sve dok vam nokti nisu nalakirani, suknje prekratke, boja kose umjetna i vješto se brusite kako biste stali u kalup koji je sustav za vas priredio, nećete imati nikakvih problema. Barem dok ne budete morali odjednom postati samostalni i donositi vlastite odluke. Jer vas to ne uče u školi. Pokušajte profesora iz biologije nazvati i pitati što činiti kada dođete u situaciju da morate birati između plaćanja režija i kupovanja udžbenika. U školi provedemo 12 godina i onda izađemo nesposobni za život. Sjedi, jedan.
