Kako nas škole uče da lažemo da smo ekstroverti
Ljudi se prirodno dijele na ekstroverte i introverte. Neki od nas su društveni i otvoreni, a neki zatvoreniji i šutljiviji. Ta je podjela prirodna i u njoj nema ništa loše. Ipak, kada tražimo posao, svi u životopise pišemo kako smo otvoreni i ‘timski igrači’. Zašto je to tako? Uči li nas društvo da je bolje biti ekstrovert i kakvu ulogu u tome ima škola?
Flickr; simpleinsomnia
Ako ste kojim slučajem, ikada u životu pisali životopis, s ciljem da nekog poslodavca uvjerite kako ste baš vi prava osoba za bilo kakav posao, šanse su da ste u njemu napisali nešto od ovoga: dobre komunikacijske vještine – dobre prezentacijske vještine – komunikativnost i otvorenost – timski igrač.
Možda se upotrijebili samo jedan od ovih klišeja. Možda ste ih iskoristili sve. Možda ste ih nabrojali upravo tako kako sam ih ja napisao, a možda ste to pokušali reći svojim riječima. Bilo kako bilo, nešto ste od toga gotovo sigurno napisali.
Ta crtica (ili crtice) neće vam donijeti posao. Te rečenice ionako napišu svi, i one realno ne znače ništa i vi to znate. Ipak, sljedeći put kada budete pisali životopis, vrlo je vjerojatno da ćete ih svejedno navesti u rubrici ‘vještine’.
Jedna trećina, do polovice vas će lagati.
Ekstroverti i introverti
Jedna trećina, do polovice populacije su introverti. Ostatak su ekstroverti.
Podjelu na ekstroverte i introverte je popularizirao slavni psiholog Carl Jung. Ekstroverti su ljudi koji uživaju u društvu drugih. Vole druženja, nova mjesta, nove aktivnosti i nove ljude. Ne vole biti sami i imaju velik broj poznanika. Ekstroverti stvarno imaju dobre komunikacijske i prezentacijske vještine i stvarno jesu timski igrači. Ekstroverti se ‘pune’ u društvu. Crpe energiju od drugih ljudi, a gube ju kada su sami.
Introverti su sušta suprotnost ekstroverta. Introverti se ‘pune’ i odmaraju kada su sami, a u društvu troše energiju. Introverti su rezervirani. Zadatke radije rješavaju sami, ne pričaju puno, prije nego što išta kažu, dobro promisle. Introverti ne vole velika druženja i velike grupe ljudi. To ne znači da su sramežljivi, već da se bolje osjećaju u malom, uskom krugu ljudi kojima vjeruju nego među hrpom poznanika s kojima imaju tanku ili nikakvu poveznicu.
Naravno, nitko nije u potpunosti ekstrovert ili introvert. Osoba koja bi bila stopostotni ekstrovert bila bi manična, a osoba koja bi bila potpuni introvert ne bi nikada izlazila iz kuće. Svi imamo i osobine ekstroverta i introverta, ali kod svakoga od nas, karakteristike jednog ili drugog, u određenoj mjeri, ipak prevladavaju.
Biti više ekstrovert ili više introvert ne znači ništa loše. To je jednostavno životna činjenica. Način na koji procesuiramo svijet i društvo. Nešto od tog dvoje moramo biti.
Zašto onda u prijavama za posao svi naglašavamo osobine ekstroverta? Zašto mislimo da će nas to što smo otvoreni ili poslovnim žargonom, imamo dobre komunikacijske vještine, približiti željenom poslu i poziciji? Zašto mislimo da je dobro biti ekstrovert?
Društvo više cijeni ekstroverte?
Tendencija da se ekstrovertiranost cijeni dio je kulturnog DNA zapadnog društva, i nije nastala jučer.
– Favoriziranje ekstrovertiranosti u zapadnim društvima proizlazi iz antičkog ideala osobe koja zna ‘lijepo govoriti’, dobrog retoričara. U neku ruku smo oduvijek bili društvo koje više cijeni akciju iznad kontemplacije. Ova kulturna tendencija postala je posebno naglašena kada smo iz agrarnog društva prelazili u industrijsko. Odjednom smo morali svaki dan raditi i živjeti okruženi s ljudima koje ne poznajemo. Za uspjeh i uspinjanje na društvenoj ljestvici postalo važno biti društven, karizmatičan, ispričala je autorica Susan Cain u razgovoru s Guardianom.
Ako želimo da nas percipiraju kao sposobne, kvalitetne i marljive, moramo pokazivati osobine ekstroverta. Pojavom društvenih mreža taj je pritisak još jači. Kada jednom izađemo iz adolescencije, profili na društvenim mrežama prestaju biti osobne platforme za zabavu i druženje i postaju javne vizitke na kojima se umrežavamo, demonstriramo svoje stavove i prezentiramo se javnosti. Profili na društvenim mrežama osobni reklamni panoi na kojima se prodajemo ostatku svijeta.
Nekome, tko je ekstrovert, neće biti problem dodati što je više moguće ljudi, bez obzira poznaju ih ili ne. Neće im biti problem javno isticati svoje stavove i ideje. Introvert će 100 puta promisliti treba li nekoga dodati ili followati i radije će neku foru ili ideju šapnuti blisko osobi nego cijelom svijetu.
Kultura rada, barem na zapadu, sve je više modelirana prema tome kako ekstroverti vole raditi. Uzmimo samo banalan primjer nove hrvatske Vlade. Koliko smo puta zadnjih tjedana čuli riječ ‘tim’ (ne ‘Tim’ nego ‘team’)?
Naglašavanje zajedničkog rada, sudjelovanja i grupnog rješavanja problema postala je mantra u brojnim organizacijama. Sve više tvrtki i organizacija ljude smješta u grupe, u otvorene urede, u radna okruženja koja zahtijevaju kolaboraciju i uključenost u kreativni proces.
Sve to proizlazi iz ideje da kreativnost proizlazi nastaje iz ‘brainstorminga’, iz razgovora, iz reakcija na ideje drugih.
No, što ako najbolje ideje imate dok sami igrate igricu na mobitelu?
Zakidaju li škole introverte?
Fascinacija i idealiziranje ekstrovertiranosti počinje vrlo rano, i prije nego uopće dođemo do školskih klupa. Ako se dijete na igralištu ne druži s ostalom djecom nego samo radi kule u pijesku, prva reakcije roditelja biti će da ih upita -Što nije u redu? Zašto se ne igraš s drugima? Jesi li sramežljiv?
Čim dođu u školu, počinje svojevrsna institucionalizacija ekstrovertiranosti. Za nekoga tko je po prirodi introvert, razred s tridesetoro druge djece nije konstruktivno okruženje za rad i za učenje. Učenik introvert od samo početka ‘igra s hendikepom’. Čak i ako se ovaj problem zanemari, jer je zbog tehničkih ograničenja nemoguće organizirati nastavu koja će svima pružiti jednake uvjete obrazovanja, sam karakter nastave te valoriziranje znanja i vještina često idu na ruku ekstrovertiranoj djeci.
Profesor postavlja pitanje razredu, a učenici koji znaju odgovor dižu ruke u zrak. Profesor proziva nekog od njih, učenik se ustaje i na glas, pred svima kaže rješenje. Nekome je trenutak u kojem ga profesor proziva trenutak slatkog uzbuđenja, adrenalina i ponosa. Nekome je ideja da se ustane i pred svima na glas govori odgovor, ili još gore, svoje mišljenje, neugodna, nepotrebna ili čak zastrašujuća. Bez obzira na to, aktivnost na satu se vrednuje, a sudjelovanje u raspravi cijeni. Ako već ne službeno, neslužbeno sigurno da.
Čim djeca dođu u školu, gura ih se u razne grupne aktivnosti. Zajednički, grupni rad se potiče kao inovativno i kreativno rješenje za izvođenje nastave. Na kraju grupnog rada, slijedi prezentacija pred cijelim razredom.
Ljudi koji uživaju u radu s drugima, koji preuzimaju inicijativu i jedva čekaju priliku da svoj rad javno prezentiraju, za svoje se karakterne osobine nagrađuju ocjenama, pohvalama i statusom u društvu/organizaciji/razredu. Djeca koja takve zadatke trpe, a ne obavljaju, koja se u skupinama radije povlače nego preuzimaju inicijativu, koja svoja znanja i vještine ne vole izlagati pred drugima, zanemarena su, zaboravljena i zakinuta.
Od najranije dobi djecu se uči da mrze svoju introvertiranost. Da svoj prirodni karakter i preferencije gledaju kao problem koji trebaju nadići, umjesto kao normalan, prirodan dio svoje osobnosti.
I zato ćemo, kada jednog dana budemo tražili posao, svi napisati da smo ekstroverti. Bar na papiru.
