Kod nas u Njemačkoj: Što možemo naučiti od njemačkog obrazovanja
Postalo je sada već opće priznato da rečenica ‘kod nas u Njemačkoj’ znači da ćete popljuvati sadašnje stanje u bilo kojem od njegovih segmenata. Cijeli Istok teži da bude što bliži Zapadu, a često nam je uzor baš Njemačka. U Njemačkoj ima posla, H&M je jeftiniji, Nutella skoro đabe, a priča se da im je školovanje jedno od najboljih. Nikakvi se rezultati ne postižu preko noći, pa tako ni oni vezani za poboljšanje obrazovanja, ali Njemačka trenutno uživa status zemlje od koje bi mnoge trebale učiti.
Foto: srednja.hr
Činjenice poput ‘Zemlja se okreće’ ili ‘u Njemačkoj je bolje obrazovanje’ svi danas uzimamo zdravo za gotovo, nitko više ne propitkuje te teze i rijetko kad tražimo ponovne dokaze. To je jednostavno tako. Ali kao što su neki gubili glavu da obrane prvu tezu, tako su se brojni namučili da druga teza dobije opće priznanje, zasjedne na vrh i tamo i ostane. Per aspera ad astra, Njemačka je iz svoje muke i sramote izvukla pouku i sada nam svima drži instrukcije.
‘PISA šok’ i ‘veliki preokret’
Da je Njemačka morala puno raditi za svoj trenutni status, potvrđuju rezultati PISA testova koje provodi Organizacija za ekonomski razvoj i suradnju iz 2000. godine. Rezultat je ono što je danas znano kao ‘PISA šok’ jer je Njemačka na svačije iznenađenje ostvarila ispodprosječne rezultate u području pismenosti, matematike i prirodoslovlja, a poseban šok je izazvalo testiranje jednakosti u obrazovanju gdje je Njemačka polučila najgore rezultate od 43 ispitane zemlje.
Dvanaest godina poslije, Njemačka je drastično smanjila nejednakost u obrazovanju, a u ostalim područjima dala rezultate izad prosjeka OECD-a. Usporedbe radi, u istraživanju 2000. godine je Njemačka bila ispod prosjeka OECD-a i ispod rezultata SAD-a. Dok je Njemačka 12 godina uložila u rad i razvoj i sada bere plodove svoga rada, SAD je ostao ispod prosjeka i polako nazaduje.
Jedinstvo sistema, potpora migrantima i smanjeni nadzor
Kada se promatra obrazovanje u Njemačkoj, najveći problem predstavlja različitost sustava u pojedinim pokrajinama. Pokrajine imaju visok stupanj samostalnosti i obrazovanje se ne provodi u svima na jednak način niti s jednakim ishodima. Nakon te kobne 2000. godine su to promijenili uvođenjem standardiziranih ispita – ono što nama obećaje kurikularna reforma. Time su svim učenicima osigurali minimum jednakog znanja s kojim bi izašli iz škole, dali profesorima fokus pri izvođenju nastave ne zadirući pritom previše u autonomiju.
Njemačka je poput obećane zemlje svim istočnjacima i ima jako veliki udio stranaca u kulturi. Oni ne dođu u Njemačku sa znanjem njemačkog jezika, a često se izoliraju u vlastite četvrti u kojima žive, kao što je to na primjer u Berlinu, i onda se dogodi svojevrsna getoizacija ljudi koji su stranci ili potomci stranaca. Poteškoće s jezikom su dovele do slabijih rezultata u školi, upisima u takozvane Hauptschulen (ekvivalent obrtničkoj školi) i u konačnici slabijim rezultatima na PISA testovima. Pridavanjem veće važnosti vrtiću kao mjestu gdje djeca uče, ali ne prestaju biti djeca, i uvođenjem obaveze odlaska djece u vrtić, ta se razlika smanjila.
Ono što također predstavlja veliku razliku između SAD-a i Njemačke jest stalni nadzor i pritisak koji se vrši na američke profesore i učenike, a u Njemačkoj je drastično smanjen. Nacionalni kuikulum i standardizirani ispiti su predstavljeni 2000. godine, ali rezultati ispita po školama nisu predstavljeni javnosti smatrajući kako bi to narušilo samopouzdanje profesora i ugled škola. Dok se u SAD-u služe metodom zastrašivanja prijeteći školama koje ostvare slabije rezultate, u Njemačkoj one postaju fokus djelovanja i izvor ideja za promjene na bolje.
Razmjena učenika i doručak s razrednikom
Da ovi podaci nisu samo puko slovo na papiru, već doista funkcioniraju, sam se imala prilike sama uvjeriti. Ljeto 2014. godine, po završetku trećeg razreda gimnazije, spakovala sam kofere i otišla na zadnjih mjesec dana škole u Njemačkoj.
Škola u koju sam išla je izgledala više poput američkog kampusa nego škole: desetak sportskih terena, menza, osam zgrada, internat, sve, sve. Učionice su bogatije opremljene, što ne iznenađuje, ali ono što najviše iznenađuje jest odnos profesor-učenik.
– U Njemačkoj ne postoje školarine i zato učenici nisu smatrani mušterijama, izjavila je Sasha Stollhans, predstavnica za German Academic Echange Service za The Guardian. I toga se Nijemci zbilja drže. Kada je jedna učenica dobila nedovoljan iz ispita iz kemije, profesorica ju nije izgrdila, već ju je pitala jesu li njezini problemi s roditeljima tome uzrok i treba li ih zvati da provjeri situaciju.
Meni je najljepše sjećanje ostavio posljednji dan nastave kada su u razredu tradicionalno imali doručak s razrednikom. Spojili su stolove u jedan red, svatko je donio nekakav namaz od kuće, profesor se pobrinio za sokove, peciva i tanjure i dva školska sata koja su inače namijenjena učenju njemačkog, su provedena u vrlo ugodnom i neobaveznom razgovoru.
Lijepe su to prakse za državu koju vidimo kao hladnu i suzdržanu.
