Sve češće u javnosti ponovno javljaju pobornici zatvaranja svega, pa tako i škola. Iako razumijem želju pobornika takvog modela za sputavanjem zaraze, možda bismo ipak ovoga puta djecu staviti ispred ostalih. Jer, za zdravlje djece važno je da ne budu zatvorena.
foto: Sergey Zolkin za Unsplash
Koronavirus se ne može zaustaviti lockdownom. Nadam se da smo to shvatili. Jer, kad-tad će doći do ponovne pojave zaraze. Svijet se, naime, ne može zaustaviti. Ne možemo jednostavno svi ostati doma jer neki moraju ići na posao. Makar u bolnicu.
Logično je da zabranom kretanja nestaje veliki broj susreta pa samim time pada i broj zaraženih. No, iako bi zatvaranje škola možda smanjilo broj zaraženih, ne smijemo zaboraviti na puno važnije pitanje – što bi ono značilo za djecu.
Neka se slobodno uvrijedi tko god hoće, ali smatram kako smo, kao društvo, prestali misliti na djecu. Iako konstantno slušamo da su djeca naša budućnost, na djecu se sve više gleda kao na problem. Posebno me žalosti što posljednjih mjeseci na njih više ne gledamo kao na osobe, već kao na potencijalne širitelje zaraze. Djecu se tako uspoređuje sa zločincima, iako je njihov najveći zločin – želja da se igraju.
Da, djeca se moraju družiti
Igra, međutim, nije samo želja, već i potreba. Ona je toliko složena aktivnost da danas možete pronaći stotine definicija pojma ‘igra’. O igranju su pisali mnogi autori, a gotovo svi se slažu kako je igra od neizbježne važnosti za razvoj djeteta u cjelovitu osobu. Dewey (1916) tako igru smatra podsvjesnom aktivnosti koja djeci pomaže razviti kognitivne i društvene sposobnosti. Montessori (1912) pak objašnjava da djeca bolje uče doživljavajući stvari nego maštajući o njima, nazivajući to senzornim učenjem.
Ok, reći će neki, djeca se mogu igrati i doma. Međutim, kada su kući, djeca se ne mogu fizički igrati. A manjak fizičke aktivnosti dovodi do drugih posljedica, primjerice pretilosti, koja uzrokuje visoki krvni tlak, dijabetes, bolesti krvožilnog sustava, društveno odbacivanje i pa čak i školski neuspjeh (Freedman et al., 2001.).
Znanstvenici: Online nastava uzrokuje depresiju
– Roditelji školske djece osjećali su se kompetentnima u nošenju sa zahtjevima djetetove nastave na daljinu, ali više od 50% ih je procijenilo da je taj oblik nastave njihovoj djeci teži od klasične nastave i ova je procjena povezana sa stupnjem narušenosti njihova psihičkog zdravlja, stoji u rezultatima istraživanja Covidovih 13, 13 psihologinja sa zagrebačkog Filozofskog fakulteta.
Nastavu na daljinu učenici su ocijenili težom nego klasičnu, a požalili su se i na manjak slobodnog vremena.
Isto istraživanje bavilo se i studentima te pokazalo da svaki treći student smatra da će mu trebati stručna psihološka pomoć.
– Zabrinjavaju podaci koji govore da nešto manje od 30 % ima blago i umjereno izraženu depresivnost, dok njih 23 % ima jako i izrazito jako izraženu depresivnost. 20 – 25 % studenata iskazalo je blagu i umjerenu anksioznosti i stres, a njih 17 – 20 % izrazitu uznemirenost i tjeskobu te vrlo intenzivan stres. 10 % mladih ima izrazito narušeno mentalno zdravlje (i visoku tjeskobu i depresivnost i stres), pišu psihologinje.
Ovih dana JAMA Network Open objavio je i istraživanje znanstvenika Sveučilišta u Washingtonu, koji su skraćivanje boravka u školi, odnosno smanjenje obrazovnih postignuća, povezali s očekivanim životnim vijekom i zaključili kako će djeca zbog proljetnog zatvaranja živjeti tri mjeseca kraće od očekivanog.
Izračunali su to povezujući gubitak akademskih postignuća s utjecajem na životni vijek.
– Procijenili smo da bi, kao rezultat zatvaranja škola, dječaci u osnovnoj školi mogli izgubiti oko 0,15 završnih godina obrazovanja, a djevojčice 0,12 godina. Ti gubici u obrazovanju povezani s očekivanim životnim gubicima od 0,31 godine za dječake i 0,21 za djevojčice, pišu u studiji.
Škola ne služi samo učenju, ona nas priprema za život
Online nastava očito ne djeluje. Dokazuje to još nekoliko istraživanja, a i međunarodne organizacije za prava djece poput UNICEF-a pozvale su države da ne zatvaraju škole. Međutim, zagovornici sveopćeg zatvaranja vjerojatno će sva ta istraživanja i molbe uzeti kao manje bitne jer je važnije ‘koliko je ljudi sada zaraženo’ i jer ‘moramo zaštititi slabije’.
Uz dužno poštovanje, zdravlje je stvar pojedinca. Na svakome je od nas da se čuva bolesti i to na način da se drži razmaka, dezinficira i radi što god misli da je potrebno. Budući da ne znam kako bi prebolio koronavirus, držim se razmaka i izbjegavam veća okupljanja. No da se zarazim, svakako ne bih krivio druge, isto kao što, kad bih dobio dijabetes, ne bih krivio prodavačicu u dućanu što mi je prodala čokoladu.
A ako smo već kod zdravlja, zapitajte se koliko će se djece uzimati antidepresive jer ste im zabranili da se druže, koliko će ih zbog toga imati dugoročne posljedice ili si, nedajbože, nauditi?
Škola ima jednu važnu dimenziju, a to je da nas tjera da se susretnemo s ljudima s kojima se inače ne bismo susreli. U školi se tako učimo raspravljati, ali i izboriti za sebe, ona nas priprema za život. U školama i na fakultetima također pronalazimo prijatelje – prave, dugoročne prijatelje i životne partnere kakve teško možemo pronaći online jer je jedna od glavnih karakteristika online veza njihova prolaznost, one se ‘mogu prenikuti jednim klikom’ (Bauman).
Stoga, ne tjerajte djecu da sjede doma i, što je još važnije, ne ograđujte dječja igrališta policijskim trakama! Na kraju krajeva, nije bitno samo koliko dugo, nego KAKO živimo. Jer, kako je rekao Cesare Pavese: ‘Ne pamtimo dane, pamtimo trenutke’.
____________
* Komentar je stav autora.
