‘Kupila je pršuta, sira, dva kruha i rekla – pa ne možemo radit’ gladni’: Bivši učenici prisjećaju se najdražih nastavnika
Ovoga ponedjeljka obilježavamo Dan učitelja. Neki od najboljih danas su dobili nagrade Ministarstva, ali biti dobar učitelj mnogo je više od rada stručnim vijećima, onog na obrazovnim sadržajima ili mentorstva, s kojima učenici u većini slučajeva niti nisu upoznati. Nekoliko naših čitatelja, bivših učenika, prisjetilo se na današnji dan svojih najdražih profesora i anegdota vezanih uz njih koje će još dugo pamtiti.
Screenshot: YouTube
Putem našeg Instagram profila @srednja_hr zamolili smo čitatelje da se prisjete najdražeg nastavnika te priče koja ih posebno veže uz tog profesora. Javili su nam se uglavnom bivši učenici, a mi smo izdvojili neke od najboljih anegdota.
Učenica XI. gimnazije Zagreb
Našoj profi iz Hrvatskog jezika, koja je inače jako pozitivna i nepredvidiva žena, udijelili su prošle godine kao izvannastavnu aktivnost da vodi dramsku skupinu. Nije se baš puno ljudi javilo jer se održavala osmi i deveti sat. I tako je ona iz zahvalnosti nama koji smo došli kupila pršuta, špeka, sira, majonezu i kečap i dva kruha i rekla – ‘Pa ne možemo radit’ gladni!’. I tako svaki put u narednih par mjeseci. Hvala IB!
Sandra, studentica na HAN University of Applied Sciences, Nizozemska
Profesorica o kojoj ću pričati mi je predavala statistiku i iz Grčke je. Naime, kada je proglašena pandemija i kad se nastava prebacila na online nastavu, mnogi studenti (pogotovo međunarodni studenti) su bili izgubljeni jer nisu znali što će biti sljedeće da im se mentalno zdravlje počelo narušavati (uključujući i moje). Na početku prvog online sata statistike, profesorica je zatražila da ako može da s nama popriča na samo da vidi kako smo mentalno nakon ovakve iznenadne situacije. Još nam je dala svoj broj ako ju ikada zatrebamo ili ako trebamo popričati s nekime. Još se uvijek sjećam njezinih riječi koje je izgovorila u tom trenutku: ‘Evo, ovo vam je moj broj. Molim vas da me kontaktirate kada god vam treba pomoć u vezi vašeg mentalnog zdravlja ili ako vas nešto muči a nemate kome da to kažete, pogotovo vi studenti koji ste iz drugih zemalja i kontinenata. Nije me briga da li je ponoć, tri ujutro ili tijekom dana, uvijek ću biti tu za vas.’, i zadržala je to obećanje. Ono što je još napravila je kad nas je znala zadržati duže poslije sata, za zahvalnicu bi nas počastila kavom ili čokoladom. Ove situacije su me navele da što više poštujem svoje profesore i da shvatim da se oni stvarno brinu za nas, u bilo kakvom smislu. Bilo je još puno sličnih situacija s ostalim profesorima ali ove su mi ostale u dubokom sjećanju: ‘Evo, ovo vam je moj broj. Molim vas da me kontaktirate kada god vam treba pomoć u vezi vašeg mentalnog zdravlja ili ako vas nešto muči a nemate kome da to kažete, pogotovo vi studenti koji ste iz drugih zemalja i kontinenata. Nije me briga da li je ponoć, tri ujutro ili tijekom dana, uvijek ću biti tu za vas.’, i zadržala je to obećanje. Ono što je još napravila je kad nas je znala zadržati duže poslije sata, za zahvalnicu bi nas počastila kavom ili čokoladom. Ove situacije su me navele da što više poštujem svoje profesore i da shvatim da se oni stvarno brinu za nas, u bilo kakvom smislu. Bilo je još puno sličnih situacija s ostalim profesorima, ali ove su mi ostale u dubokom sjećanju.
Dora, bivša učenica XVI. gimnazije Zagreb
Kad sam tek upisala srednju, nisam naročito voljela kemiju zbog lošeg iskustva iz osnovne i ispodprosječnog predznanja. Malo sam se mučila s njom u prvom razredu, ali profesorica je vidjela moju predanost i želju za znanjem i stvarno me jako motivirala da učim. U četvrtom razredu držala je svima zainteresiranima besplatne pripreme za maturu. Bila je stroga i očekivala je puno od onih za koje je znala da će im kemija trebati na faksu, ali ponekad i popustljivija prema onima koji nisu naginjali znanostima jer ipak predaje u jezičnoj gimnaziji. U te četiri godine zbog nje sam jako zavoljela kemiju i totalno promijenila svoje mišljenje o studiranju nekog STEM smjera te danas umjesto anglistike i talijanistike (što sam htjela studirati kad sam upisala srednju) studiram medicinu. Nemam dovoljno riječi hvale za nju.
Tea, bivša učenica OŠ Nikole Hribara
U najljepšem sjećanju mi je ostala profesorica Engleskog iz OŠ Nikole Hribara u Velikoj Gorici. Predavala nam je od 4. do 8. razreda, i do danas je pamtim kao najbolju profesoricu koju sam u životu imala. Većina razreda nije učila engleski do 4. razreda i ona nam je bila prvi doticaj s tim jezikom. Sjećam se koliko je bila ustrajna dok baš svi nismo shvatili to o čemu govori i kako je smišljala različite načine da lakše kao razred naučimo. Uvijek ću se sjećati kako nam je objašnjavala veličinu Agathe Christie i njezinih krimića. Čitali smo neki tekst gdje se spominjalo kako su knjige Agathe Christie prevedene na sto jezika i nitko u razredu nije baš imao neku reakciju. I onda nam je dala zadatak da svi zajedno pokušamo na ploču zapisati 100 svjetskih jezika. Osim što nam je to svima bilo zabavno, jer je zabavno govoriti ‘portugese, chinese, japanese’, bilo je i jako edukativno u smislu poboljšanja našeg vokabulara. I to je samo tračak onoga čega se sjećam od tog prvog učenja Engleskog u školi. Imala je i jako zanimljive načine ispitivanja, gdje smo skoro stalno imali neke petominutne ili kratke ispite, što nam nikad nije bila neka velika tlaka. Profesorica mi je dala jako dobre temelje za nastavak učenja, a ponekad mi je čak bilo i žao što mi nije i u srednjoj predavala.
Ana-Marija, bivša učenica Srednje škola Ivan Seljanec, Križevci
Bila nam je strah i trepet prije nego smo kročili u učionicu te srednje škole. Na glasu kao ‘stroga’ i ‘nemilosrdna’, baš karakter za njemački jezik. ‘Kakve si ocjene imao u osnovnoj? Trojke?? Uh sretno… Petice? A bit će ti dobro nadam se..’ i slične upute starijih srednjoškolaca. I bila je. Stroga i oprezna. Ali nekako pravedna. Uvijek pravedna. Dok nismo malo odrasli. Približili se kraju školovanja, a ona nam je postajala sve većom prijateljicom. I u trenutku kad sam se osvrnula na srednjoškolsko obrazovanje koje se već odigralo prebrzo i bilo iza mene, shvatila sam – dala nam je vise nego smo mogli tražiti. Njene lekcije ostale su zapamćene, i nikada – bas nikada nije bila nepravedna i loša. Bila je najbolja profesorica na kojoj sam doživotno zahvalna.
Helena, bivša učenica Hotelijersko-turističke škole Zagreb
Razrednik mi je bio samo dvije godine, ali napravio je za moj razred i za mene samu puno više nego što se očekuje. Predavao nam je geografiju. Bio je naša stijena i prijatelj i otac u jednom. Jedno od najupečatljivijih sjećanja mi je ostalo kada smo kao razred markirali kod najgore profesorice. Ukratko tražila nas je po cijeloj okolici škole i bila je izvan sebe od bijesa. Prijetila nam je neopravdanima, ukorom i tako dalje. Razrednik je, naravno, bio tamo kiselog lica sve je promatrao, a nakon te cijele farse puknuo se smijati izjavivši da smo odlični i da se ne bojimo jer on nam sigurno neće dati neopravdane jer smo se držali zajedno. Pomogao je svima nama s našim osobnim problemima i znali smo da uvijek imamo nekoga tko nam drži leđa. I sada, nakon dvije godine, svi se često vidimo s njim.
Živa bivša učenica Druge gimnazije Varaždin
Profesor vjeronauka iz moje srednje uvijek je dobre volje, spreman za dogovor, ali i rad. Vodi i školsku fotogrupu kroz koju uči o trikovima fotografije i tijekom koje se svi konstantno zabavljaju. Van škole trener je karatea, trenira van karatea i svakodnevno fotografira naočigled jednostavna mjesta koja na njegovim fotkama ispadnu čarobno. Pokušala sam se sjetiti neke anegdote, ali svaki sat fotogrupe, izlet ili druženje s tim je profesorom bilo posebno. Meni nije predavao vjeronauk, no puno me naučio o snazi volje, predanosti i uživanju u životu. Nema dana da je on bez osmijeha. Pružio nam je prilike samostalnih izložbi, izleta, prakse u fotkanju po školi, ponekad i na njegovim treninzima. Uvijek smo imali slobodu biti mi, bez ikakvog srama. Brojne smo sate fotogrupe proveli s grčevima u licu i suzama od smijeha. Često nas je znao snimiti na ‘shootinzima’ ili foto-izletima dok se glupiramo, plešemo, zezamo ili dok smo mu jednostavno iz nekog razloga urnebesni. Takvi trenuci su uvijek završavali kao neka interna šala postavljena u našoj Facebook grupi. Naglasila bi da taj profesor stvarno misli na sve, čuje svakoga i trudi se uljepšati svima vrijeme provedeno u školi. Definitivno je primjer, ne samo profesora, već i tipa osobe kakvom bi svi mi trebali težiti.
