Legendarna vukovarska profesorica s učenicima razgovara o svemu: ‘Kada ih opustite, nema tabu tema’
Lilijana Radobuljac uživa veliko poštovanje u Vukovaru od sadašnjih, ali i bivših učenika. Neki je pamte samo kao profesoricu hrvatskog jezika, a drugi i kao razrednicu. Za svoj se razred brine danonoćno, čak provjerava imaju li svi opremu za tjelesni. S profesoricom Lilijanom nema tabu tema i s učenicima otvoreno priča o svojoj plaći ili maloljetničkom nasilju. Žalosti je nasilje, ali i što se u Vukovaru u takvim incidentima i dalje broje krvna zrnca. No, zato je veseli kada njeni učenici izrastu u časne i poštene građane. Naposljetku, kaže nam, ponovno bi bila profesorica hrvatskog jezika i da se rodi još tisuću puta.
Lilijana Radobuljac, foto: Ivor Kruljac / Srednja.hr
Bilo radi predavanja hrvatskog jezika u Tehničkoj školi Nikole Tesle ili zbog generacija koje provela kroz srednju školu kao razrednica, ime profesorice Lilijane Radobuljac dobro je znano u Vukovaru. Čim smo sjeli na kavu u jedan obližnji kafić, pozdravio ju je konobar na šanku, inače bivši učenik. Kako nam je objasnila, iduće godine će ići na fakultet, a trenutno radi. Za njene bivše učenike joj je jako važno da rade i bave se nečime, ali ipak joj je najvažnije i da su sretni.
Veliko veselje učitelja: Kada učenici postanu kolege
Osim Vukovara, rođena Vinkovčanka je predavala i u drugim gradovima kao što je Poreč. Ime profesorice Radobuljac dobro je poznato i široj javnosti. Preživjela je rak jajnika i o tome objavila knjigu ‘Kažete rak… pa što onda?’, a također je i osnivačica udruge za pomoć osobama s intelektualnim teškoća Vukovarske iskrice te je dobitnica nagrade ‘Ponos Hrvatske’. Objavila je još dvije knjige: ‘Gdje sam ono stala?’ i ‘Na pragu’. Iako dobro poznata, u šali nam naglašava da joj je ime Lilijana Radobuljac, a ne Ljiljana ili Smiljana, kako je često nazivaju.
U rujnu 2023. godine je proslavila 30 godina radnog staža, a u Vukovaru radi još od 2001. godine. Kroz sve te godine i priznanje za njen učiteljski rad i šire, kako nam je otkrila, najveća evaluacija njene kvalitete su bivši učenici. Bilo da je pozdrave kao u slučaju konobara koji nam je donio pića ili onih koji se jednostavno redovno javljaju sa svojim napretkom u životu.
– Imam jednu generaciju učenika s kojom ću ove godine proslaviti 20 godina mature. U tom je razredu bilo 36 dječaka od čega su dvojica danas moji kolege u školi. Jedan predaje povijest, drugi tjelesni. Znači, malo su promašili srednju školu, ali i to je pokazatelj da učenici mogu postići sve što hoće. Jedan moj učenik mi je pisao kako je već četiri godine u Vijetnamu i tamo predaje engleski u osnovnoj školi. Poslao mi je sličice djece kojoj predaje i napisao da nikad nije mogao ni zamisliti koliko je divno biti učitelj i rekao ‘razrednice, ja sam ovdje sretan’. Jako je važno da se jave, da budemo u kontaktu. Kad u susretima s bivšim učenicima vidite inženjere, ravnatelje, pedagoge, poštene i časne građane, nema ljepše zahvale, rekla nam je legendarna vukovarska profesorica.
Razredništvo se ne uči na faksevima: ‘Uvijek je bolje učiti iz iskustva’
Svi učenici s kojima se susrela je pamte kao profesoricu hrvatskog jezika, ali samo dio njih kao razrednicu. Kako se Radobuljac prisjetila, prvi razred za koji joj je ravnatelj povjerio da ih isprati kroz njihovo obrazovanje, dobila je u Poreču, nakon tri godine rada.
– Jako sam se uplašila jer sam bila jako mlada. Zbog tog osjećaja da su ti klinci ipak malo više vaši jer ste vi ta adresa na koju se obraćaju i za probleme i za pohvalu i za radost i za tugu. Zbog osjećaja da su roditelji ti koji su orijentirani na vas 95 posto i da su to kontakti koje moramo održavati, prisjetila se Radobuljac svojih emocija i prvih koraka u razredničkim cipelama.
Dodala je i da djeca, baš zato što su još uvijek djeca, uvijek vrate ono što im date. Naravno ima i problema, ali kako navodi tu je ključna suradnja nastavnika i s djecom i roditeljima. Potrebno je da sve tri strane priznaju da postoji problem, ako postoji pa se tako već pola problema riješi. U suprotnom, problemi se samo gomilaju.
– Odgovorno tvrdim da sate i sate svog vremena posvećujem svom razredu. Od motiviranja za učenjem, ispravljanjem negativnih ocjena, ispričavanja izostalih sati do kontakta s roditeljima. Znam se zaletjeti i do sportske dvorane da vidim je l’ imaju svi opremu. Nije to kontrola nego jedan dio prisutnosti da oni znaju da sam ja tu, opisala je Radobuljac napore koje ulaže na brigu o učenicima pod njenim okriljem.
Podsjetila je i da se brojni nastavnici žale da nisu završavali fakultete da bi bili razrednici. Nije ni ona, rekla nam je Radobuljac, ali uvijek smatra i da je bolje učiti iz iskustva. Ipak, slaže se da na učiteljskim fakultetima u obrazovanju nedostaje taj dio ‘praktične nastave’ koji bi objasnio što raditi kada uđete u ‘živi razred’ s djecom.
S roditeljima je lakše u srednjoj nego osnovnoj: Samo treba podsjetiti na zakon
Osim razreda s djecom, brojni se učitelji žale i da su roditelji sve agresivniji prema nastavnicima. Ipak, Radobuljac nam navodi da u svim dosadašnjim godinama rada nije imala nikakvih problema s roditeljima. No, kako nam navodi, s roditeljima je puno teže u osnovnim nego u srednjim školama, u što se uvjerila u razgovoru s kolegama koji predaju na toj razini školstva.
– Srednja škola nije zakonom obavezna. Kada na roditeljskom kažete da dijete ne mora ići u školu ako ne želi učiti, već da može ići na edukaciju za odrasle, tamo ići polagati ispit, brzo se uspostavi suradnja s njima. Isto kao i kada se roditeljima dokaže i pokaže što znači naučiti dijete za tu dvojku, da profesorica iz Matematike nije tu zato jer ne voli djecu nego da djeca nauče. Naši računalni tehničari imaju rupa u svom predznanju, riječ je o ostacima online generacije. Moramo popuniti rupe da bi se moglo natjecati na maturi s ostalim učenicima iz Hrvatske. Kada roditeljima tako postavite stvari, onda to bude dobra priča, objašnjava nam Radobuljac kako kao razrednica dobiva poštovanje.
Emocionalni reset prije novog razreda: ‘Nepošteno je uspoređivati prvaše i maturante’
Roditeljima kaže i da joj mogu reći sve što misle da bi ona kao razrednica trebala znati, a dok se sami učenici vežu uz svoju razrednicu, razrednica se veže i za svoje učenike. Zato mijenjanje na novi razred nakon četiri godine može biti itekako teško. Radobuljac kaže da je vrlo zadovoljna praksom škole u kojoj razrednik, nakon što isprati maturante, dobije godinu dana gdje nije razrednica već isključivo profesorica hrvatskog jezika. To joj je, ističe, jako važno radi emocionalnog resetiranja.
– Tada se osjećam kao da radim na fakultetu. Dođem, odradim, odem. Nema statistika razrednih vijeća, ne potežu vas za rukav, što je tko napravio. Ako odmah uskočite kao razrednik u sljedeću generaciju, to nije pošteno prema novom razredu jer bi ih odmah uspoređivali s četvrtim razredom prošle generacije, a to je neusporedivo. U prvom su razredu učenici još velika djeca i dosta su samozatajni. Najmlađi su u školi i treba vremena da ih ohrabrite i objasnite da je škola na njihovoj strani. U drugom razredu već počnu, kako to volim reći, ‘ne hodati uz zidove’ i u trećem razredu sazrijevaju, postaju mladi ljudi. U četvrtom, kad su najdivniji i najpametniji što se tiče tog uzrasta, počinju razlikovati što je dobro što nije, postanu spužve koje upijaju informacije, već odu, pojasnila nam je Radobuljac zašto je dobra pauza između generacija.
Uz učenike i roditelje, razredniku je bitna i dobra suradnja s ostalim profesorima koji se obraćaju razrednom profesoru za sve probleme s učenicima na satu. Stoga je Radobuljac na jednom vijeću zamolila sve profesore da obavezno pišu i pohvale opaske na učenike u E-dnevnik. U suprotnom, sve bi moglo završiti samo na razini trača, s čime se ne može raditi.
Kad nema građanskog odgoja, spas je u književnosti: ‘Mogu s učenicima otvoriti brojne teme ‘
Iako Radobuljac voli biti razrednica, nije zadovoljna što se razredništvo ne priznaje kako bi trebalo. Stoga nam govori da bi bilo potrebno smanjiti normu profesorima koji uz redovna predavanja, moraju posebno paziti na učenike i komunicirati s roditeljima. Uz to, kao što je poznato, ovih su dana brojni nastavnici i školski djelatnici nezadovoljni koeficijentima za njihov rad, a vruća politička pitanja ne zaobilaze ni učeničku znatiželju.
– Njihovo je vječno pitanje ‘je l’ idemo u štrajk’. No, sjećam se generacije kojoj je 2019. godine, za vrijeme najvećeg štrajka u školstvu bilo dosta. Kada ih opustite, nema tabu tema. Pitaju me i kolika je plaća i jesam li zadovoljna s njom pa mi kažu koja je plaća njihovih roditelja. Inače, meni je žao jer strukovnjaci nemaju predmet koji bi bio mješavina sociologije, logike i filozofije. Dobivaju Politiku i gospodarstvo tek u četvrtom razredu. Dobro je što im predajem književnost, pa kroz književna djela možemo razgovarati o toliko puno tema. Imamo diskusije i debate koje su vrlo zdrave. Naravno, ne slažemo se u svemu, ali kada se dokaže da smo oni ili ja u pravu, vratimo se na tu temu pa je opet raspravimo, opisuje nam Radobuljac interes učenika za društvena i politička pitanja, poglavito vezana uz stanje učitelja.
Kad u struci nema kruha: ‘Nije me obeshrabrilo, motiviralo me’
Radobuljac je trenutno razrednica računalnim tehničarima, a u prošlosti je bila i razrednica i elektrotehničara. U razgovoru s nekim od učenika Tehničke škole Nikole Tesle, doznali smo da upravo za ova strukovna zanimanja ima najviše perspektive za pronalazak posla u Vukovaru. No, kao što je poznato, dok se mlade sve više potiče na edukaciju u STEM područja, odabiri poput kroatistike ili komparativne književnosti se obeshrabruju.
Toga je i svjesna i naša sugovornica, koju kao profesoricu hrvatskog jezika jako veseli što je jedna učenica kojoj je predavala prošle godine upisala upravo studij kroatistike. Upitana kako se osjeća što se predmet koji ona predaje percipira kao loš odabir s kojim je teško naći posao i dobru plaću, Radobuljac se prisjetila da je i sama imala sličnu situaciju sa svojim ocem. Njen otac je naime završio prometni fakultet i radio na željeznici. Iako je Lilijana voljela vlakove, nije se mislila baviti prometom,. No, njen je otac pričao prijateljima da će ga ona naslijediti pa mu je odlučila reći da ima drukčije planove.
– On mi je rekao da u tome nema kruha, ali meni to ništa nije značilo. Nije me moglo odbiti. Dapače, motiviralo me. Da se rodim još tisuću puta bila bi profesorica hrvatskog jezika. To je stvarno vlastiti odabir i afinitet. Pokušavam to prenijeti i na djecu. Može se zaraditi, ali najveća je blagodat ipak raditi ono što volite, poručila je profesorica hrvatskog jezika navodeći da i u Vukovaru ima prilika za one koji se žele baviti materinjim jezikom.
Predavala Hrvatski srpskim učenicima: ‘Vukovar ima meta-jezik’
Pri tome, ističe Radobuljac, prilike za kroatiste nisu vezane samo uz predavanje hrvatskog jezika, već i u različitim lokalnim udrugama koje djeluju u tom gradu. S obzirom na to da su rane nakon rata još uvijek otvorene, napetosti između Hrvata i Srba i dalje postoje. U takvom okruženju, zvuči dosta dinamično biti profesorica hrvatskog jezika, ali Radobuljac ima vrlo zanimljiv pogled na cijelu situaciju.
– Prva sam profesorica u Vukovarsko- srijemskoj županiji koja je napredovala u zvanje izvrsnog savjetnika. Namjerno sam svoj ogledni sat Hrvatskog imala kod učenika koji su slušali nastavu na srpskom jeziku. Savjetnica koja me je gledala je nakon mog sata rekla da joj je to bilo vrlo drago vidjeti. Naravno da im je srpski materinji jezik u nekom trenutku kažu nešto na srpskom, ali se onda oni sami ispravljaju. Stvarno se trude. Stalno tvrdim da u Vukovaru postoji jedan meta-jezik, vukovarski jezik. Vrlo neobičan i tu je još od prije rata. Znam se šaliti s kolegama koji predaju na srpskom da bi svi pali ako im dođe inspekcija iz Srbije. Vukovar je sjecište raznih došljaka. U umjetno stvorenom Borovom naselju su cijeli krajevi Kraljevine Jugoslavije imali perspektivu, objašnjavala nam je Radobuljac priznajući da im je žao da su srpska i hrvatska djeca još od vrtića odvojena i različito odgojena kroz svoje školstvo.
Učenici u nasilnim incidentima: ‘Policija treba pokazati batinu, a ne mrkvu’
U tom kontekstu, Radobuljac je jako ražalostila i masovna tučnjava u Vukovaru početkom siječnja ove godine u kojoj su sudjelovali i maloljetnici. Slučaj je zgrozio cijelu Hrvatsku, a Radobuljac navodi da joj je već dosta govora o prevenciji nasilja među djecom i mladima.
– Mislim da su kroz osnovnu školu prošli toliko radionica i priprema, razgovora i kad dođu u srednju mi ne bi trebali kretati ispočetka već bi učenici morali imati nekakve temelje. Jedan od mojih prijedloga je da u sve razrede srednjih škola dođe policija. Ali, ne s mrkvom nego simboličnom batinom. Da im kaže koje su kazne i posljedice njihovog ponašanja, da ne bude poslije da nisu znali. Svaki profesor, dok održava disciplinu na satu, istovremeno uči djecu kako se ponašati u određenoj situaciji. Ali, postajete im dosadni. Mislim da i glumataju na radionicama, ali u srednjoj školi već moraju znati posljedice, predložila je Radobuljac svoje rješenje.
U Vukovaru Hrvati i Srbi, a u Zagrebu vršnjaci
Masovna tučnjava je bila tema razgovora i zgroženosti među učenicima. Naša sugovornica je učenicima govorila da joj nije jasno zbog čega bi netko nekoga pretukao i da se sve to može riješiti samo tako da jedna osoba bude pametnija i da se makne iz situacije. Pritom to ne bi bilo bježanje ili popuštanje, već pokazatelj veće zrelosti. Iako se nasilje među maloljetnicima događa i u drugim gradovima Hrvatske, pristup ovom problemu u Vukovaru samo dodatno otvara rane koje bi trebale zacijeliti. Spomeni na rat su prisutni na skoro svakom koraku.
– Uvijek ti je žao kada dođe do sukoba u Vukovaru, a kada dođe, prvo se prebroje krvna zrnca, tko se protiv moga potukao. To u Zagrebu nećete čuti. Sigurna sam da i u Zagrebu, Rijeci i drugim mjestima ima Srba, ali tamo piše da su se potukli vršnjaci. To je stalno govorim, hodamo po rubu, po ivici, zaključila je Radobuljac.
