Finski književnik i profesor za srednja.hr ispričao kako se ne zamaraju testovima i klasicima u lektirama
Prema međunarodnim pokazateljima, finski su građani jedni od najobrazovanijih u svijetu, obrazovanje im je besplatno i svima dostupno, a njihovi mladi već godinama postižu najbolje rezultate u matematici, pisanju i čitanju. Da, Finci jednostavno vole čitati. Otprilike 5.5 milijuna stanovnika godišnje posudi čak 68 milijuna knjiga. O načinima po kojima se u Finskoj izvodi nastava književnosti razgovarali smo s tamošnjim književnikom i srednjoškolskim profesorom Tommijem Kinnunenom.
foto: Anto Magzan
Za opremanje knjižnica građom, Finska redovito izdvaja više od 50 funti po glavi stanovnika pa one mladima predstavljaju puno više od dosadne usputne stanice. Na satovima književnosti se pak učenici bave suvremenim naslovima, popisa lektira nema pa čitaju, pišu i raspravljaju isključivo o onome što ih zanima. Istovremeno, kroz kanonska književna djela tek pretrče u jednom polugodištu jer kako kažu, ona ne mogu djecu zaljubiti u čitanje.
Povodom predstavljanja prijevoda svog nagrađivanog romana ‘Na križanju četiriju cesta’, finski književnik Tommi Kinnunen boravio je u Zagrebu. Riječ je o romanu kojim se Kinnunen odmah nakon njegova izlaska uzdignuo na finskoj književnoj sceni. Postao je tako 2014. jedan od najprodavanijih nežanrovskih autora u Finskoj, a taj mu je roman do sada preveden na dvadesetak svjetskih jezika.
No osim što je književnik, Kinnunen je i srednjoškolski profesor finskog jezika i književnosti.
6 kurseva različitih tema u 3 godine više srednje škole
Kako se Ministarstvo Blaženke Divjak u jeku rasprave oko novog kurikuluma Hrvatskog neprestano pozivalo na finski model obrade lektira, netom nakon predstavljanja romana razgovarali smo s Kinnunenom o finskim satovima književnosti. Šokiran planom i programom Hrvatskoga jezika, dokazao nam je da smo od navodnog finskog uzusa miljama daleko.
Njihovo se obrazovanje bitno razlikuje od našega pa je i koncepcija srednje škole drugačija. Postoji niža srednja škola, odnosno, kako je preveo na engleski, Junior high school. Nju se pohađa od 13. do 16. godine. Nakon nje se učenici odlučuju hoće li poći u strukovnu školu ili će nastaviti školovanje na koledžu, višoj srednjoj školi. Ona nije obavezna, traje 3 godine, a svaki je predmet razdijeljen u 6 kurseva (polugodišta). Svaki od kurseva, poslije nam je Kinnunen objasnio, ima svoju temu.
Kinnunen na koledžu podučava starije tinejdžere. Prije nego što smo se dotaknuli finskih metoda obrade književnosti, upitali smo ga što smatra nastavnikovom najvećom zadaćom.
Povijest književnosti obrađuje se samo 37 sati, a kanon Fincima nije početna točka
– Učitelj mora imati empatije, mora vjerovati u svoje učenike jer ako on ne vjeruje tko će?, pita i dodaje – Dužnost mi je razumjeti učenike u mom razredu, vidjeti svakoga od njih pa i one koji ne žele da ih drugi vide, smatra Kinnunen.
‘A popis naslova koje svi finski srednjoškolci moraju pročitati, obraditi i poznavati ne postoji?’, pitali smo ga te otvorili temu o kojoj nam je ovaj profesor mogao štošta reći. Odgovorio je potvrdno i počeo objašnjavati kako izgledaju finski satovi književnosti.
– Istina je da nemamo popis lektire po kojemu bi trebalo raditi. Jako sam sretan zbog toga. Čuo sam da se u hrvatskim školama nastava književnosti fokusira na kanon i to propisani. U Finskoj je potpuno drugačije. Povijest književnosti u višoj srednjoj školi obrađujemo 37 školskih sati, jedan kurs koji je tome posvećen. Puno se čita, ali kanon nam nije početna točka. Čitati kanon značilo bi čitati samo mrtvog bijelog čovjeka, a i on uvijek ovisi o nečijem izboru. Primjerice, ako se nekoga ne stavi na popis, vrlo je vjerojatno da ga se na njega neće dodati, započinje.
Zanimalo nas je potom smatra li da je 37 školskih sati premalo za upoznavanje s književnim klasicima. Iako jedan školski sat u Finskoj traje 75 minuta, slaže se da 37 sati nije puno.
No, preduvjet njihova uspjeha krije se u činjenici da djeca puno čitaju kod kuće. Kad učenici dođu do 2. razreda više srednje škole i kursa posvećenom književnoj povijesti, s učiteljem samo diskutiraju o tim klasicima. Ako pak netko želi znati više, može književnost upisati kao dodatan izborni predmet.
– Minimalno je 6 kurseva iz mog predmeta koje bi svi trebali proći, a najviše ih je 17. Ako nekoga književnost još više zanima, upisuje dodatne kurseve i tamo književne klasike detaljno obrađujemo, ističe Kinnunen.
Pojam kurseva koje nam je sugovornik stalno spominjao, u početku je razgovora zbunjivao autoricu ovog teksta, no kako smo odmicali postajao je sve jasniji.
Umjesto čitanja zamornih djela učenici se upoznaju s Osnovama pisanja, Kreativnim pisanjem, Modernom književnosti…
I dok će hrvatske učenike u 1. razredu gimnazije na satovima književnosti dočekati uglavnom teško razumljiva i zamorna antička djela, u Finskoj to nije slučaj. Dolaskom u višu srednju školu učenike susreće kurs Što je tekst?, a nakon njega Osnove pisanja. Kasnije na red dolazi Analiza (suvremene) poezije i kratkih priča, Povijest književnosti, zatim Moderna književnost pa Kreativno pisanje. Tako je cijelo polugodište namijenjeno proučavanju samo jednog užeg područja.
– Učenici u nižoj srednjoj školi, dakle do 16. godine, književnost uče žanrovski. Učenike upoznajemo s različitim žanrovima, idemo u knjižnice i posuđujemo njima zanimljivu žanrovsku literaturu. Kad tek dođu na koledž, učimo o obilježjima tekstova. Ali tada na primjer učenici trebaju izabrati knjigu koja se odvija u ili pripada nekoj drugoj kulturi. Zadnji put kad sam predavao prvi kurs bavili smo se indijskim autorima i o tome raspravljali, navodi Kinnunen.
Marina Negotić, Korana Serdarević i Tommi Kinnunen| foto: Anto Magzan
Posebna se pozornost posvećuje utjecaju knjige na čitatelja. U jednom kursu profesori s učenicima na primjeru književnih djela iz 20. i 21. stoljeća raspravljaju kako književnost utječe na čitatelja. Potom učenici, kao i ostalo vrijeme, biraju knjigu koja je na bilo koji način utjecala na njih i to argumentiraju usmeno i pismeno.
– Učenici pišu esej o tome kako je na njih ta knjiga utjecala. Tu pokazuju svoju sposobnost razumijevanja suvremenog djela i svoje kritičko mišljenje, kaže Kinnunen.
Osim što su neopterećeni kanonskim djelima koja s učenicima obrade u 37 sati na temelju ulomaka, pružajući im najosnovnije informacije, finski nastavnici sami biraju što će od suvremene književnosti obrađivati u razredu. Sve to s ciljem da se kod učenika probudi interes za književnost te da u konačnici znaju što i zašto vole čitati.
Sve što je u knjižnici je u redu: Proglašavanje lektire neprimjerenom bio bi im skandal
‘Jeste li se ikada susreli s ograničavanjem slobode izbora naslova? Recimo, izaberete neku knjigu i netko kaže da ona nije primjerena za njegovo dijete?’, zanimalo nas je. Čudi se našem pitanju, ali opušteno odgovara.
– Ne, jedino su nekad učenici znali prigovoriti zašto ne čitamo kinesku književnost. Jednom mi je, doduše, jedan roditelj prigovorio na odabir djela, na što sam mu odgovorio da sve što se nalazi u gradskoj knjižnici mora biti u redu. Od tada nisam imao problema. Zapravo, kad bi se dogodio slučaj da neki političar ili roditelj ograniči ili kritizira nastavnikovu slobodu, to bi u Finskoj bio skandal. To bi završilo u novinama, ističe naš sugovornik.
Uzvraća nam istim pitanjem, a nakon što mu objašnjavamo da se brojni naslovi prečesto bez razloga smatraju spornima te da je nastavnikova sloboda u Hrvatskoj upitna, Kinnunen ne skriva čuđenje.
– Nastavnikova sloboda u Finskoj znači da mogu birati metode podučavanja i naslove koje želim, bez pritiska. Ništa nam se ne propisuje. Zato sam šokiran riječima da u Hrvatskoj lektirni naslov može podići lavinu negativnih reakcija, iskreno će.
Biraju gotovo isključivo suvremeno, raspravljaju i rade u grupama, svako im polugodište nosi drugačiju temu, nema pritiska na nastavnicima… Ima li onda testova?
Usmena komunikacija i vještine pisanja najvažnije
Ne, u Finskoj nema testova. Postoji samo završni test, no tijekom godine oni nisu obavezni. Učitelj sam bira hoće li ih provoditi ili ne, kao i svoje ostale kriterije ocjenjivanja.
– Nikad nisam provodio testove tijekom godine. Učenikovo znanje vrednujem po dvama kriterijima: sposobnosti pisanja i čitanja. Pisanje obuhvaća već spomenute eseje o suvremenom, a čitalačke sposobnosti usmenu interpretaciju suvremenog teksta. Usmena nam je komunikacija jako važna i puno raspravljamo o tekstovima, kaže Kinnunen dodajući da s kriterijima ocjenjivanja učenike upozna na početku pojedinog kursa.
Kurikulumi koji se, kao što je vidljivo temelje na autonomiji nastavnika i odabiru učenika, mijenjaju se svakih 10 godina. Važeći će se tako promijeniti 2021.
‘Nema svrhe detaljno obrađivati kanon, cilj je nastave da učenici znaju što i zašto vole čitati’
Upravo sloboda, izlaženje iz okvira, dinamična nastava te snažno razvijena čitalačka svijest nastavnicima pomaže u misiji stvaranja ljubitelja čitanja. Ako je u Hrvatskoj nažalost još uvijek čudno vidjeti mlade koji čitaju s užitkom, posebice u klupama, u Finskoj je čudno vidjeti suprotno.
Kinnunen nam naposljetku razgovora postavlja pitanje oko čijeg odgovora u Hrvatskoj, izgleda, predugo traje nesuglasje.
– Koja je svrha satova književnosti ako će se na njima obrađivati samo kanon: Goethe ili Petrarca? To nije put stvaranja mladih koji će voljeti književnost, ističe i nastavlja.
– Nema većeg cilja od toga da učenik nakon što završi školu voli čitati. Sve što radimo na satovima književnosti radimo s tom mišlju. Učenici stvarno vole čitati, a škola im samo pomaže da spoznaju svoj književni ukus i shvate što žele čitati. A kad se kod učenika stvori ljubav prema knjizi, oni koji žele uzet će u ruke klasike i saznati više o njima, optimistično zaključuje Kinnunen.
