Mitovi o silovanju: Što je to i koliko je prošireno među mladima u Hrvatskoj?
O temi mitova o silovanju sve češće možemo naići u javnom prostoru, posebice na društvenim mrežama. Ipak, i taj prostor je premalen ako uzmemo u obzir ozbiljnost ove teme. Zato smo odlučili posvetiti se ovoj temi, objasniti što je to i zašto je opasno te predstaviti rezultate istraživanja o raširenosti mitova o silovanju među mladima u Hrvatskoj.
Jan De Vliegher, Terras, 2005
Svako toliko se u svijetu, ali i u Hrvatskoj pojavi seks skandal u kojega su uprte oči javnosti. Ne tako davno u javnost su iscurile eksplicitne snimke seksualnog odnosa jedne djevojke i dvojice mladića. Snimke na kojima je ona u vidno alkoholiziranom stanju obišle su društvene mreže stanovnika Hrvatske, a cijeli slučaj završio je i na sudu. Iz medija se tada moglo saznati kako je na sudu djevojka izjavila kako se ničega ne sjeća jer su tu večer pili više vrsta alkohola, a odgovor jednog od mladića bio je da ne može biti istina da se ona ne sjeća jer u suprotnom ih ne bi sljedeće jutro pozvala na kavu i ručak. I tu smo upali u zamku mita o silovanju.
Zašto? Upali smo u zamku mita o silovanju zato što je u našim očima ona bila kriva, to je napravila jer je htjela pažnju i vjerojatno je to zaslužila. Nismo ni na tren pomislili da bi se takvo iskorištavanje djevojke zapravo moglo smatrati silovanjem. Također, upali smo u zamku mita o silovanju jer nam je njezin poziv na kavu sutradan bio dovoljan da povjerujemo da je njoj bilo u redu biti iskorištena dok nije bila pri sebi. Ovaj primjer je samo jedan od mnogih mitova koje čujemo i dopustimo da samo prođu pored nas, vrlo često ne pridajući nikakvu pažnju tome.
Što su mitovi o silovanju?
O mitovima o silovanju počelo se govoriti 1980-ih, kada ih je feministkinja Martha R. Burt definirala kao „predrasudna, stereotipna ili lažna uvjerenja o činu, žrtvama i počiniteljima silovanja koja sudjeluju u stvaranju neprijateljske klime prema žrtvama silovanja“. Ono što je gore navedeni mladić rekao za djevojku, odnosno način na koji je umanjio ozbiljnost onoga što joj je napravio sa svojim prijateljima, može se smatrati jednim takvim mitom. Tom izjavom zapravo je normalizirao čin iskorištavanja pijane djevojke, budući da je svu težinu čina kojeg je počinio umanjio izjavom kako se ona ‘normalno’ ponašala dan poslije.
Ako bismo ono što je mladić rekao na sudu pokušali smjestiti u teorijske okvire, tada bismo mogli reći da se radi o mitu koji tvrdi da to zapravo nije bilo silovanje (op. a. seksualno iskorištavanje alkoholizirane i nesvjesne djevojke je silovanje) te drugi mit da je silovanje trivijalan događaj. Izjavom koja upućuje na to kako ona njih sigurno ne bi pozvala na kavu da joj je bilo loše večer prije, zapravo govori kako je seksualno iskorištavanje alkoholizirane djevojke nešto što se smije raditi i što je društveno prihvatljivo.
Loui Jover, Thinker
Da se odmaknemo od ovog specifičnog slučaja, nabrojat ćemo i primjere nekih drugih mitova koji su prošireni u društvu, a koje je potrebno osvijestiti i o kojima je potrebno početi (glasnije) pričati. Jedan od mitova je da je žrtva sama tražila što je dobila, a najčešće se to odnosi na način na koji je odjevena ili kako se ponašala. Grubo rečeno, ako djevojka, primjerice, nosi kratku suknju ima veće šanse da će biti silovana od djevojke koja ne nosi kratku suknju. Dužinom suknje „izaziva“ muškarce pa neka snosi i posljedice. Krivnja je isključivo na ženama, a ne na muškarcima koji iskorištavaju takve žene.
Drugi mit o silovanju koji ćemo spomenuti je onaj u kojem se tvrdi da je silovanje devijantan događaj, odnosno, da se silovanje događa samo po mraku u sumnjivoj okolini, a počinitelj je uvijek psihopat te najčešće nepoznata osoba. Istraživanja su pokazala da to nije točno, odnosno da u većini slučajeva silovanja, počinitelj je osoba koju žrtva poznaje od ranije. Zbog ovog mita također vjerujemo kako do silovanja ne može doći u vezi ili u braku. Prije 20 godina Hrvatska je kriminalizirala silovanje u braku, što znači da se ovaj čin danas smatra kaznenim djelom.
Raširenost mitova o silovanju u Hrvatskoj nedovoljno istražena tema
U svijetu se od 1970-ih proučavaju fenomen mitova o silovanju, raširenost mitova u društvu te uzročnici toga. U Hrvatskoj se o ovoj temi unutar znanstvenih krugova tek u posljednje vrijeme počelo govoriti i prva istraživanja su tek napravljena. Jedno od takvih istraživanja je unutar PROBIOPS projekta, o kojem smo već pisali, a koji se bavi istraživanjem utjecaja seksualiziranih medija na srednjoškolce. Ovaj projekt financirala je Hrvatska zaklada za znanost.
U sklopu PROBIOPS projekta, docentica Ksenija Klasnić i profesor Aleksandar Štulhofer s Filozofskog fakulteta u Zagrebu objavili su članak u kojemu predstavljaju rezultate istraživanja o uzrocima prihvaćanja mitova o silovanju među mladima. Istraživanje je provedeno u tri vala na 462 učenika zagrebačkih srednjih škola, koji su prilikom ispunjavanja ankete u prvom valu istraživanja pohađali drugi razred srednje škole.
Istraživači su željeli ispitati tezu o povezanosti između različitih medijskih sadržaja (uključujući i pornografiju), neoseksizma, na koji ti sadržaji mogu imati utjecaja, te prihvaćanja mitova o silovanju. Za bolje razumijevanje teksta, pitali smo docenticu Klasnić da nam pojasni razliku između seksizma i neoseksizma.
„Klasični seksizam se može definirati na različite načine, ali najjednostavnije rečeno, podrazumijeva sustav mišljenja i ponašanja karakterističan za patrijarhalna društva prema kojemu se žene smatra podređene muškarcima, u kojemu postoje jasno definirane rodne uloge i česti su negativni stavovi prema ženama. Istraživači društvenih znanosti već su krajem 90-ih godina 20. stoljeća primijetili da je izražavanje seksističkih stavova postalo društveno neprihvatljivo, a sam opseg i fokus seksizma se kroz vrijeme promijenio. No, to zapravo ne znači da je seksizam iščeznuo, pa čak niti da se njegova zastupljenost smanjila, već se pretpostavlja da danas, posebice među mladima, seksizam poprima nove oblike“, objasnila nam je Klasnić.
To je zapravo modernija inačica seksizma, jer označava osjećaj pojedinca da smo „nadišli“ diskriminaciju utemeljenu na rodu te da žene traže prevelika prava što onda kao posljedicu ima nesklonost i otpor prema ženama i njihovim zahtjevima za ravnopravnost.
„Tipične neoseksističke izjave su primjerice one da žene pretjeruju jer svaku primjedbu na svoj izgled smatraju seksualnim uznemiravanjem ili da organizacije za ženska prava žele ženama dati veća prava od muškaraca“, pojašnjava Klasnić.
Što kažu rezultati?
Rezultati ovog istraživanja pokazali su kako mitovi o silovanju nisu osobito rašireni među srednjoškolskom populacijom, pri čemu nije bilo značajne razlike među spolovima u prihvaćanju, odnosno odbijanju mitova o silovanju. Rezultati pokazuju kako su dečki skloniji neoseksističkim stavovima od djevojaka. Ako govorimo o korištenju medija, mladići češće gledaju pornografiju od djevojaka, dok djevojke više od mladića gledaju videospotove i provode vrijeme na društvenim mrežama.
Što se tiče razvoja neoseksističkih stavova, kod mladića je s time najviše povezano gledanje filmova i serija na televiziji ili internetu. To bi značilo da oni dečki koji više gledaju filmove ili serije su više skloni razvoju neoseksističkih stavova, od dečki koji koriste neke druge medijske sadržaje.
Kod djevojaka nisu pronađene značajne povezanosti između uporabe medija i razvoja neoseksističkih stavova, no to ne znači da djevojke nemaju neoseksističke stavove. Naime, rezultati istraživanja pokazuju povezanost između neoseksizma i prihvaćanja mitova o silovanju kod djevojaka. Time se potvrđuju rezultati prijašnjih sličnih istraživanja u svijetu, koji su pokazali da su negativni stereotipni stavovi prema ženama povezani s većim prihvaćanjem mitova o silovanju.
Još jedno vrlo zanimljivo otkriće ovog istraživanja je povezanost između gledanja pornografije i prihvaćanja mitova o silovanju.
„Najveće iznenađenje bio je odnos između učestalosti konzumacije pornografije i prihvaćanja mitova o silovanju. Protivno očekivanju, u oba smo spola na našem uzorku ispitanih srednjoškolaca i srednjoškolki uočili negativnu povezanost između uporabe pornografije i mitova o silovanju. Naime, suprotno očekivanjima utemeljenim na prethodnim studijama seksualnosti, veća uporaba pornografije nije bila povezana s većim, nego s manjim prihvaćanjem mitova o silovanju. Taj se nalaz među mladićima nije pokazao statistički značajnim, pa ga ne možemo generalizirati na populaciju, ali jest među djevojkama. Negativna povezanost najvjerojatnije je posljedica činjenice da su djevojke koje konzumiraju pornografiju liberalnog svjetonazora, a što se očituje i u njihovom neprihvaćanju mitova o nasilju nad ženama“, govori nam Klasnić.
Maria Maria Acha Kutscher, Rapists Rape People Not Outfits
Mitovi o silovanju samo su jedan oblik rodne neravnopravnosti i diskriminacije žena
Promatrajući rezultate istraživanja, pogotovo ako govorimo o samoj raširenosti mitova o silovanju među mladima, možemo ustvrditi kako stanje nije toliko alarmantno koliko bismo pomislili razmišljajući o medijskim sadržajima kojima su mladi okruženi. Mladi očito nisu pasivni konzumenti medijskih sadržaja. No, docentica Klasnić upozorava:
„Mitovi o silovanju samo su jedan od oblika iskazivanja i promoviranja i dalje prisutne rodne neravnopravnosti i diskriminacije žena. Kao i kod ostalih oblika rodne neravnopravnosti, raditi na njihovom suzbijanju podrazumijeva težak posao uspostave drugačijih obrazaca mišljenja, vrijednosti i ponašanja i za muškarce i za žene. Taj se posao dugi niz godina orijentirao na razinu država i njihovih zakona. Iako ni taj proces nije u potpunosti završio, danas su u modernim društvima brojni oblici rodne neravnopravnosti zakonski regulirani i sankcionirani. Ali ne svi.
Brojni oblici podređenosti žena i dalje ostaju neprepoznati, neosviješteni, ponekad ismijavani ili trivijalizirani. Konkretno, mitovi ili pogrešna uvjerenja o silovanju žena mogu se i dalje prepoznati kako u raznim medijskim sadržajima, svakodnevnim interakcijama u obliku komentara aktualnosti ili humora, pa i u praksama nadležnih institucija i njihovih djelatnika. Razbijanje takvih mitova i rušenje predrasuda o silovanju neraskidivo je vezano za poboljšanje općeg društvenog statusa žena u svim poljima privatnog i javnog života. Mediji mogu pomoći u osvještavanju različitih problema, pa tako i u razbijanju mitova o silovanju, ali uz primjereni senzibilizirani pristup u obradi teme silovanja koji nužno uključuje i perspektive žrtava i širi vrijednosni društveni kontekst“, za kraj zaključuje Klasnić.
