Mali sat povijesti profesorice radijskog novinarstva Marine Mučalo: Potrebno je još jednom, ponovno i stalno odavati priznanje radu Siniše Glavaševića
Prije 26 godina, tijekom ratnih jesenskih dana 1991. godine, u povijest hrvatskog novinarstva zlatnim se slovima upisao Siniša Glavašević, novinar Radio Vukovara. Svojim izvještajima iz opkoljenog i na kraju okupiranog grada, postao je sinonim hrvatskog ratnog izvjestiteljstva. S likom, djelom i glasom Siniše Glavaševića, na obveznim se radijskim kolegijima susreću sve generacije studenata novinarstva na zagrebačkom Fakultetu političkih znanosti. Njegovo profesionalno nasljeđe neizostavan je dio nastave Marine Mučalo, profesorice radijskog novinarstva, ujedno i bivše ratne izvjestiteljice Hrvatskog radija. Za srednja.hr priča o značaju rada kolege Siniše, ratnom izvještavanju, svojim danima na bojištu te važnoj ulozi radija tijekom Domovinskog rata.
Izvor: screenshot Youtube
– Slika Vukovara u 22. satu 87. dana ostat će svjedocima ovog vremena zauvijek u sjećanju. Avetinjski prizori nižu se do beskraja, miris paljevine. Pod nogama se osjećaju ostaci građevinskog materijala, stakla, ruševine i jeziva tišina.
Ovako je izvijestio Siniša Glavašević, novinar Hrvatskog radija Vukovar, u svojem posljednjem izvješću odaslanom iz vukovarske bolnice 18. studenog 1991. godine uvečer. Dva dana kasnije njegov je glas zauvijek zamro, no Glavaševićevi zapisi ostali su vrijedni svjedoci vremena i njegova rada koji je postao neizostavan dio recentne hrvatske povijesti, kao i hrvatskog novinarstva i ratnog izvjestiteljstva.
Kolega Glavašević ili jednostavno – Siniša
Predavanja iz kolegija ‘Osnove radija’ i ‘Radijsko novinarstvo’ na Studiju novinarstva Fakulteta političkih znanosti daju, između ostalog, pregled hrvatske radiofonije u doba Domovinskog rata i načina rada Siniše Glavaševića. Predaje profesorica Marina Mučalo, nekoć i sama ratna izvjestiteljica Hrvatskoga radija. Pričajući nam o njemu, naziva ga kolegom Glavaševićem ili jednostavno – Sinišom, iako ga, kako kaže, nažalost nije imala priliku osobno upoznati. Govori o njegovu novinarskom izvještavanju, hrabrosti i žrtvi s punim poštovanjem. Baš kao na predavanjima.
– Siniša je na najbolji mogući način objedinjavao visoku novinarsku profesionalnost i jednu pjesničku crtu, crtu vrsnog publicista koji je uspijevao, čak i onima koji možda nisu bili skloni to slušati, ocrtati jedan svijet koji se događao na par sto kilometara od Zagreba, započinje profesorica Mučalo mali sat povijesti za srednja.hr.
Neizostavna informativna vrijednost njegovih javljanja nosila je i dubok emotivan naboj koji nikomu nije smetao. Time je, priča Mučalo, dao jedan dubok i kompleksan pregled ratnih stradavanja koja su mjesecima činila vukovarsku svakodnevnicu.
– Izvještaji su mu rezani, ali o razlozima morate pitati ondašnju Upravu Hrvatskog radija. Međutim zahvaljujući ljudima koji su uspjeli sačuvati i prikupiti dio Sinišinih tekstova, čak i one koji nisu bili u eteru, ostavio nam je dirljiva svjedočanstva, vječnu uspomenu na to vrijeme, svoj rad i sebe, koju nitko u hrvatskom novinarstvu ne smije zanemariti, naglašava profesorica.
Glas porušenog i duboko ranjenog Vukovara
Nemoguće je, dakle, učiti i poučavati radijsko novinarstvo i ratno izvjestiteljstvo bez isticanja Siniše Glavaševića. Mučalo to snažno podcrtava imperativom – ratno izvjestiteljstvo u vrijeme Domovinskog rata ne može i ne smije preskočiti rad Siniše Glavaševića.
– Naravno, kako se rat zahuktavao, to više nisu bili distancirani izvještaji hladnog profesionalca. Siniša je ponajprije tražio i molio pomoć za svoj grad. Vladale su izvanredne okolnosti i bilo bi neprirodno da u njima nije bila i snažna emocija samog izvjestitelja. Pa to su bili izvještaji za naš Hrvatski radio, a ne za neku stranu radijsku kuću i govorili su o zbivanjima u našoj, a ne nekoj dalekoj zemlji. Siniša je bio glas porušenog i duboko ranjenog Vukovara, grada kojemu prijeti okupacija, zarobljavanje i osveta zbog dugotrajnog i junačkog otpora. To se i dogodilo. Kako bi uopće mogao izbjeći emocije? Upravo stoga njegovo izvještavanje u doba Domovinskog rata ima brojne, novinarske i ljudske aspekte, koje treba doživjeti u kontekstu ondašnjih zbivanja. Treba ih gledati i slušati zajedno, kroz prizmu stvarnih događanja i zastrašujućih okolnosti u kojima se Vukovar nalazio. Mislim da se uopće ne može govoriti o ratnom izvještavanju 90-ih godina, a pri tomu ne spomenuti i ponovo odati priznanje Siniši Glavaševiću i cijeloj ekipi Radio Vukovara, poučava profesorica, i sama nekoć ratna izvjestiteljica.
Mala ekipa emisije ‘S domovinskih bojišta’ u Vukovaru
Marina Mučalo je s malom ekipom Hrvatskog radija bila u Vukovaru dvadesetak dana prije njegove konačne okupacije (smeta je, kaže, korištenje izraza ‘pad Vukovara’). Namjeravali su realizirati još jednu emisiju ‘S domovinskih bojišta’, poznatu ‘ratnu’ emisiju Drugog programa Hrvatskog radija koja je emitirana izravno s bojišnica. U Vukovar su ušli običnim reporterskim vozilom, kroz cestu skrivenu u kukuruzima, vozeći se u manjoj koloni u kojoj su posebna dragocjenost bila vozila hitne pomoći puna lijekova. Pucalo se, ali su ipak stigli u komadu. Odmah po dolasku otišli su u štab Hrvatske vojske.
– Kad sam bila na terenu, čim bih došla na novu lokaciju, uvijek sam imala običaj prvo otići do zapovjedništva. Smatrala sam da je pristojno najaviti dolazak ekipe Hrvatskog radija, reći tko smo, kakvim smo poslom došli i kakvi su nam planovi za emitiranje. I nakon toga, ako mi je trebala pomoć, zamoliti ih i za pomoć, započinje Mučalo priču o vlastitim ratnim iskustvima.
Ipak, u Vukovaru su ostali tek par dana. Međutim, veze su bile u prekidu i bilo je izvjesno da će tijekom jednosatne emisije ‘puknuti’. Zato su je snimili u zapovjedništvu. Kako bi tko upao na kraći odmor, tako su snimali. Naravno, bilo je tu još svakojakih ratnih zvukova, treslo je i ‘gruvalo’ na sve strane. Svi su se predstavljali samo nadimcima, nikada imenima. Rekli bi par rečenica i odjurili dalje, na položaje. Odlazak k njima nije dolazio u obzir. Braniteljima na položajima zaista, u tom užasu, najmanje trebaju još i novinari, priča Mučalo.
Dok topovi grme, muze šute
– Kad idete kao ratni izvjestitelj na položaje, nema tu nikakvog šetanja niti izvoljevanja. U ratnim okolnostima poštivaju se ratna pravila. Novinari mogu sebi zamisliti priču kakvu žele, ali okolnosti na bojištu određuju hoće li je i kako, uspjeti realizirati. Naravno da je svim braniteljima uvijek bilo drago vidjeti ekipu s Hrvatskog radija, pa i sudjelovati u emisiji. Međutim, ako bi se zalomio napad kao što nam se znalo dogoditi, onda nema emitiranja ni emisije. Jednu smo zaista i prekinuli usred emitiranja jer je postalo preopasno za sve nas. Međutim, uvijek je netko bio zadužen da se brine o našoj sigurnosti i da nas, ako zatreba, pokuša izvesti izvan dometa. Upadljiva oznaka ‘press’ više je odmagala nego pomagala. Mogli ste umjesto nje slobodno na sebi nacrtati metu. Zato u ratnom izvještavanju treba biti razuman i znati stati. Nijedna novinarska priča nije vrijedna ljudskog života, to stoji u svim strukovnim napomenama o toj vrsti novinarstva, poučava profesorica.
Dok topovi grme, muze šute. Treba uvažiti ozbiljnost situacije, kako svoje tako i tuđe i ponašati se u skladu s tim, napominje Mučalo i dodaje – nisu to američki filmovi, to je bila naša stvarnost u kojoj se ginulo.
Najviše vremena provela je na bojištima u Slavoniji koja joj je, baš u to vrijeme, posebno prirasla srcu. Izvještavala je iz zaleđa Zadra, Šibenika, Sinja, Gospića, Slunjskih brda, bila je i na prvom konvoju za Dubrovnik, a onda ponovo u Osijek, Vinkovce, Vukovar…. Emisija je emitirana svaki drugi dan, po sat vremena, s prepoznatljivom špicom ‘Zovi, samo zovi’ i imala je visoku slušanost.
‘Plakala sam i ja…pa što ako sam novinar?!’
Krajem 1991. ‘smirila’ se u studiju, ali se prihvatila drugačijeg zadatka. Naime, rat je razdvojio brojne obitelji, neki su ostali na okupiranim teritorijima, drugi su bili u progonstvu, treći na bojištima… Emisija ‘S domovinskih bojišta’ nastojala je uspostaviti pokidane veze.
– Stotine pisama stizale su svakog dana na Hrvatski radio, a telefonom su se javljali oni koji su još imali sreću da im telefonske linije rade. To je bilo vrijeme bez mobitela i interneta. Tako su obitelji putem radija slale ili tražile informacije o izgubljenim ili raseljenim članovima. Često su se koristile i svojevrsne šifre, osobito ako je jedan dio obitelji još bio na okupiranom području. Tad bi se koristili stari obiteljski nadimci, uglavnom nešto što je bilo prepoznatljivo samo unutar te obitelji. Često su se javljali i branitelji pozdravljajući nekog svojeg. Razmijenili bi u eteru par riječi, neke neodređene informacije o situaciji jer se detalji nisu smjeli iznositi, ponekad smo se nasmijali, ohrabrili i poželjeli sreću… Dio Hrvatske bio je okupiran, ali radijski signal ne možeš zaustaviti puškom. On pronalazi svoje slušatelje. Bilo je svakakvih situacija u eteru, često silno dirljivih. Puno se plakalo, toliko da sam se povremeno osjećala kao da mi čitava Hrvatska plače na ramenu… Plakala sam i ja…pa što ako sam novinar?! Zar novinari ne smiju imati emocije? O, itekako ih imaju, vjerujte, priča nam profesorica Mučalo.
Predavanja ‘iz prve ruke’
Godine 1992., za ciklus emisija ‘S domovinskih bojišta’ Marina Mučalo nagrađena je Godišnjom nagradom Hrvatskoga radija, najvišom nagradom te radijske kuće. Ubrzo je objavila i istoimenu knjigu, svojevrsni ratni dnevnik za koju kaže da joj je bila – terapija.
Nema je u popisu obvezne ispitne literature jer je Marina Mučalo studentima namijenila knjigu pod nazivom ‘Radio – medij 20. stoljeća’ u kojoj je cijelo poglavlje posvetila ratnoj radiofoniji i ratnom izvještavanju u vrijeme Domovinskog rata. Uz knjigu, neizostavna su i njezina sjajna predavanja. Kad prema silabusu dođe red na tu temu, predaje ‘iz prve ruke’. Tad studenti mogu čuti i glas Siniše Glavaševića, novinara koji je na jedinstven način svjedočio o ratnoj vukovarskoj stvarnosti.
