Nastavnica o revidiranju ocjena: Zašto ne bi preispitali sve učenike s pozitivnom ocjenom?
Kraj je školske godine i na dnevni red opet dolaze kompetencije nastavnika. Jesu li oni krivi za sve negativne ocjene ili ipak neki učenici jednostavno ne zaslužuju prolaz. Sve je to omogućeno, prema famoznom članku 76. Zakona o odgoju i obrazovanju.
Piše: Tamara Šoić
Sljedećih će dana biti aktualno preispitivanje ocjena. Naime, članak 76. Zakona o odgoju i obrazovanju u osnovnoj i srednjoj školi kaže kako učenik ili roditelj koji nije zadovoljan zaključenom ocjenom iz pojedinog nastavnog predmeta ima pravo u roku od dva dana od završetka nastavne godine podnijeti zahtjev učiteljskom/nastavničkom vijeću radi polaganja ispita pred povjerenstvom.
Nije ovaj članak zakona od jučer na snazi, ali trebalo je proći neko vrijeme da sazrije i otkrije roditeljima i učenicima sve mogućnosti koje širokogrudno nudi.
I kako to obično biva, za ovu su se blagodat, ponajprije zainteresirali oni loši pa je postalo pravilo da se preispituju uglavnom i isključivo negativne ocjene. Preispituje se treća, četvrta ili peta jedinica i to iz onih predmeta koje učenik smatra «najlakšim».
Ide se toliko daleko da razrednici savjetuju učenike koji trebaju izgubiti godinu, na koju se ocjenu žaliti i kako.
Nastavničko vijeće potom treba imenovati tročlanu komisiju koja treba «preispitati» je li predmetni nastavnik smrad i sadist koji je učeniku dao jedinicu.
Ta tročlana komisija, u kojoj će sjediti razrednik, ispitivač i jedan sustručnjak treba odlučiti je li se štogod promijenilo u dva dana, koliko već traje zakonski rok u kojem treba ispitati učenika.
Ishod je za nastavnika potpuno nebitan. On je kompromitiran u oba slučaja. U slučaju prolaska učenika, potvrđena je sumnja da je doista sadist i smrad.
U slučaju neprolaska, nastavnik nije sadist i smrad, samo je neosnovano optužen za takvo što.
Bez ikakvih posljedica, isprike ili materijalne satisfakcije. Nastavnik je pred svojim kolegama, učenicima i roditeljima morao dokazivati da je doista uredno i vrijedno odrađivao svoj posao.
Cijelu nastavnu godinu.
Da njegovo znanje i kompetencije ne znače baš ništa.
Da je učenikova pisana tvrdnja “jača” od svih njegovih ocjena i bilješki.
Da apsolutno ništa ne znači točka 11. Pravilnika o načinima, postupcima i elementima vrednovanja koja kazuje kako je zaključna ocjena iz nastavnoga predmeta izraz postignute razine učenikovih kompetencija u nastavnome predmetu/području i rezultat ukupnoga procesa vrednovanja tijekom nastavne godine, a izvodi se temeljem elemenata vrednovanja, jer, kao i sve točke tog istog Pravilnika pada u vodu naspram pisane učenikove tvrdnje.
Čemu onda poštivanje Pravilnika kao takvog, ako sam čin žalbe na ocjenu ne uzima u obzir poštivanje tog istog Pravilnika?
Čemu onda uopće ikakav pravilnik kada je na kraju balade sasvim svejedno jesmo li ga se slijepo pridržavali ili kršili?
Uopće nije sporna žalba na nečiji rad.
Ali je sporan način.
Žalba podrazumijeva argumente, a u ovom slučaju argumenti nisu bitni. Bitno je samo pravovremeno napisati žalbu.
Tako je u jednoj školi na kraju nastavne godine nastavničkom vijeću upućeno oko 60-ak žalbi u kojima se traži preispitivanje ocjena.
60-ak zaključenih ocjena dovedeno je u pitanje.
U 60-ak slučajeva posumnjalo se u kompetencije nastavnika.
Ta brojka gotovo poništava potrebu postojanja nastavnika, a i njihovu svrhu.
Bilo bi zanimljivo doći do podatka koliki je broj ocjena na koje su se učenici žalili tijekom postojanja ovog famoznog članka 76. i koliko je negativnih ocjena od ukupnog broja.
Pa bi tvorcima tog famoznog i posve nepreciznog članka postalo jasnije za koju su ga kategoriju učenika osmislili.
Ja bih recimo uvela mehanizam preispitivanja pozitivnih ocjena.
Pred tročlanom komisijom.
Pa kad se već preispitujemo, ajmo to učiniti sa stilom.
Recimo, zbog čega ne uvesti mehanizam koji će preispitati koliko doista znaju učenici koji su tijekom cijele godine bili negativno ocijenjeni iz većine predmeta, a u posljednjem su se tjednu nastave, sve te jedinice pretvorile u pozitivne ocjene?
Zbog čega su na kraju nastavne (a i školske) godine na stupu strama uvijek jedni te isti smradovi i sadisti?
Ajmo propitivati i one blage, dobre i nježne. Čisto da vidimo tko je u ovoj cijeloj priči štetočina.
Ali ovo je ionako retoričko pitanje.
