Niste plaćeni za to da vas učenici vole? E, pa varate se!
Koliko ste puta čuli da učitelji nisu plaćeni za to da djeci budu prijatelji i da im se svide? Je li zaista jedini posao učitelja i profesora da ispredaju lekciju koja je propisana nastavnim programom, a na djeci da tu lekciju nauče?
foto: veganvape.com
Nedavno se društvenim mrežama proširio video učitelja koji svakodnevno prije početka nastave svakom od svojih učenika udjeljuje komplimente. On smatra kako je to vrlo bitno, jer je njihovo samopouzdanje vidljivo poraslo otkada na ovaj način započinju radni dan. Fokusirajući se tako na njihove talente umjesto nedostatke, primjetio je kako su kroz nekoliko tjedana i sami učenici počeli komplimentirati jedni druge, te slaviti postignuća svojih kolega.
– Gospodine Chris, Vi ste najbolji učitelj ikada!, pohvalio je jedan od učenika ovog mladog učitelja.
No je li uopće važno da učenici, osim što vole jedni druge, vole i svoje učitelje?
’Djeca ne uče od ljudi koje ne vole!’
Odgovor na to pitanje ima Rita Pierson, stručnjakinja za edukaciju. Od 1972. bila je učiteljica u osnovnim i srednjim školama, koordinator za testiranje, te zamjenik ravnatelja. Poslijednjih desetak godina organizira radionice i seminare koji se bave profesionalnim razvojem učitelja i profesora. Jedan takav govor održala je na konferenciji TED 2013. godine.
Ona objašnjava kako je iznimno bitno naglasiti vrijednost i važnost ljudskih odnosa.
–Bez važnog i utjecajnog odnosa ne može se dogoditi niti značajno učenje, tvrdi Pierson.
Kaže kako je godinama promatrala učitelje kako predaju, te je upoznala najbolje, ali i neke od najgorih predavača.
– Kolegica mi je jednom rekla kako nije plaćena da voli djecu i da im se svidi, kako je jedino bitno da ona ispredaje lekciju, a da je na djeci da ju nauče, prisjeća se Pierson koja joj je na to odgovorila kratko i jasno: djeca ne uče od ljudi koje ne vole!
Nije teško uspostaviti dobar odnos s učenicima
Smatra kako zapravo i nije teško uspostaviti dobar odnos s učenicima, te kako je važno nastojati najprije razumjeti, a tek onda tražiti da oni razumiju vas.
– To se vrlo često može postići jednostavnom isprikom kada pogriješite, objašnjava.
Kaže kako je i sama imala razrede koji su bili akademski toliko neuspješni da je plakala, razmišljajući kako će istovremeno podići samopuzdanje i uspjeh svojih učenika.
– Tada mi je na pamet pala sjajna ideja. Rekla sam im ‘Vi ste odabrani da budete u mom razredu jer sam ja najbolja učiteljica, a vi najbolji učenici. Spojili su nas da bismo ostalima pokazali kako se to radi, tako da nas, dok hodamo hodnikom, ljudi primjećuju! Zato ne trebate praviti buku, morate se samo ’šepuriti’, kazala je učenicima.
Prisjeća se i kako je jednom razredu dala test od 20 pitanja, a jedan od učenika pogrešno je dao odgovore na njih 18.
– Napisala sam na njegov test +2 i nacrtala veliko nasmješeno lice, a on me upitao: ‘Gđo. Pierson, je li ovo nedovoljan, čemu to nasmješeno lice?’ Odgovorila sam mu: ‘Zato što si na pravom putu. Dva si točno odgovorio, nisi pogriješio svih dvadeset.’ Zatim sam ga upitala: ‘Ponovimo li test, nećeš li biti bolji? Odgovorio mi je: ‘Da gospođo, ja to mogu bolje!’. Vidite, -18 isisa sav život iz vas. +2 govori vam da i niste toliko loši, kaže i dodaje kako je sasvim normalno da nećete svu djecu voljeti, ali kako je ključno da djeca to nikada ne osjete.
Strah kao kočnica uspjeha
– Podučavanje i učenje trebalo bi nas radovati. Koliko bi moćan bio naš svijet kada bismo imali djecu koja bi bila spremna preuzeti rizik i koja se ne bi boljala misliti, nastavlja Pierson.
Upravo je strah jedan od faktora koji mogu utjecati na lošije ocjene kod učenika. Studentica Ana prisjeća se vlastitog iskustva iz srednjoškolskih dana.
– Imala sam grozne ocjene iz matematike, ali toliko sam se bojala profesorice da sam učila i išla na instrukcije kod drugih profesora kako bi prošla predmet. Jedan školski sat nije mi bio dovoljan da nešto shvatim. Više mi je bilo neugodno pitati za nejasnoće, ali i strah jer se postavljala na način da ako ona to zna – i mi to trebamo znati, prisjeća se Ana.
Puno je, kaže, lakše učiti od osobe koja ti se sviđa.
-Kada učiš od onoga kojeg voliš, voliš davati maksimum i voliš se više truditi. Upravo su me takvi profesori potaknuli da ulažem u sebe i svoje obrazovanje dovedem na što višu razinu, kaže nam ova buduća magistra.
Rita Pierson na kraju zaključuje kako svatko dijete treba uzora, odraslu osobu koja od njega nikada neće odustati i razumije moć povezanosti, te ustraje na tome da postanu najbolji što mogu postati.
– Mi to možemo, mi smo učitelji! Mi smo rođeni da bismo stvarali promjene!, zaključuje Pierson.
