Ovo su nastavnici koji su izašli iz sustava: Otkrivaju čime se sada bave i bi li se vratili raditi u školu
Posao u državnom ili javnom sektoru prije je značio imati redovita primanja i siguran posao. Privatni sektor označavao je upravo suprotno. No, gorka istina je da je posljednjih godina odljev nastavničkog kadra iz sustava obrazovanja u porastu. Nastavnici, najčešće zbog većih primanja, ali i drugih problema u obrazovanju, sve više odlaze raditi u privatni sektor iako je prema uvriježenom mišljenju takav posao nesigurniji. Zašto nastavnici odlaze, kako im je u privatnom sektoru i hoće li se ikada vratiti raditi u škole, otkrilo nam je četvero bivših nastavnika koji su napravili upravo to.
Foto: Canva | Privatna arhiva
Ena, Ivan, Maja i Anamarija. Ovi ljudi nekada su bili nastavnici. Ena je predavala matematiku, Ivan engleski jezik, književnost i povijest, Maja fiziku, a Anamarija je bila nastavnica strukovnih predmeta u sektoru računarstva. Svi četvero su mladi ljudi koji su radili u sustavu obrazovanja od četiri do skoro devet godina, a onda su odlučili otići. Sada rade u privatnom sektoru.
Ena radi u IT sektoru kao front – end developer, Ivan je voditelj odjela dizajna i kombinirano radi grafički, UX i UI dizajn, Maja radi posao medicinskog fizičara u bolnici, a Anamarija, koja je završila računarstvo na FER-u radi svoj posao u struci, samo u privatnom sektoru. Za naš portal su ispričali svoje priče o tome zbog čega su izašli iz sustava obrazovanja i bi li se ikada vratili na poziciju nastavnika.
Ena: ‘Prolaznost matematičara na stručnom ispitu bila je nikakva, a sustav je iznova i iznova rušio iste pojedince’
Ena Pacenti bivša je nastavnica matematike. Rodom je iz Pule i ima 31 godinu, a završila je preddiplomski nastavnički smjer matematike na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu (PMF), stekavši titulu prvostupnice edukacije matematike s položenim pedagoškim kompetencijama. Četiri godine radila je u osnovnoj školi, ali je, kako nam je ispričala, prilikom prvog zaposlenja naišla na neobične situacije iako je njeno zanimanje deficitarno.
– Istina, prvi posao sam dobila prije nego što sam ga uopće počela tražiti, no brzo sam se susrela s izazovima. Zaposlena sam na 60 dana do objave natječaja (kako to i inače ide), a nakon što je natječaj za moje radno mjesto objavljen, na isti sam se odmah javila. Međutim, natječaj na koji sam se prijavila bio je poništen zbog ‘nejasnih okolnosti’. Obrazloženje nisam nikad dobila, iako sam ga tražila, postoje samo neke moje pretpostavke i informacije iz neslužbenih izvora. No ipak sam pozvana natrag raditi, jer nisu imali drugog izbora, govori nam Ena.
Nakon što se zaposlila morala je položiti stručni ispit u roku od dvije godine, a iskustvo polaganja istog je opisala izuzetno frustrirajućim.
– Nakon tri neuspješna pokušaja bilo mi je dosta tog stresa i nepravde. Primjerice, nakon što sam na oglednom satu opomenula učenika zbog nošenja sunčanih naočala, rečeno mi je da neželjena ponašanja trebam ignorirati. Kod pisanja eseja suočila sam se s nevjerojatnom sitničavošću, gdje su problemi bili u redoslijedu riječi u rečenici i izboru primjera. Bitno je napomenuti da su moji eseji uvijek bili matematički i gramatički ispravni. Prolaznost matematičara na stručnom ispitu bila je nikakva, a sustav je iznova i iznova rušio iste pojedince. Zbog ovakvog iskustva, mnogi od njih su odlučili napustiti obrazovni sustav i krenuti dalje u svojim karijerama. Stručni ispit, umjesto da ima savjetodavni pristup s ciljem poboljšanja i podrške (uz očekivano znanje koje trebamo posjedovati), pokazao se kao totalna suprotnost – mjesto liječenja tuđih frustracija i kompleksa. Unatoč manjku kadra, sustav je i dalje ostao neosjetljiv na stvarne potrebe za matematičarima u školstvu, ispričala nam je svoje iskustvo bivša nastavnica matematike.
Studirala je na PMF-u: ‘Profesori su često čitali iz skripti, prepisujući ih doslovno na ploču, dok je prava pedagoška vrijednost bila rijetkost’
No, problemi u sustavu se nisu pojavili kada je počela raditi. Navodi kako ju je na fakultetu dočekalo razočarenje. Iako je upisala nastavnički studij zbog strasti prema matematici kao i želja da postane suprotnost svojih nekadašnjih učitelja, na fakultetu se, tvrdi Ena, ‘osjetio nedostatak kvalitetne pripreme za stvarni rad u učionici’, ali i da je sam fakultet bio opterećen svojim nedostacima u obrazovanju.
– Studijski program, iako obuhvaća različite aspekte poučavanja matematike i učenja o raznim poteškoćama u poučavanju, nije bio dovoljno praktičan. Nisam dobila savjete o postupanju u određenim situacijama s učenicima, niti su nam pruženi korisni savjeti o papirologiji. Fakultet je bio opterećen nedostacima koji su ozbiljno ugrozili kvalitetu obrazovanja. Profesori su često čitali iz skripti, prepisujući ih doslovno na ploču, dok je prava pedagoška vrijednost bila rijetkost. Nedostatak prilika za ispravke i samo jedan rok za ispit stvarali su dodatan stres, a ako student nije zadovoljio na kolokvijima, nije imao priliku izaći na ispit te je bio prisiljen ponovno upisivati kolegij. Ovo iskustvo napustila sam nakon četiri godine fakulteta na 1. godini diplomskog studija, shvativši da me studij nije pripremio dovoljno dobro za stvarni rad u obrazovnom sustavu. Fokusiranje na teoriju s vrlo malo praktičnih smjernica ostavilo me nespremnom za izazove koje donosi svakodnevna nastava, komentirala je Ena.
‘Ključan trenutak bio je nakon trećeg stručnog ispita, kad sam shvatila da ne želim prolaziti kroz isti stres i nepravdu po četvrti put’
Nakon četiri godine rada u školi, Ena je donijela odluku o odlasku. Sada radi u IT sektoru kao front – end developer. Ističe kako radi osam sati dnevno, bez nošenja posla kući te ima mnogo više slobodnog vremena. U novom radnom okruženju osjeća se, kaže, manje izloženo stresu i općenito odmornije.
– Odluku sam donijela u otprilike mjesec dana, iako su tu bile godine gomilanja nezadovoljstva – krenuvši od faksa, preko stručnog ispita pa do samog rada u školstvu. Ključan trenutak bio je nakon trećeg stručnog ispita, kad sam shvatila da ne želim prolaziti kroz isti stres i nepravdu po četvrti put. Neprestano sam se pitala zašto se borim s takvim uvjetima i nepoštovanjem, kad sam svjesna koliko je potreba za matematičarima stvarna, i to ne samo u školstvu. Iako nisam strahovala od gubitka posla, shvatila sam da ne želim biti podvrgnuta sustavu gdje se moj trud ne cijeni, a pritisci su konstantni, poput dugih radnih sati, umora i stresa, što je dodatno potaknulo moju odluku, rekla je Ena.
Na pitanje postoji li šansa da se nekada možda vrati raditi kao nastavnica, Ena je rekla kako postoji jer voli taj posao.
– Rad u obrazovnom sustavu donosi svoje posebne trenutke. Raditi s djecom i pružiti im pomoć ima neizmjernu vrijednost. Iako su problemi prisutni, rad u obrazovnom sustavu isplatio se zbog dubokog osjećaja ispunjenja koji dolazi iz interakcije s djecom i pružanja potrebne podrške. Donosi emocionalnu nagradu i priliku za pozitivan utjecaj na živote mladih. Važno je napomenuti da sam osobno imala sreće sa svojom školom, gdje je postojao dobar kolektiv i podrška ravnateljice, što je dodatno obogatilo moje iskustvo rada u obrazovanju, izjavila je Ena.
‘Autoritet učitelja postao je zanemaren, a školu vode roditelji, čiji je pritisak iz dana u dan sve veći’
Ali, njen povratak u obrazovni sustav ovisio bi o drastičnim promjenama u sustavu. Počevši, kako nam je rekla, od vraćanja autoriteta učiteljima, a uvjeti rada trebaju biti pravedniji. Bez takvih temeljnih promjena, tvrdi, ne vidi se natrag.
– Najviše sam bila nezadovoljna nedostatkom prepoznavanja vrijednosti rada učitelja, neadekvatnim plaćama i gubitkom autoriteta učitelja. Kako bih to promijenila? Pa, potrebna je ozbiljna rekonstrukcija sustava, a ne samo kozmetičke promjene. Primjerice, mogli bismo razmotriti povećanje plaća učiteljima kako bi se odrazilo poštovanje prema njihovom ključnom doprinosu društvu. Također, smanjenje administrativnih barijera poput nepotrebnih pravilnika i papirologije olakšalo bi rad učitelja, smanjilo stres i poboljšalo radne uvjete. Važno je ponovno uspostaviti autoritet učitelja kroz promjene u odnosima između roditelja, učenika i škole, stvarajući zajedničko okruženje suradnje. Ovakve promjene ne bi samo poboljšale život učitelja, već bi imale i pozitivan utjecaj na cjelokupno obrazovno iskustvo. Posao učitelja često je predmet sprdnje i omalovažavanja, nimalo cijenjen, a odnos između plaće i obujma posla neproporcionalan. Radni dan nema jasne granice jer se posao nosi kući, praktički trajući 24 sata dnevno. Autoritet učitelja postao je zanemaren, a školu vode roditelji, čiji je pritisak iz dana u dan sve veći, poručila je Ena.
‘Ako sustav ne cijeni vaš trud, nema smisla ostati i trpjeti. Idite dok još možete’
Na novom poslu osjeća se sretnijom i zadovoljnijom nego kada je bila dio obrazovnog sustava. Iako joj, kaže, nedostaju trenuci kad bi učenicima ‘kliknulo’ kad im objasni novi matematički sadržaj ili kad bi si međusobno uljepšali dan razmjenjujući korisne životne mudrosti. Ipak, tvrdi Ena, ništa nije važnije od toga da sada živi bez stresa i nije svaki dan psihički iscrpljena.
– Onima koji se premišljaju oko odlaska iz sustava, želim reći – nemojte se mučiti beskrajno. Ako sustav ne cijeni vaš trud, nema smisla ostati i trpjeti. Idite dok još možete. A mladima koji žele upisati nastavnički studij, poručujem da dobro razmisle. Sustav je težak, nepredvidljiv i često nepravedan. Ako niste spremni na to, možda biste trebali razmotriti druge opcije, poručila je Ena.
Ivan: ‘Ravnateljica me zvala na razgovor da me opomene da bih se trebao oblačiti prikladnije jer, naime, nosio sam majice s kapuljačom’
Bivši nastavnik, 38-godišnji Ivan Leš u školi je radio ukupno 11 godina. Prvih nekoliko mjeseci je radio u Osnovnoj školi Stjepana Antolovića u Privlaci, a potom, sve do siječnja 2022. godine, radio je u Ekonomskoj školi Vukovar. U Osijeku živi posljednjih 16 godina, a studirao je engleski jezik i književnost i povijesti na Filozofskom fakultetu u Osijeku te je stekao zvanje profesora istog.
– Moje prvo radno mjesto je bila zamjena u osnovnoj školi u Privlaci, mjestu između Vinkovaca i Županje. Posao je bio, pjesnički rečeno, vatreno krštenje, jer sam došao u tradicionalnu, konzervativnu sredinu, a ja sam tada još uvijek bio vrlo nadobudan i energičan. Prvih dana me čistačice nisu htjele ujutro pustiti u zaključanu školu jer su mislile da sam učenik zbog ruksaka na leđima koji sam nosio, a ravnateljica me zvala na razgovor da me opomene da bih se trebao oblačiti prikladnije jer, naime, nosio sam majice s kapuljačom, priča nam Ivan.
Tada nije imao imao položen vozački ispit niti je posjedovao auto pa je iz Osijeka putovao autobusom, presjedao u Vinkovcima. Budući da linije nisu bile dobre, najčešće bi morao moliti nekoga iz škole da ga poveze određeni dio puta. Povratak iz škole je često trajao još duže, jer kad bi se i vratio u Vinkovce, na kolodvoru je čekao dva do tri sata autobus za Osijek.
– Nakon otprilike dva mjeseca javio sam se na natječaj u Ekonomskoj školi u Vukovaru, isključivo jer mi je bilo lakše i brže putovati iz Osijeka u Vukovar nego u Privlaku. U to vrijeme se ljudi nisu pretjerano gurali raditi u Vukovaru zbog niza društvenih problema (ne samo nacionalnih) koji se i dan danas osjete u gradu i u učionici. U Ekonomsku školu u Vukovaru sam prvo došao kao djelom nestručna zamjena na mjesto profesora engleskog i njemačkog, a potom prešao, kao dugogodišnja zamjena, na mjesto profesora engleskog jezika. Posljednje, otprilike tri godine radio sam na ugovor na neodređeno, ispričao je bivši nastavnik Ivan.
‘Ono za što me faks definitivno nije pripremio jest rad s ljudima, što s učenicima, što sa starim kolegama’
Studij koji je upisao nije bio njegov prvi izbor nego je htio studirati dizajn i to u Zagrebu, a drugi izbor mu je bila kombinacija povijesti umjetnosti i engleskog na Filozofskom fakultetu. Kako su tada postojali prijemni ispiti, dogodilo se da nije mogao fizički biti prisutan na oba fakulteta za polaganje prijemnog. Nije stigao pisati sve komponente prijemnog i nije uspio upisati studij dizajna niti povijest umjetnosti i engleski, ali se uz posao nastavnika nastavio baviti grafičkim dizajnom.
– U ljeto 2021. sam krenuo na online tečaj UX/UI dizajna pri Algebri. To mi je otvorilo vrata ka jednoj sasvim drugoj i širokoj disciplini dizajna, a sve predznanje i iskustvo grafičkog dizajna mi je značajno olakšalo i ubrzalo učenje i savladavanje tog gradiva. U siječnju 2022. sam postao junior grafički dizajner u Gauss Developmentu, osječkoj IT firmi, da bih sad, nakon dvije godine bio voditelj odjela dizajna i kombinirano radim grafički, UX i UI dizajn, rekao je Ivan.
Slično kao i Ena, smatra da ga fakultet ipak nije dovoljno dobro pripremio za rad u školi unatoč nastavničkim i pedagoškim kolegijima koje je imao.
– Mislim da od ukupnog obujma gradiva kojeg sam studirao, u nastavnom procesu nisam koristio niti 50 posto pa s te strane mislim da me pripremio i više nego dovoljno. S praktične strane, kao što je vođenje dnevnika, imenika, sastavljanja planova i programa nastave i ostale nastavne dokumentacije, nije me uopće pripremio, jer to se tad jednostavno nije radilo u sklopu fakultetskog obrazovanja. Nadam se da je sad to drugačije. Ono za što me definitivno nije pripremio, uz svu pedagogiju, psihologiju i metodiku, jest rad s ljudima, što mladim, učenicima, što starim kolegama, jer školska je zbornica mjesto gdje se sudaraju mnoge generacije prosvjetnih radnika, različitih pozadina, svjetonazora i različite vrste obrazovanja. Vještine komunikacije te poučavanja u učionici se mogu naučiti samo donekle ali sam mišljenja da to prvenstveno ovisi o karakteru i urođenim socijalnim vještinama osobe. Nekima rad u učionici prolazi lako od prvog dana, a neki se muče s prenošenjem znanja i održavanjem reda cijeli svoj radni vijek, naveo je bivši nastavnik Ivan.
‘Online nastava je bila, kratko i kolokvijalno rečeno, sprdačina. Tad sam zapravo spoznao koliko je sustav duboko loš’
Iako je ideja o odlasku iz obrazovnog sustava kod Ivana postojala oduvijek, uz tu ideju vukao se i strah koji mu je bio usađen od starijih generacija još u djetinjstvu, a to je da rad u privatnoj firmi nije siguran.
– Da rad u privatnoj firmi nije siguran, da sam jedan dan zaposlen, a drugi nisam, plaća kasni i varira iz mjeseca u mjesec, dok s poslom u školi imam sigurno radno mjesto i redovitu plaću. Tijekom cijelog studija i rada u školi ja sam veliki dio svog slobodnog vremena provodio istražujući i vježbajući dizajn. S vremenom je to postalo nešto u što sam se zaljubio, ali i dodatan izvor prihoda. Ideja o promjeni karijere uvijek je bila nekako tu, samo još nisam bio dovoljno hrabar napraviti taj iskorak, rekao nam je Ivan.
Dok je radio u školi, kaže kako je postojao period kada je bio gotovo pa pomiren s time da će do mirovine biti nastavnik u školi, a dizajn raditi iz hobija sa strane. Razlog za to je bila određena sigurnost i rutina koja se ponavlja iz školske godine u školsku godinu što, vjeruje Ivan, mnogim ljudima i odgovara.
– Onda se počelo ‘čeprkati’ po obrazovnom sustavu. Osvijestio sam koliko je društveni status prosvjetnih radnika loš i opada. Potom je došla Blaženka Divjak, izmišljala tobože reforme koje su se realno svele na neke nove termine u odgojno-obrazovnom procesu i dodatnu papirologiju i obaveze nastavnika. Kap koja je prelila čašu je bila organizacija nastave za vrijeme pandemije koronavirusa. Toliko je paradoksalnih i nebuloznih gluposti bilo forsirano u tom periodu, jer je mastodontskom obrazovnom sustavu i ministarstvu trebalo vremena da se prilagodi situaciji. Online nastava je bila, kratko i kolokvijalno rečeno, sprdačina. Tad sam zapravo spoznao koliko je sustav duboko loš i kako nema izgleda da će se, bez neke temeljite promjene tu išta promijeniti. Kad govorim o temeljitoj promjeni, pričam o reformi koja bi trajala 10, 15 godina, a organizirali bi ju ne političari, crkva ili veterinari nego prosvjetari s praktičnim iskustvom rada u učionici, svatko iz svoje struke. Međutim shvatio sam da se to vjerojatno za mog života neće dogoditi, otkrio nam je Ivan.
‘Lijegao bih u krevet agitiran i ljut jer sam bio svjestan da sam potrošio cijeli dan za nešto što će većina djece samo copy/pasteati bez gledanja’
Ispričao je kako je gotovo svakodnevno provodio najmanje šest sati pred ekranom zatvoren sam u sobi, a potom još dva do tri sata pripremao online zadatke, sastavljao online kvizove, skenirao i digitalizirao materijale za idući dan.
– Lijegao bih u krevet agitiran i ljut jer sam bio svjestan da sam potrošio cijeli dan za nešto što će većina djece samo copy/pasteati bez gledanja. Budio bih se gotovo svake noći između 3 i 4 sata. Srce bi mi lupalo, osjećao sam se anksiozno jer sam bio rastrgan između posla kojeg sam se trudio raditi odgovorno, i činjenice da sam se sa svojim etičkim načelima zapravo borio protiv sistema koji mi je taj posao i dao. To ljeto sam shvatio da sam zapravo bio u depresiji. Uz razgovor i pomoć supruge, odlučio sam da se nešto mora promijeniti, rekao je Ivan.
Kao pozitivne strane rada u obrazovnom sustavu je naveo redovitost primanja, ali ističe kako mu u privatnom sektoru plaća isto tako nikada nije kasnila. Zatim je naveo i prijateljstva s učenicima koja traju i nakon što završe školu, a onda je spomenuo i godišnje odmore koji su uvijek u isto vrijeme koji nekima odgovara, ali da je to često dvosjekli mač po pitanju ljetovanja.
– To za nastavnike sa svojim ne baš zavidnim primanjima to znači ljetovanje u vrhuncu sezone s najvišim cijenama smještaja. Rad u nastavi je repetitivan, rutinski i puno toga se odrađuje jednako svaki mjesec, polugodište, i nastavne godine. Mene je ta rutina polagano izjedala, ali razumijem kako mnogima to godi jer onda o mnogočemu ne moraju razmišljati. Lijepo je biti dio kolektiva, koji kad je dobro usklađen, kad su svi u dobrim odnosima, može funkcionirati kao jedan složni organizam. To nažalost nije uvijek bio slučaj, ali kad je bio, bilo je lijepo, smatra Ivan.
‘Nakon nekoliko godina nastavnici pregore i budu jedni od onih ispranih nastavnika koji dođu, odrade svoje i vrate se kući’
Kao najveći problem obrazovnog sustava naveo je to što nastavnici uče učenike da imaju otvorene umove, slušaju svoj interni moralni kompas, da se bore ili miču od nepravde i suludih pravila, a istovremeno su upravo nastavnici ti koji se nalaze u sustavu koji je ‘krut i krcat nepravdama’.
– Natrpan je regulativama koje su same sebi svrha, a bilo koji oblik borbe protiv toga rezultira frustracijom ili u najgorem slučaju prosvjetnom inspekcijom. Svi gledaju što se mora a ne kako stvari trebaju biti. Mislim da taj sukob dva svijeta u jednom nastavniku rezultira ili da nakon nekoliko godina pregore i budu jedni od onih ispranih nastavnika koji dođu, odrade svoje i vrate se kući, što nikako nije dobro kad radiš djecom koju bi trebao stalno inspirirati i poticati; ili rezultira da se osoba, poput mene, makne iz sustava, istaknuo je bivši nastavnik Ivan.
Prednosti posla koji sada radi u privatnom sektoru i to ne u struci, već se ondje zaposlio zahvaljujući svojem hobiju, su fleksibilno radno vrijeme, hibridni model rada i što posao ne nosi kući te ne radi vikendima niti ga zovu izvan radnog vremena što je, kako navodi Ivan, suprotno uvriježenom mišljenju.
– Moj posao je vidljiv, stvaran i donosi stvarne, mjerljive rezultate. U privatnom sektoru se ne gleda papir, potvrda i očitovanje za svaku glupost, ne postoji niz pravilnika o raznim procedurama a svijet funkcionira i dalje, dapače, fokus je na brzinu, temeljitost i učinkovitost. Ne moram se konstantno pravdati i objašnjavati za svaki korak ili odluku koju napravim, moj autoritet dizajnera se poštuje i ne propitkuje od prvog dana. Isto tako, ja ne ulazim u rasprave i ne govorim developerima kako i što bi trebali raditi u kodu neke aplikacije ili web-stranice. Moja riječ i obećanje se poštuju. Naposljetku, veća primanja i postepen rast istih, za razliku od školstva gdje je taj rast iz godine u godinu zanemariv, a interna napredovanja u struci su zapravo nasilno izmišljena i ne donose puno toga sa sobom. Isto se odnosi i na interno napredovanje i razvoj. I dalje sam okružen mladim ljudima jer sa svojih 38 godina zapravo sam jedan od starijih ljudi u tvrtki, dok je prosjek godina 33, ispričao nam je Ivan.
‘Ako i promijenite karijeru, nećete naglo prestati biti prosvjetar, niti će vam itko oduzeti diplomu. To jest i ostaje dio vas zauvijek’
Da se vrati raditi u obrazovni sustav, Ivan kaže kako bi se morala dogoditi neka ‘žestoka ekonomska i društvena kriza, rat ili nešto tome slično’. Iako mu je, priznaje, nekada u školi bilo i lijepo raditi, imao je lijepe periode u zbornici i upoznao je puno divnih mladih ljudi, u sustav se, kaže, ne želi vratiti.
– Ako se i vi premišljate o odlasku iz sustava – odite! Da vam je dobro ne biste se premišljali! Važno je slušati taj mali glas u vama koji će vam često reći jako puno jako važnih stvari. Ako i promijenite karijeru, nećete naglo prestati biti prosvjetar, niti će vam itko oduzeti diplomu. To jest i ostaje dio vas zauvijek. Iako vam garantiram da ako vam bude bolje, sa svakim tjednom rada u drugom zanimanju će vam to biti manje bitno. Ako imate neke dodatne vještine i znanja koja nisu vezana za obrazovanje i nastavnički studij – razvijajte ih i radite na njima. Rad u školi je kompleksan i kompliciran i čini mi se da će biti sve kompliciraniji, posebno ako ga budete planirali raditi savjesno i odgovorno. Srećom pa je danas situacija puno bolje nego prije 10 ili 20 godina, pa promjena posla ili cijele karijere nije toliki problem kakav je bio. Ukratko, u redu je ako ste upisali nastavnički studij jer to zaista želite i volite, ali ako ste to upisali jer niste znali što biste, moj savjet je da potražite nešto s čime biste zaista bili sretni, poručio je Ivan.
Na pitanje je li sada na novom poslu sretniji i zadovoljniji, Ivan odgovara – apsolutno.
Maja: ‘Nakon nešto više od sedam godina rada u prosvjeti odlučila sam se na odlazak’
Maja Bratuševac sa svojom 31 godinom u školi je radila kao nastavnica fizike. Završila je Diplomski studij fizike i informatike na Odjelu za fiziku i postala magistra edukacije fizike i informatike. U prosvjeti je radila više od sedam godina, a na svom prvom poslu zaposlila se samo nekoliko dana nakon što je diplomirala i to kao nastavnica fizike u gimnaziji.
– Tada sam radila kao zamjena, ali sam u vrlo kratkom vremenu dobila ugovor na neodređeno, ali nepuno radno vrijeme. Nakon tri godine rada u srednjoj školi prešla sam na posao nastavnice informatike u osnovnoj školi jer mi je ta škola bila bliže mjestu stanovanja, a također je perspektiva bila bolje. U srednjoj školi se drastično smanjivao broj učenika, a time i moja satnica dok je u osnovnoj školi situacija ipak bila malo bolja i nakon godinu dana sam imala ugovor na neodređeno i puno radno vrijeme, priča nam Maja.
Nakon završetka preddiplomskog studija odlučila se za upis na nastavničkom smjeru jer je željela nastaviti studij u Osijeku. Smatra da ju je studiranje na Odjelu za fiziku dobro pripremilo za rad u odgojno-obrazovnoj ustanovi, iako bi, kaže, bilo dobro da su kroz sve godine studija imali više prakse i susretali se sa stvarnim situacijama i problemima koje se svakodnevno događaju u školi. Iako te situacije nisu toliko vezane za nastavu i poučavanje, već za privatne probleme učenika, zdravstvene, socijalne, ekonomske, ali ističe kako se sve to odražava na njihov ukupni odnos prema radu.
– Nakon nešto više od sedam godina rada u prosvjeti odlučila sam se na odlazak. Odluka nikako nije bila laka. Dugo vremena sam razmišljala o promjeni posla i premišljala se u kojem smjeru krenuti. Plan je bio krenuti u drugom smjeru kroz nekoliko godina, a do tada se dodatno školovati. Ali onda je izašao natječaj za medicinskog fizičara i odlučila sam pokušati, izjavila je Maja.
‘Obrazovni sustav se konstantno mijenja, već godinama se pokušava doći do nekih konkretnih promjena, ali ne mogu reći da se one događaju’
Maja sada radi posao medicinskog fizičara u bolnici. U tom poslu, tvrdi, ima puno više prostora za usavršavanje i dodatne edukacije. S druge strane, kaže, mogućnost napredovanja u obrazovnom sustavu je gotovo nikakva. Navodi kako nastavnik može napredovati u mentora, savjetnika i višeg savjetnika, ali da se po pitanju povećanja plaće s tim napredovanjem radi o minimalnoj promjeni za što je potrebno uložiti puno truda i vremena.
– Obrazovni sustav se konstantno mijenja, već godinama se pokušava doći do nekih konkretnih promjena, ali ne mogu reći da se one događaju i ne mislim da će se nešto zaista poboljšati u neko dogledno vrijeme. Nastavnici su u sve goroj poziciji, prava im se smanjuju, a obveze itekako povećavaju. Ono što još vidim kako problem u prosvjeti su edukacije na kojima smo obavezni sudjelovati, a one su najčešće organizirane na loš način. Predavači ih održavaju samo kako bi skupili bodove za napredovanje te često bude da je to samo uzalud potrošeno vrijeme. Stvar koja mi također smeta u prosvjeti je i opremljenost škola. Očekuje se napredni rad s učenicima, a ulaganja Ministarstva, županija i jedinica lokalne samouprave su gotovo nikakva. Ministarstvo provodi povremene projekte opremanja škola, a često se dobije loša oprema koja kroz vrlo kratko vrijeme nije više za uporabu, npr. tableti za učenike iz Škole za život, istaknula je Maja.
‘Neopisiv je osjećaj ako znaš da si svojim postupcima utjecao na bar jednog učenika’
Oko povratka u obrazovni sustav Maja nije toliko odlučna kao njeni kolege iz ovog teksta. Iako će, kaže, teško doći do njenog povratka u školu, Maja je rekla kako se nikada ne smije reći ‘nikad’ jer je život nepredvidiv.
– Rad s djecom je divan. Neopisiv je osjećaj ako znaš da si svojim postupcima utjecao na bar jednog učenika, da si mu pomogao i da će to pamtiti i nositi sa sobom. Ono što bi svakako mogla navesti kao prednost rada u obrazovnom sustavu je radno vrijeme i mogućnost da si nastavnik sam organizira kada će obaviti onaj dio posla koji nije neposredni odgojno-obrazovni rad. Onima koji se premišljaju oko odlaska iz sustava poručila bih da pokušaju pronaći neki posao koji će ih ispunjavati. Ako se premišljaju oko odlaska iz prosvjete vjerojatno nisu zadovoljni trenutnim stanjem, a to je svakako razlog da potraže sreću negdje dalje. Mladi koji žele upisati nastavničke studije svakako bih poručila da ipak upišu inženjerski smjer pa ako ipak bude želje za rad u prosvjeti završe još i pedagoške predmete, a ako im se to ne svidi imaju više mogućnosti za pronaći posao negdje dalje, rekla je Maja.
Anamarija: ‘U Dalmaciji nastavnička plaća jednostavno nije dovoljna za normalan život’
Nakon što je završila Fakultet elektrotehnike i računarstva, Anamarija Friganović Goić radila je u sustavu obrazovanja osam i pol godina, od čega je zadnjih sedam radila kao nastavnica strukovnih predmeta u sektoru računarstva.
– Nisam studirala nastavnički studij. Polagala sam dodatno nastavničke kompetencije u trajanju od jedne godine i to je nosilo 60 ECTS. Naštrebala, položila, zaboravila i nijedan od tih 12 predmeta mi nimalo nije pomogao u radu u školi. Primjeri iz prakse su nepostojeći, sama teorija, rekla nam je Anamarija.
Problema s pronalaskom prvog posla, kaže, nije imala jer je njena struka deficitarna. O napuštanju obrazovnog sustava razmišljala je par godina te ta odluka nije bila nagla. Glavni razlog zašto je izašla iz sustava nakon toliko godina bio je, kako nam tvrdi – plaća.
– U Dalmaciji nastavnička plaća jednostavno nije dovoljna za normalan život. Cijelo vrijeme sam paralelno s radom u školi radila dodatne poslove zbog toga što plaća nastavnika nije dovoljna za život u skupom Zadru. Taj dodatni posao je narastao i morala sam birati. Izbor nije bio težak, na novom poslu imam puno bolje uvjete i slobodno vrijeme mi se nije smanjilo. Dapače, sad mogu ići na godišnji odmor kad poželim i mogu jeftinije putovati, objašnjava Anamarija.
‘Nemam onaj čudni stres od nepoznatog i javne poruge ako sam učenicima dala težak ispit ili manju ocjenu’
Sada radi u svojoj struci, samo u privatnom sektoru. Tamo joj je bolje raditi iz više razloga. Prvi je razlog što je stres poznat, odnosno ‘nema neizvjesnosti da ćeš se ogriješiti o neki pravilnik za koji nisi ni znao te da će te netko prijaviti za neku sitnicu i tako ti ugroziti egzistenciju’. Dodaje i kako je za svoj novi posao cijenjena i da nitko na ulici ne secira što je napravila u svom poslu.
– Svaki posao je stresan, imam i na novom poslu stresne trenutke oko nekih većih projekata i rezultata, ali to je sve pozitivan i normalan radni stres. Nemam onaj čudni stres od nepoznatog i javne poruge ako sam učenicima dala težak ispit ili manju ocjenu, navodi Anamarija.
‘Mislim da je najveći problem obrazovnog sustava što dosta toga ovisi o hiru jedne osobe, bio on ministar ili ravnatelj’
Na pitanje postoji li šansa da se možda jednog dana vrati raditi u obrazovni sustav, odgovara da postoji, ali samo ako bi dobila na lutriji. Iako je, kako kaže, posao nastavnika poseban jer se radi s mladima i nudi neka iskustva koja nisu dio rada u drugim zanimanja, bilo je više stvari koje u sustavu jednostavno nisu dobro funkcionirale.
– Mislim da je najveći problem obrazovnog sustava što dosta toga ovisi o hiru jedne osobe, bio on ministar ili ravnatelj. Ministar se probudi ujutro i natovari svim nastavnicima u državi na vrat nebulozu poput škole za život u koju je uloženo dvije godine krvavog rada i truda mojih kolega, a to se sad uopće ne primjenjuje. O hiru ravnatelja ovisi previše toga u školi – od dodjele zaduženja do opće atmosfere. Ako ravnatelj nije dobar, atmosfera u školi je takva da 80 posto kolektiva s grčem u želucu dolazi na posao. To se lako može promijeniti smanjenjem utjecaja politike prilikom izbora ravnatelja. Sad imamo situaciju da netko može postati ravnatelj s nula posto podrške u zbornici, što je strašno, govori nam Anamarija.
Onima koji rade u sustavu i razmišljaju o odlasku iz istog poručuje kako je danas vrlo jednostavno istražiti sve opcije prije naglih odluka. Mladima koji žele upisati nastavnički studij poručila je da gledaju struku s kojom se mogu zaposliti i izvan sustava obrazovanja.
– Neki su ljudi rođeni da budu nastavnici, a neki će se pronaći i u drugim strukama, zaključila je Anamarija.
