Poznata hrvatska književnica objasnila koja bi djela trebalo dodati na popis lektire da bi učenicima bila draža
O pitanju koja djela bi se trebala, a koja ne, nalaziti na popisu lektire u školama, među učenicima se često raspravlja. U javnosti nešto više tek posljednjih par godina, zbog promjena koje bi trebala donijeti kurikularna reforma. Tema je to bila i jedne prepirke roditelja, a kojoj je prisustvovala hrvatska književnica i profesorica Julijana Matanović. Poprilično zanimljiva razmišljanja o lektirnim djelima i o tome što bi se trebalo promijeniti da učenici budu zainteresiraniji za čitanje iznijela je na svojoj Facebook stranici. Kaže, osnovni problem je kronologija, a zanemarila bi historijski pristup proučavanja u školama, te bi uz obvezne naslove (one s popisa za maturu) unijela i izbor po ključu zavičajnosti. Njenu objavu u nastavku prenosimo u cijelosti.
Foto: Srednja.hr
Sinoć sam slušala prepirku roditelja na temu gimnazijske lektire. U središtu njihove polemike bila je Gundulićeva religiozna poema „Suze sina razmetnoga“. Majka koja misli da bi djeca trebala pročitati sva tri plača, bila je uvjerena kako ću joj – u jednom trenutku – dati podršku. I bila je vidno iznenađena kad je iz mojih usta, usta osobe koja je i magistrirala na baroknim plačevima, čula da je „Suze“ potrebno poznavati, ali da su se one na školskom programu našle prerano.
Godinama ponavljamo istu priču, priču koja ne dopire do onih koji se zaklinju u reforme i brigu o djeci.
Osnovni problem je kronologija. O tome je još prije dva i po desetljeća govorio Pavao Pavličić u pismu upućenom Barakovićevoj „Vili Slovinki“. Je li čudo što će mladi odustati od tekstova koje ne razumiju? Šesnaestogodišnjak koji čita petrarkiste i pri tome svaki čas trči pred zrcalo zabrinut za svoje pubertetske prištiće, ružičastije i brojnije od prištića njegova najboljeg prijatelja, ne uspijeva se uživjeti u Lucićeve stihove “Jur nijedna na svit vila/Lipotom se već ne slavi”. Neće današnji mladi pristati na to da ih se svakodnevno uvjerava kako ne razumiju nešto tako veliko, klasično, genijalno, kanonsko. Radije će odustati, okrenuti se ironiji, drugim prihvatljivijim medijima, igricama. Nedostaje prava na ljubav, prava na štiva koja rješavaju njihove probleme i njihove teme.
Što se mene osobno tiče, prvo bih zanemarila historijski pristup proučavanja u školama, a potom bih uz obvezne naslove (one s popisa za maturu) unijela i izbor po ključu zavičajnosti. Klinci u Bjelovaru čitali bi roman „Legija stranaca“, u Vukovaru „Zeleni tigar“, a u Novoj Gradiški roman „Zaboravljeni sin“… Prepoznavali bi ulice, likove i osjećali se dobro! Vidjeli bi da literatura ne bježi od života i da lektirni pisci ne moraju nužno biti mrtvi, ili u najboljem slučaju starci iznad čijih glava lete moljci.
Govorim iz osobnog iskustva. Jasno pamtim trenutak kad mi je Stjepan Tomaš – u drugom razredu gimnazije – darovao svoj prvi roman. Priča „Građana u prvom koljenu“ bila je smještena u naš Mederovac (Đurđenovac), industrijsko naselje u Slavoniji. Imala sam osjećaj da se tvornički dimnjak vidi s Mjeseca i da smo mi stanovnici Đurdana jako, jako važni ljudi.
I sa svojih pedeset godina – nakon što sam u knjizi eseja dragog i velikog Viktora Žmegača pročitala da je prvi susret s Kafkom imao u đurđenovačkoj knjižnici – počela sam još više cijeniti mjestašce svog djetinjstva .
Nedavno sam se šetala uz tu knjižnicu i pitala se hoće li itko od nastavnika u mjestu koje tako primjetno umire, reći tim domaćim klincima išta o Kafki i Žmegaču? Ako i kaže, hoće li netko od te djece pogledati u visinu i primijetiti kako se potišteni krovovi radničke četvrti ponosno podižu.
Učenici se često znaju začuditi nad činjenicom da je lektirni pisac i živ čovjek i da mu, ako dođe na susret u njihovu školu, ne moraju baš moljci letjeti iznad glave.
