Profesor podijelio svoju priču: Ima noćne more svaki put kad se sjeti bake i zelenog traktora
Tijekom cijelog svog života prepričavamo i prisjećamo se situacija koje su se dogodile u učionicama i predavaonicama, a poznato je da takvih priča najviše imaju profesori ili učitelji. Jedan od njih je odlučio na Facebooku objaviti doživljaj koji je nasmijao brojne korisnike te društvene mreže.
www.bluejeansandcottontees.com
U svom radnom vijeku učenici ili profesori se nagledaju i susretnu s mnoštvom smiješnih situacija ili događaja, bilo u razredu ili izvan njega. Svatko od nas se ponekad sjeti kojeg učeničkog ili profesorskog bisera, a neke doživljaje iz školskih dana prepričavamo cijeli svoj život. Jedan od profesora odlučio je na Facebooku podijeliti s kolegama priču s posla kojom je nasmijao brojne korisnike spomenute društvene mreže.
Priču donosimo u cijelosti:
Tko pod drugim jamu kopa…
Ja stvarno ne znam jel se ovakve bizarnosti događaju samo u mojoj školi i pred njom, ali sjetio sam se jedne (ne)zgode. Pred školom smještenom usred jednog živahnog prigorskog okrajka, mene Dalmatinca svako jutro dočekao bi susjedov pas i pratio me u stopu do ulaza. Omanji, crn, ni ružan ni lijep. Samo pas. Nije mi izgledao baš najzdravije, dlaka mu je otpadala na sve strane, njušku bi objesio onako ovlaš, a rep podvio pod dupe i žicao hranu od učenika.
Stoput mu je pozlilo od čipsa ali nije odustajao. Gazda mu je bio isti onaj susjed koji nam je redovito bušio lopte s TZK pa je nastavnik tjelesnog s njim upao u verbalni delikt. Kakav pas takav gazda. Štaš. Riječ po riječ preko školske ograde i eto ti đavla. U školi je prije nekog vremena izbila prava pobuna među učenicima zbog mliječne kuhinje.
Teta spremačica danima se crvenila pred ravnateljicom, a potom i dostavljač hrane koji je smatrao da svoj posao obavlja korektno kao pravi Hrvat i katolik. A jaja, kruh i namazi i dalje su misteriozno nestajali pa je na pomolu bio pravi rat. Teta spremačica danima je za trojicu-četvoricu učenika (uvijek drugih) vadila kruh od prekjučer i par deka parizera ne bi li ih umirila.
A dostavljač je konačno shvatio da mu pašče krade hranu iz širom otvorenog Opel Cadyja dok bi on u školu nosio palete Dukatovih jogurata i friških jaja. Nije prošao ni dan-dva nakon toga kad je po tko zna koji put vitalna 80-godišnjakinja Bara s traktorom došla pred školu po svog unuka jer joj je usput do kuće pošto je orala, drljala ili branala njivu malo dalje od škole, štajaznam.
Može ona to, Boga mi! Ja vidio! Jer šta bi nevjesta dolazila s Land Roverom po maloga kad može baba s traktorom. I tako uđe ona u školu u onim zemljastim i gnojnim gumenim čizmama do koljena i drito i moj razred.
– Dobar dan! – Dobar dan! – Gospon včitelj ja sem samo, znate…. – Znam, znam, evo sad će Tomica -prekinem je ja i velim da može ići pet minuta pred kraj sata da ne čeka bus do 15.00. Minutu poslije, čujem kroz prozor baka pali traktor, dodaje gas, odlučno ubacuje u rikverc i preko omanjeg, crnog, ni ružnog ni lijepog susjedovog psa koji se skrio pod kotač jer se prejeo i udebljao u tjedan dana koliko je krao školsku hranu.
Vjerojatno mu je pozlilo pa zalegao pod kotač jer su mu djeca bacala i svoje ostatke na velikom odmoru. Djeca stala vrištati – Pas! Pas! Pomakni…! – Uzalud su dozivali baku u gumenim čizmama, Tomica zabezeknuto gleda Iz kabine svoje pajdaše i pokušava kroz buku koju je stvarao ZETOR bake Bare razaznati o čemu je riječ. Pas cvili, još je donekle bilo nade za nj, no kad je Bara još jednom ubacila u rikverc umjesto u prvu, bilo je svemu kraj.
Života mi, otad imam noćne more svaki put kad se dan prije sjetim Bare njezinog zelenog Zetora s tko zna koliko konja. Svi su ti Barini konji bili kobni za susjedovog rudlavog i pohlepnog mješanca. Ironično mi je bilo to što me Bara jednom pred školom pitala što nam znači ona ploča „Nulta točka tolerancije na nasilje“.
Možda je konačno shvatila.
