[Glas profesorice] Malokoji nastavnik voli šutljivog učenika

Na portalu srednja.hr pokrenuli smo rubriku u kojoj dajemo glas vama – profesorima, učenicima i studentima. Ideja je svakog tjedna objaviti članak kojeg nije napisao novinar, a koji se tiče različitih tema kojima se bavimo. Bili učenik, student, prosvjetni djelatnik ili profesor na faksu, rado ćemo vam dati priliku da se i vaš glas čuje. Svoja pisma možete nam slati na mail [email protected].

Na otvoreno pismo i intervju više savjetnice Mirjane Kazije reagirala je profesorica Tamara Šoić. Mreža Nastavnici organizirano pružila je punu podršku kolegici.

Poštovana,

temeljem otvorenog pisma objavljenog na portalu Index, 17. prosinca 2018., dotakli ste se problematike vezane za posao nastavnika i nasilja u školama pa osjećam potrebu odgovoriti Vam na jednak način, otvorenim pismom.
Radim u srednjoj, strukovnoj školi 23 godine. Nastavnica sam hrvatskoga jezika.
Osvrnut ću se na Vašu tvrdnju o “odgajanju poslušnika”.
Malokoji nastavnik voli šutljivog učenika.
Šutljiv učenik je neaktivan učenik.
Malokoji nastavnik voli poslušnika.
Ali većina nastavnika voli red u razredu.
Ne voli istovremenu buku i žamor dvadeset i petero učenika jer tada informacija ne stiže niti do jednog od njih.
Prošećite ponekad do razreda i uđite u razred.
Učenici su živa bića, oni nisu samo anonimni podnesci koje čitate. A ako im dopustite, znaju biti jako glasni dok istovremeno pričaju, uglas.
Odabrala sam ovaj posao jer volim djecu.
Volim rad s djecom. Nećete vjerovati, ali imam beskrajno puno razumijevanja za njihove probleme, pitanja, strahove, želje i sve ono čime nas zasipaju tijekom nastavne godine.
I nisam u razredu slučajno, ničijom tuđom željom – već vlastitom.
A moji učenici nisu moji neprijatelji, koliko god se Vi trudili dokazati tu tezu i stvoriti nepostojeće neprijateljstvo između njih i nas nastavnika.

Ako ste već odlučili postaviti “neprijateljske” strane u ovoj priči, onda ste odabrali pogrešne skupine.
Točno je, postoje dvije strane, ali one u ovom slučaju predstavljaju nas, nastavnike i sustav koji onemogućuje, usporava, nameće, brani, izmišlja, promišlja, stagnira i silno želi nastavnika i učenika na suprotnim stranama, a tom sustavu pripadate baš Vi.
Otvorenim nas pismom pozivate na šutnju.
A istovremeno izjavljujete kako nastavnici vole učenike koji šute, učenike poslušnike.
I sada to isto tražite od nas.
Tražite šutnju i tražite poslušnost.
Kritizirate nas zbog stvaranja učenika – poslušnika, a istovremeno tražite od nas, nastavnika – poslušnike.
Nastavnike koji će (zauvijek) šutjeti.
Otkako je započela akcija #ijasamfranjo, pitaju nas zbog čega kolege svoja svjedočanstva pišu anonimno.
Upravo zbog ovakvih kao Vi, viša savjetnice Kazija.
Upravo zbog onih koji će odgovornost za sve loše što se događa u razredima prebaciti na nastavnika.
Kada bih bila zlonamjerna, poštovana savjetnice, pomislila bih da je ovo pismo naručeno, diktirano i napisano samo s jednim ciljem – zavadi pa vladaj!

Kada bih bila zlonamjerna, zapitala bih se, zbog čega jedna viša savjetnica, ničim izazvana, stvara neprijateljsko ozračje između nastavnika i učenika?
Ali nisam zlonamjerna pa ću Vaše pismo shvatiti kao iskrenu namjeru poboljšanja i unapređenja sustava koji neumitno tone, kao želju za promjenom, kao nastojanje da stvari učinimo boljima i kao jednostavnu, ljudsku potrebu ostavljanja traga u kaosu poznatom kao obrazovni sustav Republike Hrvatske.

I za kraj, poštovana savjetnice, kritika onog što se dogodilo 15. prosinca 2018.,nije ništa drugo do neznanje, zlonamjernost i silna potreba da idućih 20 godina stojimo na mjestu.
Ali mjesto na kojem se sada nalazimo, više ne može istrpjeti stajanje.
Samo propast u provaliju ili korak naprijed.
Pa neka svatko sam odabere kojim putem želi.
Mi smo već odavno odabrali svoj put.